Šest godina nakon vrlo dobro primljenog albuma "American Utopia" David Byrnea, jedan od najvećih kreativaca i intelektualaca rocka objavio je, pod nazivom "Who is the Sky", svoj deveti studijski soloalbum, rad koji će na kraju godine u mnogim pregledima godine biti u vrhu ponajboljih albuma 2025. godine

Dvanaest pjesama

Po riječima samog Byrnea inspiracija za album došla je prije pet godina, tijekom pandemijske stanke, kada je Byrne, kako sam kaže, "više kuhao (uglavnom meksičku i indijsku hranu) i crtao, nego svirao". No bilješke, rifovi i tekstualne skice su se gomilali i iz tog osobnog "magazina ideja" polako su nastajale pjesme. "Kao i mnogi u tom razdoblju, počeo sam se pitati: zašto uopće radim ovo što radim? Ima li to smisla? Znači li to ikome išta? A onda su se pitanja pretvorila u pjesme," kaže Byrne, zaključujući: "Ovaj album moj je pokušaj da izrazim zbunjenost, radost, sumnju, nježnost — i da to učinim uz pomoć drugih ljudi koji to razumiju."

Polazeći s tih stajališta Byrne je te i sljedećih godina stvorio niz pjesama od kojih je na ovom albumu objavljeno dvanaest i gotovo svaka od njih oduševit će njegove fanove, kao i sve koji su voljeli i vole rad grupe Talking Heads, sastava s kojim je Byrne stekao svjetsku slavu još osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su bili među najistaknutijim predstavnicima new wave zvuka. Te novovalne poetike, zanosa i rasplesanosti, kao i sklonosti Byrnea world music ritmovima te suradnji s puhačkim sekcijama, bit će na ovom albumu puno pa će ponuđenih nepunih četrdesetak minuta biti istodobno i nešto novo, ali i pomalo nostalgično prisjećanje na prepoznatljiv Byrneov vokal i raznovrstan glazbeni stil.

Album otvara "Everybody Laughs", pravi ljetni akustični rasplesani hit idealan za druženja na plaži i to ne samo zaraznom himičnom melodijom, već i tekstom koji govori o ljudskoj povezanosti, nužnosti jedinstva. Lijepo, ugodno i pozitivno, ali u svjetlu svega što se događa od Ukrajine do pojasa Gaze nije nego reći – "Da svijet zaista bar jest takav!" No, da Byrne nije nikakav patetični idealist, pokazuje već u sljedećoj, puno ozbiljnijoj i glazbeno složenijoj "When We Are Singing" u kojoj nudi i tamniju sliku svijeta, držeći se pritom i dalje plesnog pristupa, ali ne razigranog kao u uvodnoj pjesmi. Između ta dva pola ugode i neugode, dobrog i lošeg, crnog i bijelog, kretat će se potom i preostalih deset pjesama ovog albuma.

Šarolike teme

“My Apartment Is My Friend" o usamljenosti govori na originalan način s pričom o tome kako mu je prostor u kojem živi najbolji prijatelj! Kroz filmičnu i orkrestralnom podlogom bogatu "A Door Called No" pojašnjava kako se u životu često znaju otvoriti razne mogućnosti, odškrinuti vrata za koja ste mislili da će na njima uvijek velikim slovima pisati riječ NE. "What Is the Reason for It?", jedan od najboljih trenutaka albuma, prepun je istočnoeuropske, romske te latino glazbene tradicije u izrazu, a uz suradnju s pjevačicom grupe Paramore, Hayley Williams, govori o čestim nelogičnostima i apsurdima ljubavi koja nikad i neće biti razjašnjena. "I Met the Buddha at a Downtown Party" duhovit je osvrt na hedonistički pristup životu, a takav duhoviti pristup lako uočavamo i u odličnoj i hitoidnoj "Don't Be Like That" kroz koju nam pruža sliku prelijepe djevojke koja ga oduševljava toliko da je moli da ne bude takva jer mu je sve te ljepote previše! "The Avant Garde" i "Moisturizing Thing" oslonjene su na vodviljsko-kazališni pristup, pri čemu u prvoj Byrne iznosu svoj stav o umjetnosti da bi u vrlo dobroj "Moisturizing Thing" kroz komičnu priču o gelu za pomlađivanje kože donio zaključak da nas prečesto procjenjuju po izgledu, a ne po sadržaju. Završne tri pjesme albuma mala su studija o muško-ženskim odnosima. "I'm an Outsider" je priča o muškarcu koji nastoji ući u psihu i um djevojke koja mu se sviđa, ali to baš i ne ide. Sličnu temu međusobnog nerazumijevanja odlično potom obrađuje pretežno akustična "She Explains Things to Me" s klasičnom pričom o dvoje ljudi u vezi koji imaju različite poglede na neke stvari. Završna "The Truth" kroz lagano plesnu latino razigranost citira davnu američku glumicu Normu Shearer koja je, a živjela je vrlo slobodoumno i smatra se jednom od prvih američkih feministica, rekla kako je "istina ono posljednje što muškarci žele čuti".

Sve u svemu, David Byrne je u 74. godini, ovog puta u suradnji s Ghost Train Orchestrom, stvorio sjajan album koji potvrđuje kako mu godine nisu problem te da je u stanju i 48 godina nakon debitantskog albuma grupe Talking Heads, ploče "77" (1977.), odnosno 44 godine nakon debitantskog soloalbuma "My Life in the Bush of Ghosts" (1981.), stvoriti uzbudljiv, zanimljiv i privlačan album.