Klaudia Modrić Plantarić: Bez obzira na sve zapreke, teškoće i teške situacije, volim svoj posao
Novinarstvu me privukla dinamičnost, upoznavanje ljudi, mijenjanje mjesta rada, otkrivanje nepoznatih mjesta i ljudi
Jaka snaga riječkog HRT-ova centra već dulje od 30 godina je Klaudia Modrić Plantarić. Reporterka koja vam želi “Dobro jutro”, odvodi na “More” i informira u minutama “Dnevnika” prilog govori o svojim novinarskim počecima, poslovnim pojedinostima te ističe da su dopisništva srce Hrvatske televizije.
Dugo vremena ste u medijima, a u svijetu današnjice mediji i navike gledatelja se mijenjaju. Imate li vi osjećaj da su se vaša uloga reporterke ili način obrade priče promijenili tijekom godina?
- Sve je podložno promjenama, sve se mijenja, pa tako i novinarski posao. Nisam sigurna bih li danas izabrala ovaj posao i ovo zanimanje. Naravno, tu su i gledatelji, TV odavno nije prvi izvor informacija... Tomu se i mi reporteri, novinari trebamo prilagoditi. Nije uvijek lako. No, ono što ja mislim da ometa naš posao, jesu razni portali koji često objavljuju pogrešne i neistinite informacije, a mnogi čitatelji ne znaju razlikovati što je istina, a što samo privlačenje na “klikanje”. U svakom slučaju, gledatelji i gledateljice mogu izabrati komu će vjerovati i tko im daje najpotpunije informacije. Primjerice, emisije “Dobro jutro, Hrvatska”, “More”, “Plodovi zemlje” i nakon više desetljeća imaju veliku gledanost, omiljene su, različitog formata i tematike koje obrađuju i gledatelji ih uredno godinama visoko ocjenjuju.
Što vas je privuklo novinarstvu kao profesiji kojom ćete se baviti?
- Novinarstvu me privukla dinamičnost, upoznavanje ljudi, mijenjanje mjesta rada, otkrivanje nepoznatih mjesta i ljudi. Još kao mala čitala sam s papira razne vijesti. Sjela bih na mali stolac, kuhača je bila mikrofon i eto mene kao spikerice! Nakon osnovne upisala sam Pedagošku školu, danas je to Prva riječka hrvatska gimnazija. Prva dva razreda pohađala sam smjer kulture, a 3. i 4. novinarski smjer. Već u srednjoj imali smo praksu u Novom listu i na Radiju Rijeka. Tada sam počela surađivati i pisati za Omladinski list Val. Sjećam se da smo pisali vijesti o neobičnim događajima po riječkim srednjim školama, a jedan onako poduži tekst imala sam na temu stranih studenata iz Afrike koji su dolazili u tada, Jugoslaviju, u Rijeku studirati. Spletom okolnosti ipak sam ostala u Rijeci studirati na Pedagoškom, danas - Filozofskom fakultetu, smjer Hrvatski jezik i književnost. Nikad nisam mogla biti na jednom mjestu, sjediti na miru više sati, pa se novinarstvo pokazalo kao najbolje zanimanje za mene. Mama i tata su tog ljeta 1993. godine čuli da je raspisana audicija za novinare na HTV-u i ja sam se javila. To je bilo prvi put da je HRT imao audiciju. U komisiji su bili Marija Nemčić, danas ravnateljica Programa, pok. Tomislav Marčinko, tada urednik Informativnog programa, i Jaroslav Kovačević, tada glavni urednik i rukovoditelj riječkog TV Centra. Od nekoliko stotina prijavljenih kandidata primljeno je nas sedmero. Koliko sam voljela ovaj posao, najbolje potvrđuje činjenica da sam dugih osam godina bila honorarka. Radila sam i po nekoliko vikenda zaredom... Danas je to nezamislivo, što je odlično za mlade ljude koji se sada mogu potpuno drukčije postaviti prema poslodavcu. Ali ničeg ne bi bilo da taj posao nisam voljela.
Kako su izgledali vaši novinarski počeci?
