Kao solist, Petar Ćulibrk (World's Okayest Pianist) do sada je nastupao na brojnim jazz-festivalima i u koncertnim dvoranama diljem Hrvatske, kao što su Jazz Outbreak Dubrovnik, JazzHR Festival (Tvornica kulture), Kristalna kocka vedrine Sisak, Centar za kulturu Novi Zagreb i dr. Za svoj aktualni, drugi solistički album "Sail Away" dobio je visoke ocjene glazbenih kritičara te je osvojio nagradu Porin u kategoriji najbolje jazz-skladbe za naslovnu pjesmu s albuma, koju izvodi zajedno s gitaristom Filipom Pavićem. U nastavku pročitajte što je za naš TV prilog ispričao ovaj 38-godišnji Dubrovčanin, koji trenutno radi kao profesor teorijskih glazbenih predmeta u Glazbenoj školi Dugo Selo.

Kako se i kada kod tebe rodila ljubav prema klaviru i jazzu?

- Ljubav prema klaviru zapravo se dogodila slučajno. Kad sam upisao glazbenu školu, htio sam svirati saksofon, ali ga nije bilo (bar su meni tako rekli), pa su me odveli na klavir i rekli "ti bi mogao svirati klavir". Danas ga ne bih mijenjao nizašto. Ljubav prema jazzu samo je čekala iza ugla da malo sazrijem. Oduvijek sam volio lijepe, zanimljive, s vremenom i sve kompleksnije harmonije dok nisam slučajno s nekih 13 godina otkrio jazz preko jednog albuma Natalie Cole na kojem je klavir svirao fantastični Alan Broadbent.

Jesi li imao uzore? Za koje glazbenike možeš reći da su utjecali na tvoj izričaj?

- Prvi i najvažniji utjecaj na moje sviranje imao je Oscar Peterson. Uz njega tu su još i Bill Evans, Kenny Barron (na čijem masterclassu sam imao čast biti davno) te u zadnje vrijeme Bill Charlap i Emmet Cohen. Zapravo sam jako inspiriran pijanistima starije garde ili onima koji njeguju taj način sviranja, što naravno ne znači da ne volim i moderniji zvuk i pijaniste, dapače, trudim se što više naučiti i od njih.

Kako si se odlučio pokrenuti autorski soloprojekt World's Okayest Pianist? Koji su tvoji favoriti među solo piano jazz albumima?

- Na autorski soloprojekt odlučio sam se jer sam kroz godine skupio puno svojih kompozicija, a nisam nikad preaktivno svirao s nekim sastavom da bih mogao snimiti te stvari u triju ili kvartetu. Soloklavir je nešto čime sam se bavio još od srednje škole i tu se osjećam kao kod kuće. Teško mi je izdvojiti jedan solo klavirski album jer ih ima doista puno odličnih. Svakako ću spomenuti seriju recitala pod nazivom ''Live at the Maybeck Recital Hall'' koja se sastoji od 42 albuma na kojima sviraju 42 pijanistice i pijanisti, a koja mi je bila misao vodilja kad sam snimao svoja dva soloalbuma.

Petar Ćulibrk

Sanjin Kaštelan

Na koji su način povezani tvoja glazba i odrastanje u tvom rodnom Dubrovniku?

- Kako sam rođen u Dubrovniku i živio tamo do svoje 18. godine, gotovo sve moje vezano uz glazbu je ili stvoreno tamo ili je bar započeto tamo. Roditelji su glazbenici, pa nekako mislim da mi je bilo predodređeno baviti se glazbom. Prve note na klaviru, prva skidanja pjesama, prve improvizacije, sve se to događalo ili u glazbenoj školi Luke Sorkočevića ili doma na mom pijaninu.

Što te je inspiriralo za skladbe s drugog albuma i kako bi "Sail Away" usporedio s tvojim prvijencem "Old School"?

