Petreković: Radujem se svemu prije, svemu što jest, a samim time i svemu što dolazi
Osvajanje planinskih vrhova nalik je na dijete u odnosu s majkom prirodom, povratak izvoru
Treća sezona HRT-ova serijala “Planine” došla je pred kraj. U utorak je na rasporedu posljednja epizoda, u kojoj ekipa serije prati pohod Marija Petrekovića najtežom stazom Velebita. Poznato televizijsko lice, stas i glas po najduljoj hrvatskoj planini proveli su planinari iz Highlandera Hrvatska. U intervjuu za naš televizijski prilog Mario Petreković govori o svojoj planinarskoj avanturi.
Mario, u utorak ćemo na HTV1 u emisiji “Planine” gledati vaš pohod najtežom stazom Velebita. Najprije, kako s vremenskim odmakom opisujete svoju turu Velebitom?
- Prije svega pozdrav svim čitateljima, prijateljima, bližoj i daljoj rodbini, radnim kolegama i kumovima te cijeloj ekipi “Planina” i Highlandera. Hvala i vama. Pohod je trajao puna tri dana i noći te noć dolaska - znači, četiri dana. S vremenskim odmakom opisujem je misionarskom, hodočasničkom i nadasve avanturističkom, filmskom te životno izazovnom turom. Izgledao je i bio je to fizički i psihički zahtjevan pothvat, sad to tek vidim, tako da hvala nebu što me obasja u neznanju zahtjevne rute, možda da sam znao to što sad znam, ne bih sad imao ovaj intervju, ni o čemu pričati. Nošen tom spoznajom, često si dopustim bezglavo uletjeti u ovakve projekte, pa je konačno zadovoljstvo i proći kroz cilj; prilično duhovno i fizičko zadovoljstvo. Najizazovnije mi je bilo prilikom svakog koraka opstati i ne slupati se, po različitim terenima, usponima i down-hillovima, po svim vremenskim uvjetima osim snijega. Svaki put kad se popiknem ili proklizim, pokušavam se ne doslovce stopiti s prirodom. I taj opstanak daje mi fokus i dovoljan oprez i respekt prema prirodi, ali i društvu. Najizazovnije je bilo ne odustati i ne gubiti tempo, proletjeti krizne situacije i - samo naprej, Kekec!
Ekipa emisije “Planine” zabilježila je vašu avanturu Velebitom uz planinare iz Highlandera Hrvatska. Što ste od njih naučili u pohodu planinom?
- Ekipi Highlandera veliki, veliki respekt na hvale vrijednom, sada i svjetskom, događaju, gdje omogućuju ljudima susret s prirodom, pritom logistički perfektno i ukusno posloženom pričom i doživljajem, a to je i hrvatski proizvod. Mogu reći da je to motiv probijanja osobnih granica na tom putu, uz nezaobilazni susret s ljudima iz doslovce cijelog svijeta, ženama, muškaracima, starijima, mlađima, obiteljima, pustinjacima i, poput mene i Christophera Lamberta, highlandera iliti gorštaka. Gorštačka služba! Fascinantno je da toliku količinu ljudi možeš udomaćiti na top-lokacijama, i zbrinuti uz medicinsku i svu ostalu pomoć i skrb. Andrej je bio moj vodič kroz Velebit, highlanderovac koji je i sam prošao staza i staza. Njegovo iskustvo i potpora bili su izvrsna motivacija i podrška, skupa s fenomenalnom ekipom HRT-ovih “Planina”. O njima bih mogao roman napisati, sjajni ljudi i profesionalci!
Ulaze li planinski vrhovi u top 5 najneobičnijih mjesta na kojima ste snimali TV emisiju? (smijeh) Osim planina, koji su vam bili drugi neobični tereni na kojima ste snimali?
- Zaista, kad bolje razmislim, bilo je puno terena na kojima sam snimao: na kopnu, u moru i na moru, bare, potoci, jezera, kanalizacija, sve do neba, na nebu i s neba dolje, po šumama i, evo, tek sad gorama. Mogu reći da mi je, trenutačno, na prvom mjestu i sigurno najizazovnija ruta života, uz naravno i svoj privatni život, na kopnu, koji je isto izazovan.
Kao što ste i nagovijestili, “Highlander” prepoznajemo i kao naslov poznatog filma s Christopherom Lambertom i Seanom Conneryjem. Pretpostavka filma je da glavni likovi ne stare, pa i vi kao da ste na njihovu tragu. Kako održavate svoju dobru fizičku formu i je li ona bila nužna za polazak na Velebit?
- Bogu hvala da sam odmalena u pokretu - kroz igru, šumu, livadu, životinje i ljude, sport i razonodu, tijelo i um održao u nekoj sinergiji i na okupu. Ta aktivnost u meni je još prisutna i pokretačka, osobito nakon što su mi kćeri milene došle u život, skupa s njihovom mamom, koje me pomlađuju i održavaju na radnoj temperaturi, kao što i treba sa svim starijim automobilima i radnim strojevima. Aktivnost pokreće mozak i sve ostalo. Veliki je benefit moći koristiti se svojim tijelom u pokretu, u skladu s godinama, ne skroz, već u skladu sa stanjem pripravnosti. Osluškivao sam na toj ruti svoje tijelo, koje mi je konstantno slalo neke signale i crvene i zelene lampice. Rekao bih, i psihofizička forma potrebna je za Velebit. Velebitno je to, ne ide sve na mišiće.
Kako biste opisali formu planinara koji redovito obilaze planinarske staze?
- Zaista je bilo od top napucanih, i s opremom i s kondicijom, onih koji su gotovo svaki vikend negdje, brijači i brijačice, znaju sve i imaju sve, jaka priča. Do onih koji su u šetnji, laganini i u stilu “stanem malo čvaknut’ neš’, popit’, pa ajmo na noge lagane”. I ovako neki Kekeci kao ja, dupe-glava. Ono, ja sam došao u stilu “koje čarape trebam, koje cipele, što ide u ranac, što će mi kabanica i tako to, je l’...”
Kakav je bio vaš odnos s planinama i prije pohoda za emisiju “Planine”?
- Rođen sam podno Bilogore, koja doseže nevjerojatnu nadmorsku visinu od 309 m, koju nisam još pohodio, pa se tako i nisam često nalazio na nadmorskim visinama. Više nizina i grah iz konzerve. Crveni.
Otkako ste postali otac, rado iskazujete i svoju očinsku ulogu. Je li očinska uloga nalik na osvajanje planinskih vrhova?
- Čak bih se usudio reći suprotno; osvajanje planinskih vrhova nalik je na dijete u odnosu s majkom prirodom, povratak izvoru i, naravno, dobro ste rekli, očinska uloga je nalik na osvajanje planinskih vrhova. Izazovno u svakom slučaju. Ma divota!
Sa završetkom treće sezone “Planina” bližimo se i kraju još jedne godine. Kako opisujete godinu na zalazu, kakva je bila za vas privatno i radujete li se novoj, 2026.?
- Radujem se svemu prije, svemu što jest, a samim time i svemu što nam dolazi. Nepredvidljivo i uzbudljivo, samo nek vas i nas služi zdravlje i prati sreća u životu, pa i šire. Od srca nam to želim. Sve najbolje vama i vašima od mojih i mene.
