Van Morrison i "Remembering Now", Hayley Williams i "Ego Death at a Bachelorette Party", Baxter Dury i "Allbarone", Ty Segall i "Possession" te Lambrini Girls i "Who Let The Dogs Out" zauzeli su od 10. do 6. mjesta na popisu najboljih inozemnih rock albuma 2025. godine koji je, nakon preslušanih stotina novih glazbenih izdanja, složio naš glazbeni kritičar Tihomir Ivka. U drugom dijelu njegovog subjektivnog izbora donosimo pregled pet najboljih izdanja, od 5. do 1. mjesta.

5. Midlake – "A Bridge To Far"

Protivno svim izgledima Midlake su u 2025. isporučili možda i najbolje djelo karijere, nježan, topao, slojevit, autorski pregnatnan i snažan album bez slabog trenutka. Naime, kad vam iz benda ode glavni genijalac, autor tekstova, kompozitor, multiinstrumentalist i pjevač, kao što je to u ovom slučaju napravio Tim Smith, budućnost ne da vam se vidi tmurna, nego je prilično logično razmišljati da se odsvira kraj. Ne samo da su tako okrnjeni Midlake nastavili djelovati, nego su 15 godina kasnije i bez protagonista upravo dosegnuli nove vrhunce.

Midlake

Midlake kao da su uspjeli ponovo izmisliti sebe u najboljem izdanju, iz melankoličnog bisera u novi melankolični biser, teksaška šestorka isporučila je 10 pjesama začudne ljepote. Kraj 60-ih i rane 70-e (uglavnom) su ponovo na meniju, ali ovaj put kao da nad pjesmama lebdi duh "djece cvijeća" i bendova koji su glazbeno definirali to doba, Crosby, Stills i Nash prije svih. Kao da su na ovom albumu odbacili psihodelične elemente, pa i brzinu, Midlake su uplovili u vode eteričnog sanjivog rocka, punog detalja, raskošnih aranžmana, numizmatički točno složenog mozaika zvukova gdje se niti jedan instrument ne ističe, već se ritam-sekcija, gitare, flauta, klavir, saksofon, bešavno stapaju u melodičnu cjelinu. I da, nakon što su ga ostavili iza sebe, tamo negdje još kao studenti jazza, ovaj put, Midlake uz osebujnu americanu baštine ponešto od te kompleksnije glazbene forme. Kroz 39 minuta slušanja dođu i neke druge asocijacije na pamet, na trenutak će podsjetiti na duh pjesama "Morphine", ali u drugom trenutku baciti u svijet potresnih pjesama Nicka Drakea, neke dijelove kao da su odsvirali Caveovi The Bad Seedsi… Kako god se okrene, i iz kojeg god se kuta sagleda, "A Bridge To Far" je vrh prošlogodišnje glazbene ponude što se americane tiče.

4. Stereolab – "Instant Holograms on Metal Film"

Kraljevi avant-popa iz 90-ih, britansko-francuska skupina Stereolab, nisu objavili album od 2009. godine. Nakon najave da je na putu jedanaesti album karijere, bilo je neuputno prognozirati u kojem pravcu ide priča benda kojem kroz karijeru nije bio problem rastegnuti glazbene interese od kraut-rocka do bossa nove. Srećom, "Instant Holograms on Metal Film" nas vraća u vrijeme njihovog ključnog albuma "Emperor Tomato Ketchup" zbog kojeg su i zaradili etiketu avant-popa koja prilično točno dočarava to što su svirali i pjevali sredinom 90-ih godina.

