Katarina Jusić Mezga u program Nove TV donosi informativne minute iz Rijeke, Gorskog kotara i susjednih županija. Ulaskom u novo ljeto, vješta novinarka stupila je u godinu u kojoj će obilježiti deset godina rada televizijskog rada na Novoj TV. Većinu od te respektabilne brojke provodi upravo u riječkom dopisništvu iz kojega redovito donosi najvažnije i najzanimljivije priče.

Ove će se godine navršiti deset godina kako radite u programu Nove TV. Kako opisujete proteklo desetljeće?

- Da, u lipnju 2016. prvi sam put stigla u zagrebačku redakciju i krenula doslovno od nule. S obzirom na to, meni se posao mijenjao iz dana u dan. Kako su prolazili dani, tjedni, mjeseci pa i godine, raslo je moje iskustvo. Kada kreneš od dežurnog novinara pa stigneš do dopisnika, teško da i posao i ti možete ostati isti. Na tom putu, naravno, ima i uspona i padova, a jedino čega nema - nema dosade. Meni je, iz današnje perspektive, jako drago što sam prošla cijeli taj put na Novoj TV. Svaka stepenica mi je dala “ono nešto”. Da nisam bila dežurni novinar (pozicija je to bez koje ni naših Vijesti, a ni Dnevnika ne bi bilo), danas bih se, vjerujem, puno lošije nosila i sa stresom i s razumijevanjem cijelog lanca nastanka emisija. Upravo to razumijevanje je ključno kada si na terenu i treba reagirati odmah! Isto tako teško je usporediti prve dane u dopisništvu i danas. Bilo je tu svega i što se obrađenih tema tiče, od brodogradnje i stečaja do pandemije koronavirusa preko povijesnih događaja kao što su ulazak u Schengen, probijanje druge cijevi tunela Učka pa do migrantskog vala, poplava i nezaobilaznih snjegova pa do situacija koje uglavnom danas pamtim kao anegdote. Ma tko bi se svega sjetio, a “tek” je deset godina! Utrka s vremenom je svakodnevica, a iskustvo koje u drugim branšama stječeš godinama, ovdje se mjeri u tjednima i mjesecima. Kada bih morala sažeti ovih deset godina, jedno im je zajedničko - jednostavnog dana nema, a ono što možda na početku tako izgleda, vrlo brzo se zakomplicira!

Prirodom posla reporterke u riječkom dopisništvu, bavite se novostima svih mogućih tematika iz naše i obližnjih županija. Kako vam pada to svaštarenje tema?

- Ja volim reći da sam svaki dan “stručnjakinja” za nešto drugo. Šalim se, naravno. Najrelevantnije su osobe u mojim prilozima, ali u svaku temu treba ući i upoznati se s njom u rekordnom roku što je bolje moguće. Ipak, treba biti oprezan, informativan, jasan i točan jer je prilog svaku večer na javnom sudu i gledaju ga svi – od najvećih stručnjaka iz tog područja do onih gledatelja koji za neku temu čuju prvi put! “Svaštarenje” ti postane stil života, jednostavno ne razmišljaš o tome, normalno je. Radim u najgledanijem Dnevniku u Hrvatskoj, tako da pratim i teme koje nisu strogo vezane uz moj kraj, a “skrolanje” po portalima i društvenim mrežama obvezna mi je aktivnost. Dosadno nikad nije, ali zato i radim ovo. Mi uvijek radimo “danas za danas”, informativa tako funkcionira. Rijetko kada imaš vremena planirati i pripremati unaprijed. Često me sugovornici pitaju: “Za kad vam treba izjava?” a moj je odgovor: “Za nekoliko minuta.” Nerijetko se dogodi da na nekoj temi radiš cijeli dan i odjednom stigne poziv i promjena. Meni su to i dalje najdraži trenuci, pogotovo kada se dogodi nešto izvanredno, jer izazov su prešaltavanje, jurnjava, stizanje na vrijeme i donošenje vijesti već u prvoj emisiji koja je na redu. Kad sam odlazila u dopisništvo, znala sam što me čeka, a to je teren. Znate kako se kaže – sama si birala.

