Bez nekog posebnog iznenađenja i bez nečeg naročito novog, ali vrlo kvalitetno s gledišta zakonitosti struke, odnosno čak i odlično sa stajališta svih koji vole Bryana Adamsa. Ova ocjena vrijedi ne samo za novi, šestnaesti njegov studijski album "Roll With the Punches", već za niz posljednjih albuma, praktično za sve nakon "18 Till I Die" iz 1996. godine.

Red brzih, red sporih

Drugim riječima Kanađanin redovno već tri desetljeća isporučuje albume na kojima će kroz desetak pjesama i 35-40 minuta nove glazbe sretnim učiniti sve koji ga vole te istodobno stvoriti novu zalihu pjesama kojima će na svakoj svojoj novoj turneji (a ovog smo ga ljeta vidjeti mogli u Puli!) osigurati svom "plemenu" dobru zabavu.

Bryan Adams

Tri godine nakon "So Happy it Hurts" (te smo ga godine gledali na odličnom koncertu u Zagrebu) Kanađanin ponavlja recept pa i na novom albumu nudi "red brzih, red sporih" dobro znajući da će njegovi fanovi odaburati ono što im više paše i u tome uživati. Album otvara brza i žestoka naslovna "Roll with the Punches" koja je i porukom o "No Surrender" filozofiji i žestokim rif udarima idealna za uvodni dio koncerta kad treba na noge podići što više publike. I nastavak je u tom stilu jer je ljubavna "Make Up Your Mind" poletno rokerska, a tek je za brzinu sporija, ali i dalje vrlo energična, "Never Ever Let You Go", klasičn Adamsov ljubavni "nikad te neću ostaviti" zavjet, dok u "A Little More Understanding" blagim korištenjem funky ozračja progovara o ljubavnoj krizi koja se može prevladati uz malo više razumijevanja i komunikacije. Tipična je za Adamsa i njegov pogled na život "Life Is Beautiful", krajnje optimistična, rekli bi oprezniji i odveć naivna, oda ljepoti života, a po tom idealiziranju slična joj je i poletna i himnična "Be the Reason" s lijepom porukom svima da svakog dana budu razlog za nečiji osmjeh. Niz bržih i plesnijih trenutaka kraju je priveden s duhovitom "How's That Workin' for Ya" u kojoj pripovijedač kroz boogie rock okvire s čvršćim blues rock dodacima kritizira prijatelja koji je bio nevjeran svojoj supruzi.

Na visokoj razini

Oni skloniji romantičnijem Adamsovom izdanju imat će na ovom albumu tri jaka trenutka za uživanje. "Love Is Stronger Than Hate", najbolji trenutak albuma, tipična je Adamsova a la Bruce Springsteen pjesma o običnim ljudima iz provincije i njihovim životima. "Two Arms to Hold You" klasična je ljubavna balada s puno emocija, romantike, čak i malo patetike što publiku na njegovim koncertima neće smetati da pri izvođenju ove pjesme počnu paliti svjetiljke na mobitelima i upaljače. Isto vrijedi i za završnu "Will We Ever Be Friends Again" koja će kod ženskog dijela publike dovesti i do poneke suzice zbog priče o propuštenim prilikama iz sve dalje mladosti.

Dakle, Adams je i dalje na visokoj razini. Punih 45 godina nakon debitantskog eponimnog albuma nije se umorio i još je uvijek u stanju stvoriti dobre i jednostavne rock pjesme koje je zadovoljstvo slušati, a još ga je bolje vidjeti uživo jer on spada u red onih koji koncerte odrađuju i profesionalno i strastveno.