Nakon koncerata u Sarajevu, Ljubljani i Zagrebu Zabranjeno pušenje kao "Neuštekani" stiže i u Osijek, gdje će nastupiti 21. i 22. studenoga u Dvorani "Franjo Krežma". Legendarni bend, koji je prošle godine obilježio 40 godina od izlaska prvijenca "Das ist Walter", projektom "Neuštekani" još jednom je pokazao da je spreman za nove izazove te u unplugged verziji donosi drukčiju priču i emociju. U intimnijoj atmosferi, uz do sada neotkriveni repertoar, publika će čuti kratke priče vezane uz nastanak i rođenje Zabranjenog pušenja, kao i pjesme koje do sada nisu izvođene na koncertima, kao što su "Pismo Elvisu", "Laku noć, stari" ili "Arizona dream". Što nas sve očekuje na ovoj svirci i kako je izgledao njihov umjetnički put, ekskluzivno za Glas Slavonije otkriva Sejo Sexon.

Napokon stižete i u Osijek. Kakva vas sjećanja vežu uz naš grad?

- Zapravo sam već kao dijete od nekih 12 godina doživio prvi susret s Osječanima kada su u moju školu došla dva dječaka iz Osijeka, a čiji su roditelji dobili premještaj u Sarajevo. Dobili su tamo posao i iz razgovora s njima odmah sam osjetio da su mi bliski ljudi. Imali su taj neki "šmek" i gospodski stav o životu, iako su bili klinci. Poslije sam iz razgovora s njima saznao da su Osijek i Sarajevo zapravo bili prvi gradovi u Austro-Ugarskoj Monarhiji koji su imali tramvaj. Kao djeca smo bili jako ponosni na to i na neki način smo tako objašnjavali i našu širinu u pogledima na život i svijet. Jako smo se sprijateljili, tako da sam već tada puno znao o Osijeku, čak i prije nego što sam počeo svirati, dolaziti u Osijek i upoznavati Osječane u kasnijim godinama.

Nekada ste djelovali kao kolumnist Glasa Slavonije, gdje ste objavili oko 150 kratkih priča. Kakvo vam je bilo to iskustvo i nedostaje li vam pisanje priča?

- Moram reći da da. To je bio jedan poticaj jer radeći ovako "on the road" i vozeći se gore-dolje ovim cestama, jednostavno ne stignete posvetiti se nečemu poput pisanja. Mislim na redovito pisanje, stvaranje knjiga. Mi koji puno putujemo i ovako živimo, nemamo taj mir i stabilnost da bismo se mogli redovito baviti tim poslom, ali Glas Slavonije, kada sam tamo radio, postavi vam to kao obavezu i jednostavno svaki tjedan morate napisati članak, napraviti priču. Moje su priče bile uglavnom iz sporta, pisao sam o sportašima jer sam zapravo bio kolumnist sportske rubrike. Ta obaveza vas tjera da nađete vrijeme, čak i na putu. Vrlo bih često zaustavio kombi, ekipa bi otišla na kavu, a ja bih negdje sjeo na klupu, za neki slobodan stol i dovršavao te priče koje su se uvijek morale poslati u roku jer urednici ih moraju na vrijeme predati u tisak. Tako da, napisao sam puno tekstova zahvaljujući njima i zahvaljujući toj pozitivnoj nervozi da svakog tjedna moram organizirati prostor i vrijeme da napravim priču. Danas ih imam u kolekciji, a možda ih i objavim.

Sasvim novi duh

Prošle ste godine obilježili 40 godina od izlaska kultnog "Das ist Waltera". Kakve vam uspomene budi taj album i po čemu je važan za vas?

- "Das ist Walter" zapravo je bio zbornik, neka vrsta biblije te generacije novih primitivaca. Na njemu nisu bile samo ideje našeg benda, naši tekstovi i naša glazba. Na toj ploči nalazio se duh cijele generacije. To je bila generacija modernog, urbanog Sarajeva, Sarajeva koje je u 80-ima raslo kao industrijski, kulturni i sportski grad. Kao grad Olimpijade, ponosa i samopoštovanja. Uglavnom, velika je razlika između Sarajeva 80-ih i Sarajeva 60-ih. U tih dvadesetak godina stvorio se sasvim novi duh i pojavila se generacija koja je Sarajevo vidjela kao centar, za razliku od ranijih generacija koje su ga doživljavale kao periferiju. To je bilo vrijeme kada je Sarajevo počelo diktirati trendove, a ne samo slijediti ih. Sve to izbija iz energije i poruke albuma "Das ist Walter".

