Redateljica i scenaristica Hana Jušić počela je uspješno obilaziti svjetske filmske festivale i sakupljati na njima nagrade već sa svojim kratkim filmovima, pa i nije bilo veće iznenađenje uspjeh njezinog prvog igranog filma "Ne gledaj mi u pijat", koji je započeo na 73. venecijanskoj Mostri gdje je osvojio nagradu FEDEORA za najbolji europski film.

Nakon devet godina konačno smo dočekali njezin drugi igrani film "Bog neće pomoći" koji je svoju svjetsku premijeru imao na netom završenom 78. Locarno Film Festivalu, gdje su glavne glumice nagrađene, svaka s jednim Leopardom za najbolje glumačko ostvarenje, a film je nastavio svoje festivalske pohode već ovaj tjedan u Sarajevu.

“Bog neće pomoći" je originalno napisana i atraktivno snimljena drama o ljudskim odnosima, u zabitom hrvatskom kraju negdje početkom dvadesetog stoljeća, s likovima koje je lako zavoljeti i prihvatiti. Film započinje usred olujne noći. Pred Mileninom (Ana Marija Veselčić) kućom, u seocetu bogu iza leđa pojavljuje se lijepo odjevena žena u dugoj crnoj haljini, s minijaturnim molitvenikom koji je tako reći sva njezina prtljaga. Ona se predstavlja kao Teresa (Manuela Martelli), a jedine ostale razumljive riječi koje često ponavlja u svom monologu na španjolskom su Marko Mirković što je ime Mileninog brata koji je prije mnogo godina emigrirao u Čile.

Potraga za glumicom

Opuštenu Hanu Jušić sreli smo u Locarnu, nakon uspješne prve projekcije njezinog filma i u vrlo ugodnom razgovoru od nje smo saznali mnoge zanimljive pojedinosti o nastanku filma "Bog neće pomoći".

Kako ste stvorili Teresu, glavni ženski lik u vašem filmu?

- Kad sam vidjela glumicu Manuelu Martelli u jednom kratkom filmu, odmah sam osjetila njezinu karizmu i snagu i makar je film trajao samo dvadesetak minuta, to je bilo dovoljno da mi se ona jako ureže u pamćenje i dok sam pisala taj lik ona mi je bila na umu. Zatim, jako sam htjela napraviti film u kojem žena hoda po tim krajolicima, u crnoj haljini koja se vijori i treće, zaintrigirala me ideja o ženi koja ima tajnu i dolazi u okolinu koja je ne poznaje i ona zapravo laže o sebi i cijelo vrijeme i gledateljima i ostalim likovima u filmu gradi neku priču o sebi koja nije istinita. To se sve pomalo iskombiniralo.

Na koji ste način uspjeli doći u kontakt s glumicom Manuelom Martelli?

- To je pak jako zanimljivo. Ona se u međuvremenu prestala baviti glumom. Iako je školovana glumica, u jednom trenutku odlučila se prestati baviti glumom i postati redateljica. Počela sam pisati scenarij s njom na umu, a pet, šest godina kasnije odlučila sam u Čileu tražiti glumicu. Kolege iz Argentine su mi rekli da u Čileu postoje samo dvoje ljudi koji se bave castingom, jedan muškarac i Manuela Martelli. Onda mi je Ankica (Jurić Tilić), producentica, rekla: "Zamisli da se baš Manuela bavi castingom, ajmo se s njom spojiti bez da joj kažemo da si ti zapravo za nju pisala tu ulogu. Žena se više ne bavi glumom, ali zamisli koja slučajnost da je to baš ona." Ankica ju je nazvala i poslala joj scenarij, a kada smo se srele na prvom zoomu, ona je rekla: "Prihvatila sam da vam radim casting, ali nakon što sam pogledala Hanin prvi film i pročitala scenarij, zapravo ne bi bilo fer da radim casting, jer ustvari priželjkujem da ja budem u toj ulozi. Zato se povlačim iz posla casting menadžerice". To je bila jako smiješna situacija.