I srećom, Stereolab su napokon koncertno pohodili ove krajeve, njihov koncertni debi pred hrvatskom publikom sjajno je bio tempiran, krajem proljeća, mjesec dana po izlasku ovog izvrsnog djela, točno da stigne dobro sjesti i podsjeti na njihove najbolje dane. Koncert je bio lijep i emotivan, doduše ne epohalan, ali se poslije njega u foajeu novi album mogao kupiti na dvostrukom vinilu za cijenu jednoga. Nije moglo bolje. A i Stereolab su poslije toliko godina na novom albumu teško mogli bolje. I dalje izvan svih kategorija, dosljedno beskompromisni, pucaju glazbenim samopouzdanjem, sipaju nekonvencionalne ideje kroz zanimljive dinamičke obrate tamo gdje ih se najmanje očekuje, retro-moderne fraze, loopove, hipnotičke tonove analognih "sintića" u neobičan lonac ekstravagantnog popa. Toj ekstravaganciji možemo dodati i slobodu da se pjesme oduže, ali sa smislom, neke od najboljih pjesama ovdje ("Melodie Is A Wound", "Immortal Hands"), traju oko sedam minuta, prave su male simfonije, ili unikatni primjer prog-popa. Svježi Stereolab zvuče kao Air iz "Moon Safari" faze, ali Air na stereoidima ili LSD-u, ovisi o tome kako se gleda, i s tim da ne pjeva Beth Hirsch satenskog glasa, već Nico svojim distanciranim glasom. Da, Lætitia Sadier toplini Stereolab glazbe dodaje malo "hladnoće", a dojam pojačava njen francuski akcent kojeg se nikad nije mogla ili htjela u potpunosti riješiti. S druge strane, za razliku od Airovog eskapizma, koliko god glazba bila meka, u opreci stoje "tvrdi" stihovi. Streolab ne prestaju propitivati tamne društvene aspekte okrutnog svijeta koji nas okružuje, osim što je jedan od najboljih, "Instant Holograms on Metal Film" jedan od politički najeksplicitnije protestnih albuma godine.

3. Militarie Gun – "God Save the Gun"

Nema sumnje, baltimorski Turnstile su na dosad nečuveni način proširili značenje pojma hardcore i post hardcore. Nakon sjajnog albuma "Glow On" prije četiri godine, demonstracije da hardcore i elektronika mogu u jednu rečenicu i velikog odjeka kod publike, na neki način su raščistili teren za bendove koji također ne robuju slijepo uzusima žanra. I Turnstile ove godine imaju album, nije loš, ali čini se kao da ponavljaju dobitnu kombinaciju i na mala vrata ulaze u mainstream. Militarie Gun imaju uvjerljivije djelo. Također ukorijenjeno u hardcoreu, ali jednako šareno, fascinira njihova širina i neortodoksnost u žanru koji se desetljećima gradio, održavao i dičio ortodoksnošću. Jedino što se širenje proteže na neke druge strane. "God Save the Gun" je gitarski bazičan (za razliku od Turnstilea koji zvuk baziraju na reskim gitarskim rifovima, ovdje su gitare "zatamnjene", a kolo vodi zvuk fuziranog basa), ali vrlo melodičan album.

Militarie Gun

S puno dinamike, tiho-glasno, brzo-sporo, na bazi punka i hardcorea Militarie Gun skreću prema melodičnoj indie glazbi i college rocku Weezera, s tim da se ne libe staviti i punokrvne akustične balade pored dvominutnih hard core tornada. Možda i važnije od kvalitete ovog sjajnog albuma je novi potencijal (pod)žanra u okviru kojeg je nastao. Oduvijek su zapravo hard core i njegove kasnije "post" inačice bili teški underground, u jednom trenutku su Fugazi pokazali potencijal, da za post hard core budu ono što su Nirvana ili Green Day bili za grunge, odnosno renesansu punka sa Zapadne obale, ali nisu imali koga povući za sobom. Nova post hard core scena s obje američke obale (Militarie Gun su iz LA-a), ključa, ima uvjerljive "glasnogovornike" u Turnstile i Militarie Gun i moglo bi se lako dogoditi da se upravo iz tih redova uskoro iskristalizira nova velika stvar u svijetu posustale gitarske alternativne glazbe.

2. Doves – "Constellations For The Lonely"

Ako pitate britanske glazbene novinare za vrhunce 2025. u kategoriji "kucamo na vrata starih asova" (američki to uopće ne doživljavaju), u velikoj većini slučajeva ćete dobiti dva odgovora: Pulp i Suede. Nisu loši, ali su u odnosu na nepatvorenu melankoliju, iskrene vapaje nakalamljene na neodoljivi gitarski pop Dovesa ne puno više od solidnog manirizma. Doves nikad nisu bili teškaši poput univerzalno omiljenih brit-pop prvaka Pulp i Suede, unatoč činjenici da su naslagali hrpu vrhunskih albuma od genijalnog debija "Lost Souls" iz 2000. i da su s tri došli do broja 1 britanske liste, uvijek su nekako bili drugi ešalon britanske glazbe. Pa se onda taj "kastinski" poredak valjda i u medijskim krugovima nastavlja baštiniti.