- Počeci su bili pravi novinarski, učenje pisanja vijesti, izvještaja, mentoriranje starijih kolega, križanje tekstova, bacanje u koš, odlasci na tržnicu, ankete. Imali smo sate vježbanja čitanja s jezikoslovcem, akademikom Ivom Škarićem... Sjećam se jedne od prvih reportaža za “More”, odlaska na brod Bigaj, u tunolov s kolegama snimateljem, pok. Dragom Zormanom i tonskim tehničarem Deanom Krapićem. Vratila sam se, napisala reportažu od pet minuta bez ijedne službene izjave. Urednik Jaroslav je rekao: Sve je u redu, ali drugi put uzmi koju izjavu! (smijeh...) Gotovo osam godina najčešće sam pratila rad HNK-a Ivana pl. Zajca, izložbe po gradskim galerijama koje su se otvarale gotovo svakog tjedna. Poslije je tu bilo školstvo, socijala, zdravstvo. Pamtim kada sam radila tragičnu priču o napadu nekoliko momaka na jednog u odgojnom domu u Lošinju te su mu urezali na leđa “druker”. Urednici Milić i Šprajc rekli su da mogu trajati koliko hoću, prilog je trajao tri i pol minute, što je za Informativni program rijetkost...
Kako vam prolazi tekuća poslovna godina?
- Nakon 32 godina na HRT-u, s kojeg nikad nisam otišla, čovjek prirodno osjeća umor od takvog tempa i rada. Ne možeš više upamtiti s lakoćom ni mnoga imena, niti možeš više samo tako proći više lokacija... Eto, zamislite, krenem u Selce na zabavnu manifestaciju u sklopu maškara “Mlaćenje slame”, a završim u središnjem “Dnevniku” u javljanju uživo s vijesti kako su dva zatvorenika pobjegla iz riječkog zatvora. Ove godine zasigurno je jedno od zanimljivijih javljanja bilo nakon 1. kruga lokalnih izbora kada smo svjedočili povijesnoj promjeni u Rijeci i najavi mogućnosti prve gradonačelnice nakon gotovo 60 godina.
Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?
- Najdraža pojedinost u poslu jest kada napravimo dobru reportažu, izvještaj, javljanje... U tome ne mogu uspjeti bez svojih kolega snimatelja, tonskih tehničara, montažera. Naravno, tu je kolegica koja radi u arhivi koja jednim arhivskim kadrom može itekako poboljšati kvalitetu priloga. I baš zato mogu reći da su dopisništva srca i duša Hrvatske televizije – svi kolege iz ostalih HRT-ovih centara koji pokrivaju zbivanja po cijeloj zemlji. Najteže je kad prilog ne objave. Iza tebe su sati dogovora, po dvadesetak-tridesetak poziva, put, sugovornici. Vratiš se, i nešto drugo “izgura” prilog iz emisije. Eto, na to se čovjek ne može naviknuti, jer svi koji su bili u prilogu očekuju se vidjeti na HTV-u.
Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet?
- Puno je godina prošlo, puno savjeta bilo. Davno, jedan riječki odvjetnik mi je rekao: “Nikad nemoj ništa priznat’, ali nikad.” Moj bivši urednik kazao mi je: “Nije važno što je netko rekao, već je važno tko je to rekao.” No, meni jedan od najdražih citata je Konfucijev: “Život je stvarno jednostavan, ali ljudi inzistiraju na tomu da ga kompliciraju.” Ja sebi volim reći: “Imam divnu obitelj, dva sina koja polako grade svoj život i supruga. I to je dovoljan razlog da ustanem s osmijehom u novi dan!”
Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima, svijetu oko nas, svemu ostalome?
- Čovjek uči svaki dan, shvatila sam davno bez obzira na sve zapreke, teškoće i teške situacije, volim svoj posao. On nije nikad bio problem. Znate, ljudi su uvijek problem. S godinama čovjek nauči kanalizirati negativnosti i zloću drugih i pronalaziti sreću u malim stvarima: primjerice kavi s prijateljicom, obiteljskom druženju i okupljanju. Život je prekratak da bismo ga trošili na gluposti ili neke nebitne ljude.