Guglala sam Manuelu Martelli i nevjerojatno je da ona ustvari vuče korijene iz Hrvatske.

- Ne, to je netko krivo napisao. Roditelji njezine mame su došli u Čile iz Rumunjske i nemaju veze s Hrvatskom, ali vjerojatno zato što ima puno Čileanaca hrvatskog podrijetla i čim je to prezime na -ić, napisali su da je porijeklom iz Hrvatske. Ja sam je također pitala kad sam je upoznala: "Zar su tvoji iz Hrvatske?", ali ona je rekla: "Ne, to je samo greška."

Govorite li vi španjolski?

- Kao i svima ljudima iz Hrvatske moje generacije, nama je taj španjolski zbog meksičkih sapunica bio u uhu i onda kada sam počela pisati scenarij upisala sam tečaj španjolskog, tako da sam godinu danu učila španjolski jezik i savladala ga tako da mogu razumjeti njezine replike bez problema. Nije baš da mogu voditi neki razgovor na španjolskom, ali ga razumijem.

Tko vam je onda pomogao napisati španjolske replike?

- Ja sam ih napisala prvo na hrvatskom pa na engleskom, a onda smo to Manuela i ja zajedno prolazile i prevodile na španjolski.

Je li vam i na snimanju nečim pomogla, mislim budući da je i ona redateljica?

- Ništa posebno, ali bilo mi je super imati nju, koja je također redateljica, u toj ulozi zato što je puno brže shvatila sve stvari i bilo je jako lako davati joj upute jer ona zna kako to izgleda s druge strane kamere. Moram reći da sam s njom i Filipom Đurićem, glumcem koji glumi Iliju, imala najviše proba i zajedno smo dorađivali scenarij i prolazili ga više puta, tako da su mi oboje mnogo pomogli. Zaista sam imala sreću raditi s glumcima, posebno njih dvoje, koji su doista promišljali svoje uloge i mnogo mi pomogli na scenarističkoj razini.

Kako se komuniciralo na setu?

- Pa zapravo, film je napravljen u koprodukciji sa 6 zemalja i set je izgledao poput Babilonske kule, no engleski je bio zajednički jezik. Ipak, iako su svi glumci govorili engleski, a i Manuela naravno govori engleski, oni bi svi zaboravili na nju jadnu i onda bi bila stvarno situacija kao iz filma gdje svi ostali pričaju, a ona sa strane stoji i šuti, tako da je nekako bila Teresa i kad se nije snimalo.

Je li ta originalna ideja s dvama jezicima bila aktualna od samog početka?

- Da, to je bio neki moj eksperiment, za koji nisam bila do kraja sigurna hoće li uspjeti. Ja sam cijeli scenarij prvo napisala na hrvatskom i kao takav na papiru je funkcionirao. Onda kad sam prevela na španjolski, čisto da vidim kako će to izgledati, odjednom mi nije bilo baš jasno kako će to izgledati kad pred mene dođu živi ljudi, glumci, koji sjede jedan nasuprot drugoga i pričaju svatko svojim jezikom, hoće li to funkcionirati ili će sve izgledati jako fake i neuvjerljivo. Stvarno sam bila u ogromnom grču sve do početka proba, par mjeseci prije snimanja, i bojala se da ću morati mijenjati cijeli scenarij jer će naprosto biti krajnje neuvjerljiv. No, mislim da su se glumci u tome savršeno snašli i pomogli da te scene funkcioniraju i da ne djeluju glupo.

Vjerske slike

Možete li nešto reći o vjerskim slikama koje koristite u filmu?

