Zamijesiš brašno, sol, germu i onda kad iziđe, malo razrežeš, uroniš u vrelu mast i eto ti truljavih gaća - otkriva nam u Velikoj Kopanici recept za savršene pogačice Kata Ilakovac - jedna od posljednjih snaša koja se, šaljivo kaže, “u civilu” ne pojavljuje ni u selu ni u svom dvorištu - a kratke hlače nosi samo na moru. U drugoj se odjeći, poručuje, ne može ni zamisliti.

- Pa i ne priliči sada da babi ispa’ne guzica, u ovim godinama - iskrena je i šaljiva dok nam “po šokački pripovida” naša sugovornica.

- U šokačko sam oduvik spremita i tako će i ostati. Nije mi teško, makar me moji pitaju zašto si ne olakšam pa navučem hlače i majicu. No nisam naviknula. A i gdje god da se pojavim ovako, svi me prepoznaju i kažu - evo naše Šokice, evo naše Slavonke.

Iz Divoševaca se u Veliku Kopanicu udala kad je imala samo 17 godina i odmah je sve učila sama raditi, pa danas - u 67. godini - tijesto mijesi kao od šale i čudi nam se što je pitamo za tako jednostavan recept. Ona je u kući u koju je došla imala od koga učiti - i kako se odijeva i kako se kuha.

- Prije 51 godinu došla sam u Kopanicu. Svekrva je uvik misila. Pekle su se prvo ljepinje pa kruh. Moji ih vole i danas. Ima nas puno. Nisu se marame vezale kao danas pod bradu, nego ovako kako ja nosim. Suprugova prabaka, baka Eva, čak je jedan kraj nosila spušten i uvijek je tako kuhala ručak. Ne znam zašto, nikad je nisam pitala. Ona je, i kad bi došla sinu u Zagreb, morala peći pogače. Okupili bi se njegovi prijatelji i uživali u tomu. Na pogaču je išla slanina, kobasica, rebra..., baka bi svega ponijela i svi su jedva čekali da dođe iz Slavonije.

Sve što danas uredno drži i čuva u svojim ormarima ima svoju priču, a Kata je puna zabavnih anegdota i vrijednih sjećanja.

- Svekrva je jednom išla s mise u svili koju joj je mama nakrpala. Takve stvari su se jako čuvale, malokad bi se tako netko ponovio. I konj je bio na ćupriji i ritnuo se, te je zbacio u jarak. Mama joj je rekla da je bolje da je ona poginula no što je svilu ublatila. Uspjele su je oprati, pa ja i dandanas imam tu svilu. To je predivan tanki materijal, takvo što danas više ne postoji. Staro je sigurno preko stotinu godina - pripovida nam.

Kata nam priznaje kako joj je dosadašnji život proletio kao treptaj oka. Dobro pamti sve dane koje joj je donio, posebice one kad je upoznala i izabrala ljubav svog života.

- Mlada sam se udala. Jedva imala 17. Bilo je to ‘74. godine. Sreli smo se u Divoševcima. Uglavnom smo se na pokladama susretali ili na Malu Gospu, kad je kirvaj kod nas bio. Bili smo mladi. Kratko smo hodali. Nije to kao danas, da hodaš sedam-osam godina pa se rastaviš kad ga ne trebaš više. Morala sam za udaju i godine kupovati, nisam bila dovoljno stara. Bilo je tu svega. Išla sam na sud, pa su mi odobrili, a pritom svašta ispitivali - govori nam uz smijeh Kata, ne želeći konkretno otkriti koje je priznanje prevagnulo da dobije dozvolu poćiza tri godine starijeg supruga Pavu.

U braku su već 51 godinu. Imaju četvero djece, devetero unučadi i troje praunučadi.

- Svašta smo preživjeli i puno se radilo. U kući smo bili svekar, svekrva, stara baka, dvije zaove, djever i nas dvoje..., a onda je došlo i naše četvero djece. Došla sam, dakle, u kuću punu svita. Puno se radilo, vani sam bila od jutra do mraka, a bake su čuvale djecu. Nisu me jadna ni vidjela - prisjeća se Kata težačkih dana, ali sa sjetom, ne s težinom. Voljela bi da je život tekao sporije.

Posebno je blago što sva tri njezina sina i dalje žive u Velikoj Kopanici, a kći se udala u Gundince.

Ovu vrijednu sugovornicu i živu riznicu uspomena iz prošlosti pronašli smo sinoć na humanitarnoj adventskoj zabavi u Velikoj Kopanici. Obožavana je članica KUD-a “Ivan Filipović”, a mlađe folklorašice uživaju u njezinim pričama.

I o adventskom programu u Velikoj Kopanici nam je imala što kazati.

- Adventsko vrijeme prije se nije ovako proslavljalo. Naravno da mi se to sviđa..., a komu se ne bi sviđalo druženje i pjevanje. Skupimo se i uživamo. Kad ideš u KUD, ne boli te ništa. To mi muž uvijek prigovara - završava s osmijehom naš razgovor draga Kata Ilakovac i baca se na pripremu poderanih gaća za posjetitelje tog humanitarnog događaja.

Ovakvi susreti ostaju trajna uspomena, obogaćuju nas spoznajama, griju srca i nasmijavaju duše. Kad ih dobijemo priliku ovako zapisati, onda se njihova vrijednost udvostruči.