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

- Kao što sam već spomenula, ono što se u ovom poslu čini najlakšim, često ispadne najteže. Sve je to dio posla, ali utrka s vremenom i kilometrima, odnosno udaljenostima, svakodnevni je izazov. Isto tako, tu je i “borba” na terenu s kolegama iz pisanih medija koji izjavu skupe u treptaj oka, a nama s televizije nagovoriti sugovornika na izjavu pred kamerom ipak je, usudila bih se reći, malo veći izazov. Što se tiče najdraže stvari, dobro odrađen posao uvijek je gušt. To ne mora uvijek biti teška tema. Posebna je sreća na kraju dana od “light” tema napraviti prilog kojim smo zadovoljni i kolega snimatelj/montažer i ja. Pošaljemo prilog u Zagreb, pogledamo se i u isti glas prokomentiramo: “Ovo je baš super ispalo!”

NIKOLA BLAGOJEVIĆ

Imate li svoju najdražu ili najzanimljiviju priču/reportažu/javljanje uživo koje posebice pamtite i zašto?

- U deset godina stane toliko toga. Za toliko priča i javljanja nadmašiš vlastita očekivanja jer samo snimatelj i ja znamo što sve prođemo u tom danu da bi gledatelj u te naoko kratke dvije minute vidio ono najbolje od priče! Ipak, uvijek mi je posebno drago donijeti priče “z našeg kraja” i kada se u eteru čuje “ča”! Znam da svi često najviše vole i ističu priče u kojima se rješavaju problemi koji muče stanovnike, ali njima isto tako puno znači i kada se čuje za njihove posebnosti, običaje, način života. Meni je zato srce uvijek puno kada pusne običaje, bar na nekoliko minuta mog javljanja uživo ili priloga, može vidjeti i čuti cijela Hrvatska! Posebno su mi dragi i prilozi te javljanja vezana uz sport, pa kada sportskoj redakciji zatreba nešto, najčešće oko HNK-a Rijeke, uvijek taj zadatak prihvaćam s posebnim entuzijazmom!

Dopisnički ured dijelite s kolegom Markom Balenom. Kako usklađujete radne obveze?

- Marko je i razlog zašto sam ovdje. S njim sam odradila praksu za vrijeme fakulteta i od tada je fokus bio na tome kako se vratiti raditi s Markom. Iako dijelimo dopisništvo, samo jedan dan u tjednu radimo skupa u redakciji, ali zato smo na telefonu svakodnevno. Dogovaramo se, razmjenjujemo teme i iskustva, iako se moje s njegovim, naravno, ne može mjeriti. Posebno mi je drago kada on zatraži savjet od mene. Da, ima i takvih dana! Uz Marka, tu su i tri naša snimatelja, Andrej, Mario i još jedan Marko, koji su sa mnom u svim situacijama, kamo god nas put odnese! Izdvojila bih i najbolju susjedu, našu Linu Dollar. Iako je “priko Učke” u dopisništvu Pula, za savjet, kontakte, teren i pomoć moj je džoker uvijek tu. Jer nerijetko zajednički branimo boje sjevernog Jadrana. Uvijek je lakše i ugodnije raditi kada je atmosfera dobra i poticajna te kada su kolege, prije svega, ljudi!

Imate li vi osjećaj da se vaša uloga reporterke ili način obrade priče promijenio tijekom godina?

- Ne previše, rekla bih prije da se malo prilagođavamo, iako smo i dalje svoji. Naravno, dolaskom novih medija i društvenih mreža informacije brže kolaju i svatko “ima vijest”. Mi sve to pratimo, ali na to i odgovaramo. S obzirom na gledanost našeg Dnevnika, smatram da ljudi i dalje vole vidjeti lica kojima vjeruju. Mi smo na terenu njihove oči i uši! Promjene o kojima govorite možda najviše vidim u tehničkom segmentu posla. Kamere su nam, s mobitelima, svima u rukama, pa je i kadar teže propustiti, a i do sugovornika iz nedostupnijih krajeva uz modernu tehnologiju lakše dođemo!

Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima, svijetu oko nas? Postoji li neki profesionalni izazov ili neostvarena želja koju biste još htjeli postići?

- Da rijetko znam ispravno procijeniti ljude, to sam znala i prije, ali posao mi je to samo potvrdio. Što se izazova tiče, daleko sam od toga da sam sve vidjela i doživjela, a kamoli ostvarila. Sigurna sam da mi već sljedeći tjedan nosi neki novi izazov za koji nisam znala ni da postoji, a kamoli da ću ga ja morati svladati i na kraju, nadam se, uspjeti!