- Te slike su, ustvari, napravljene po uzoru na takozvano ex voto slikarstvo; to je neka vrsta naivnog slikarstva koje je najviše bilo prisutno u Italiji, Španjolskoj, ali i u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća i zapravo je zašlo duboko u 20. stoljeće. Znam da ima u Hrvatskoj crkvica s tim ex voto slikama, čak neke budu smiješne, netko se sudario s autom pa je preživio pa onda nacrta taj svoj sudar i Gospu koja ga je zaštitila. Doslovno, to je narodno stripovsko slikarstvo koje mi se jako svidjelo i budući da je Teresa napravila taj svoj neki ex voto, taj zavjet da iskupi svoj grijeh tako da napravi ono što misli da bi trebalo, svidjelo mi se da ona u molitveniku ima te sličice koje onda u jednom trenu u filmu kao da mutiraju i postaju dio neke njezine svijesti i više ne izgledaju kao sličice iz molitvenika. Naravno, te slike nismo mogli naći pa smo angažirali dvojicu slikara - Bartola Galovića i Lukšu Benića, koji su po nekim mojim uputama napravili dvadesetak tih slika. Na kraju ih je puno manje ušlo u film, ali imamo ih i možda nekad napravimo izložbu.

Osim jezika, koji su bili ostali izazovi snimanja na lokacijama?

- Najveći dio filma snimali smo na Svilaji. Moja snimateljica Jana Plećaš i ja smo tamo provodile mnogo vremena u pregledu lokacija. To su krajevi koji još nisu taknuti turizmom i posebno dio oko Vrlike, to podinarje koje je stvarno jako pogođeno ratom, no mi smo jednako dobro surađivale i sa Srbima i Hrvatima, sprijateljile se s njima i istraživale. Sprijateljile smo se s jednim pastirom, Željkom Vuletićem, koji nam je užasno puno pomogao sa svojim ovcama, a pastiri su nam pomogli i na Krku gdje smo također snimali dio filma. Sprijateljile smo se s mnogim ljudima iz tih krajeva i svi su nam pomagali i meni je bio super osjećaj da kad smo došli snimati film nismo bili tretirani kao strano tijelo, a mi smo se isto tako trudili biti s njima u nekoj vrsti sinergije, implementirati njihova iskustva, i zahvalna sam što su nam pomogli da utkamo sve to u film.

Na koji način ste surađivali sa snimateljicom Janom Plećaš?

- Jana i ja od faksa radimo zajedno i prijateljice smo. Ona je snimala sve moje kratke filmove i moj prvi igrani film "Ne gledaj mi u pijat". Na ovom filmu smo bile suradnice u pravom smislu riječi. Njezin način rada nije da samo dođe na snimanje i kaže:"O.K. kako ćemo to snimiti." Mi smo odlazile puno puta na lokacije, promišljale smo, pričale, imale 1.000 foldera, fotografija i snimaka i iz toga smo zajednički gradile stil filma. Jedna drugu dobro poznajemo i poznajemo senzibilitet jedna druge, nekad se ne slažemo oko neke stvari pa jedna drugu pokušavamo uvjeriti, ali na kraju to bude stvarna suradnja.

Film je također na neki način priča o ženskoj solidarnosti. Vjerujete li u nju?

- Meni moj partner stalno govori: "Ti si uvijek više popustljivija prema ženama i u svakoj stvari ti ćeš uvijek prije okriviti muškarca i uvijek ćeš biti na strani žene." I na poslu oduvijek imam mnogo suradnica i sa ženama imam odnose za koje mogu reći da su kvalitetni. Ja zaista vjerujem u žensku solidarnost i mislim da je bitna, moguća i nužno potrebna.

Zašto vam je trebalo tako dugo vremena od prvog do drugog filma?

- Možda je glupo na to se izvlačiti, ali bila je korona koja nam je svima “pojela” barem dvije godine života. Također, ovo je skup film koji nije bilo lako isfinancirati. Mi ga nikako nismo mogli snimati samo s hrvatskim novcem i onda je producentica kroz godine gradila budžet sa svih strana i to nam je svakako uzelo vremena. Meni je trebalo vremena za napisati tu priču, a u međuvremenu sam i rodila i privatni život me odveo na neke druge strane i jednostavno, kad pomislim, devet godina mi je prošlo jako brzo. Za sada još nemam ništa u planu, ali nadam se da mi neće trebati devet godina da napravim novi film.