Doves

Za svoj šesti album znakovitog naziva "Constellations for the Lonely" nisu morali izmišljati tužne priče, prepričali su ih iz prve ruke. Bilo osobne tragedije koje su pogađale članove benda, posebno frontmena Jimija Goodwina kojeg je rock&roll lifestyle doslovno uništio pa je dio vokalnih uloga prepustio suputnicima u bendu, braći Williams, i nije programirano s njima krenuo na turneju, do užasnog stanja u svijetu, Doves su pretočili u "mračan album" kako sami kažu, bolan dnevnik ljudske prolaznosti i nevažnosti u krajnjoj liniji. Kao da su pjesme pisali ljudi koji hodaju sunčanom stranom ulice i samo iznad njih je crni oblak koji lije tešku kišu po njima cijelo vrijeme. Paćenici i otpadnici o kojima pjevaju u istoimenoj potresnoj monumentalnoj elegiji "Renegate" do nešto manje od 4 minute glazbene ljepote "Southern Bell", nikad nisu bili oličenje benda koji snima vesele poskočice, ali ovdje su nadmašili sami sebe po tom pitanju. "Constellations For The Lonely" fascinantno je putovanje kroz beznađe, kroz muke nemoći da se othrvamo zadanoj svakodnevici, očajnička potraga za srodnom dušom i spokojem, s malim tračkom nade tu i tamo.

1. Geese – "Getting Killed"

Prije dvije godine na istom mjestu potpisnik ovih redova zapisao je da Geese kao da podmeću bombu pod glazbenu ostavštinu, aktiviraju je, na komadiće rasturaju i onda te šrapnele sastavljaju na prekrasno nesavršen način. "3D Country" bez obzira na ime ima najmanje veze s countryjem, ovo je – okarakterizirajmo to tako – psihodelični post-punk s debelom njujorškom patinom iz bliže i dalje glazbene prošlosti od Televisiona i Talking Headsa, preko Strokesa i Rapture do Parquet Courtsa. I proglasio drugi album njujorških glazbenika najuvjerljivijim djelom moderne glazbe u 2023. godini. Konsenzusa oko tog djela inače, u svjetskim glazbenim tiskovinama i portalima nije bilo. "3D Country" polarizirao je kritičare, možda i zato što se mogao doživjeti kao mrvicu preambiciozno djelo, pa onda i pretenciozno jer je grabio tako široko da se pored nabrojanih referenci u instrumentalnim detaljima, koncepciji pjesama, vokalima dalo čuti ponešto iz asortimane raznorodne plejade velikana od Allman Brothersa, Santane, Tonyja Joea Whitea do Franka Zappe, King Crimsona i Scotta Walkera.

Geese

S "Getting Killed" prijepora više nema, unisono ga se titulira (malim) remek-djelom. Nisu postali nužno bolji, ali su definitivno postali više svoji. Glas Camerona Wintera i dalje je pušten s lanca, to se mora čuti, to nije lako opisati. Njegova fascinantna vokalna ekspresija dobila je na neki način i službenu potvrdu, Winterov ovogodišnji soloalbum (ipak bitno drugačiji, prigušeniji od Geesea), "odobrio" je veliki Nick Cave riječima "veličanstven, emotivan glas s briljantnim, žestokim riječima, nešto iscrpljujuće i čudesno", što je vjerojatno naćulilo još neke nove uši. Što se tiče riječi koje majstor stiha Cave spominje i na "Getting Killed", Winter ostaje vjeran svom specifičnom stilu koji bi se dalo nazvati tokom svijesti sa smislom. Odnosno "dvosmislom". Čak i kad pjeva protestnu pjesmu kao što to čini u najkomercijalnijoj stvari "Taxes" čiji gitarski solo podsjeća na dane kad su Coldplay bili ozbiljan bend, Winter se ne služi izravnim jezikom, već metaforama koje tjeraju na slaganje mozaika. Instrumentalno, Geese su češće nježni nego divlji, češće konvencionalni negoli eksperimentalni, nekako ekonomično zategnutiji, konzistentniji i manje žanrovski raspršeni. Na novih 11 pjesama ostaju poželjno čudni, u elegantnom i vještom plesu na tankoj žici između avangarde i catchy gitarske glazbe, potvrđujući reputaciju perjanica današnjeg indie rocka. Prethodnik "3D Country" i "Getting Killed" ostavljaju dojam velikih koraka k još većim ostvarenjima. Treba podsjetiti, četvorka iz Brooklyna je i dalje u ranim dvadesetim godinama života. n