- Inspiracija uvijek dolazi na neočekivane načine. Neki slučajni akord, neka situacija u danu, neki doživljaj, putovanje, druženja. Ili – inspiracija ode na godišnji, a ja se uhvatim komponiranja kao nečeg zanatskog. Nekad ispadne super, nekad nikako, ali sve to ide u iskustvo pisanja. Po meni je drugi album zreliji i više odražava mene sad, svirački i autorski. Iako su snimljeni unutar dvije godine, puno toga se dogodilo između, mislim da se i ta razlika u pristupu čuje. Gotovo sve pjesme na drugom albumu su nove, nastale nakon osvajanja nagrade Status u kategoriji jazz klavir te nominacije prvog albuma za Porin u kategoriji Najbolji album jazz glazbe, samo su dvije neke izvučene iz naftalina jer sam ih baš jako htio snimiti, a nisu se našle na prvom albumu.

Je li te iznenadio Porin za "Sail Away" i što on znači za tebe? Što nam možeš reći o nagrađenoj skladbi, zašto je upravo ona nominirana?

- Definitivno me iznenadio. Iskreno, išao sam izletnički na dodjelu. Kad su pročitali moje ime, nisam znao što se događa. Dobiti Porina je divna stvar i krasno priznanje, moći se predstavljati kao Porinom nagrađeni glazbenik je nevjerojatna čast. Pjesmu "Sail Away" sam prijavio za nominaciju jer sam skladateljski najponosniji na nju. U njoj sam se najviše odmaknuo od svog dotadašnjeg pisanja te otkrio da mogu pisati kompozicije koje me podsjećaju na jazz-standarde. Kad sam pripremao snimanje albuma, znao sam da želim neke goste na albumu, na ovoj pjesmi sam čuo samo jednu osobu, a to je sjajni gitarist Filip Pavić, koji ju je fantastično odsvirao.

Kako bi opisao hrvatsku jazz-scenu? Postoje li kod nas mladi glazbenici koji pomiču granice unutar jazza?

- Volim reći kako je hrvatska jazz-scena jako živa. Ima nas puno, i to u raznim stilovima. Granice se pomiču stalno, što mi je jako drago. Ja recimo nisam jedan od tih koji ih pomiče jer sviram nešto što je bilo popularno prije 70-ak godina, dok moji kolege kao što su, naprimjer, Jerko Jurin, Toni Starešinić, Ivan Bonačić, Filip Pavić, Bruna Matić, Pavle Miljenović i mnogi drugi imaju sjajne projekte koje svakako preporučujem poslušati.

Petar Ćulibrk

Sanjin Kaštelan

Što te posebno veseli u pedagoškom radu s mladima? Jesi li nešto naučio od svojih učenika?

- Vječito učim od svojih učenika. Nekad strpljenje, nekad novi sleng. Treba ići ukorak s tom generacijom, ali i pokušati im prenijeti nešto naše. Daleko od toga da sam ja star, ali sad se već događa da sam sa svojih skoro 40 stariji od njihovih roditelja. Volim raditi u školi, volim predavanje, jako je lijepo vidjeti djecu koja rade, slušaju, upijaju, trude se (čak i kad im realno ne ide). Uvijek ima onih kojima se ne da, ali to je isto dio posla. Veseli me vidjeti da su to sve dobra i pametna djeca koja uz općeobrazovnu školu u svoje slobodno vrijeme uče nešto novo.

Imaš li ugovorenih nastupa, koliko je zapravo klavirski solo jazz atraktivan publici? Koji su ti planovi za predstojeće razdoblje?

- Ima nastupa, zapravo sam gotovo rasprodan do kraja listopada. Nažalost, od svega toga solistički nastup je samo jedan, 16. listopada u Kulturnom centru Travno u Zagrebu. Ostali su s raznoraznim sastavima, nekim starima, nekim novima... Mislim da soloklavir ima svoju publiku, ali nije toliko zaživio kod nas i možda zapravo organizatorima nije toliko zanimljiv. Mislim da svakako treba vremena da se zarolaju stvari, stvori ime i brand oko svoje glazbe pa će i više svirki doći. Plan je svakako iskoristiti Porin za promoviranje drugog albuma još neko vrijeme, a onda se baciti na posao i snimiti treći. n