S. MIDžOR SUčIć & T. FIKET

Koji su, vama osobno, najznačajniji trenuci vaše karijere? Postoje li neke anegdote s bendom koje biste voljeli podijeliti?

- Mnogi će vam reći da je to snimanje ploče, prvi spot, prvi hit koji se zavrtio na radiju, ali za mene je to comeback '97., povratak Zabranjenog pušenja na scenu. To je doista bio mission impossible. Ja, Elvis J. Kurtović i Dragan Bobić, jedini ljudi koji smo radili za bend još prije rata. Ekipa potpuno devastirana, kako kaže Elvis: "Sarajeva ima svagdje, pa čak i u Sarajevu." To je bio trenutak kada više nismo imali ljude, kada nismo imali Neleta, najprepoznatljivije lice i čovjeka koji je bio zadužen za PR benda. Napraviti pjesme da vas ljudi opet prihvate pod tim imenom, da vas ponovo dožive kao Zabranjeno pušenje - to je bilo nešto najteže što smo u životu postigli. Pjesma "Možeš imat' moje tijelo", koja je najavila taj album, pjesma je kojoj jako puno dugujemo. Tako da to je taj trenutak za koji ni danas ne znam kako je, i uz koju sreću i Božje proviđenje, uspio. Što se tiče anegdote, i ona je baš iz tog vremena. To su bila teška vremena za sviranje, pogotovo jer je rat tek stao i rane su još uvijek bile otvorene i nezarasle. U jednom klubu, poslije koncerta, sjedne pokraj mene vlasnik kluba, bivši borac i dragovoljac. Kaže mi: "Vidi, Sejo. Mi vas muslimane baš i ne volimo. Bilo je tu među nama i vama puno ružnih stvari. I mi vama, i vi nama - da se razumijemo. Ali što si mi ti nešto legao... baš si mi legao." I zagrli me. Eto, ono što kažu "nomen est omen" - ne bih baš rekao da je tako.

Punim plućima

Kako je nastao projekt "Neuštekani"? Mogu li se očekivati vaši poznati elementi poput isticanja socijalnih problema i kritike politike?

- "Neuštekani" nemaju nove pjesme. To su pjesme koje su bile na pločama, ali su prošle ispod radara, najčešće zato što nisu imale spot ili se nisu vrtjele na radiju. Politike i socijalnih problema, odnosno naših tema, u tim pjesmama ima jednako kao i u svim ostalima, ništa se nije dorađivalo u sadržajnom smislu. To su pjesme koje oni pomniji pratitelji znaju, pjesme kao što su "Takvim sjajem" ili "Nema više". "Neuštekani" su nova forma benda, a te "nove" pjesme koje izvodimo, zapravo su stare pjesme, samo što nikada nisu bile izvedene uživo - do sada.

Rekli ste kako želite "ispraviti nepravdu i izvesti uživo pjesme od kojih su mnoge, prvi put, ugledale svjetla pozornice". O kakvoj nepravdi je riječ? U kojim uvjetima su nastale te pjesme i što za vas znači napokon ih predstaviti javnosti?

- Ovo su pjesme za koje smo cijelo vrijeme duboko osjećali da su nepravedno zapostavljene, da su neka ružna pačad koja bi se, uz malo naše pomoći, mogla razviti u prelijepog labuda. Zato su i napravljeni "Neuštekani", da promoviramo te pjesme i damo im napokon pravo mjesto. Na najteži način, kroz akustiku i jedan reducirani instrumentarij, pokušali smo bogate aranžmane s ploča prenijeti publici u male prostore. Obrisati prašinu s tog arhiva, otvoriti tu staru "saharu" u kojoj je to blago stajalo i pokušati te pjesme vratiti u život da ih ljudi ponovo primijete i da te pjesme zažive punim plućima. Prostori su mali, intimni i zapravo su najkompatibilniji s tim pjesmama, s njihovom emocijom i porukom.

Što osječka publika može očekivati od vašeg koncerta i radujete li se nastupu?

- Mi smo bend koji je krenuo na ovaj put, na ovu "ekskurziju", zbog ljudi, zbog gradova i iskustava. Nikada nismo ni zamišljali sebe kao profesionalce. Uvijek smo taj put koji se zove Zabranjeno pušenje doživljavali kao jedno putovanje. Tako da nas svako putovanje raduje, pogotovo u ovom gradu koji nam je uvijek davao podršku, a posebno u ono kritično vrijeme našeg comebacka, kada nas je podržao i prihvatio. Zauvijek ću mu biti zahvalan zbog toga.