Kada razmišljaš o biti postojanja, moguće je da ćeš doći i do nekih zaključaka i u skladu s njima se promijeniti. Vjerujem da kad netko postane svjestan tisuća generacija koje su se prije njega žrtvovale da bi mu predale razna znanja i vještine, osjeti potrebu da se i on potrudi prenijeti nešto važno budućim generacijama. Takav osviješten čovjek ili dijete teško da će razbacivati smeće okolo, puštati vodu iz pipe da besmisleno curi, biti neprijateljski raspoložen... Možda sam utopističan, ali ne znam kako bih drugačije razmišljao, priča Hoyka

Damir Hoyka čuveni je zagrebački slobodni umjetnik i fotograf pred čijim su se objektivom našle stotine poznatih lica iz društvenog života i showbiz svijeta. Ovaj svestrani kreativac pohađao je studij umjetničke fotografije u Beču, nakon čega su mu u fokusu rada većinom portreti i osobni projekti. Prepoznatljiv je po dugogodišnjem projektu seminara Fotosofia koji je pokrenuo iz altruističnih pobuda, s ciljem da znanja i vještine koje je stekao u struci prenese na nove generacije. Premda ostaje vjeran fotografiji, daroviti Hoyka od 2009. godine okreće se i pisanoj riječi te objavljuje svoj prvijenac, SF roman "Xavia", za koji je i nagrađivan. Pismeno izražavanje umjetnik nastavlja istraživati posljednjih godina, kroz seriju romana za djecu i mlade.

Rizik slobode

Poznati ste po svojim portretima slavnih osoba. Koju biste suradnju s nekim od slavnih lica istaknuli kao Vama posebno zanimljivu ili značajnu?

- Fer bi bilo istaknuti čovjeka koji je bio prvi od značajnijih osoba koje sam fotografirao i s kojim sam imao super suradnju, kako ljudsku, tako i fotografsku, a to je bio Dino Dvornik. On je bio čovjek koji mi je dao potpunu kreativnu slobodu i zajedno smo uživali u sjedinjavanju mojih fotografija s njegovim zvukom i imageom. Mislim da smo napravili velike stvari za to vrijeme. Napravili smo pomak, nešto što u to doba nije bilo viđeno na naslovnicama albuma. Radi se o fotografijama za maxi single "Jače manijače" i album "Kreativni nered".

Godinama ste slobodni umjetnik. Koliko je ta poslovna odluka bila riskantna i koje izazove postavlja pred Vas kao umjetnika?

- Generalno, samostalna djelatnost sama po sebi je uvijek veliki rizik. Kada radiš samostalno, to znači da onoliko koliko si zaradio, toliko imaš. Može se dogoditi i da ne zaradiš ništa. Ako nisi zaradio ništa, imaš nulu na računu i s tim onda treba nekako živjeti. Rizik je uvijek velik, ali ako čovjek vjeruje u to što radi, ako je marljiv, voli raditi i učiti, mislim da tu nema nekih velikih problema. Benefiti su jako veliki: radiš ono što voliš, radiš s ljudima s kojima želiš raditi, koji ti odgovaraju. Ako se s nekim ne razumiješ najbolje, možeš uvijek odabrati nekoga drugoga za suradnju. Radiš kada hoćeš. Kako sam u fotografiju ušao zbog nagona za vizualnim izražavanjem, biti 'slobodnjak' mi se nametnulo prirodno, samo po sebi. Kada pričam o tome kako sam postao fotograf, volim reći da nikada nisam planirao svoju karijeru, nego sam jednostavno radio ono što volim i radio sam to najbolje što mogu. Trudio sam se oko svake fotografije koju sam trebao objaviti, tako da ona bude moje maksimalno ostvarenje u tom trenutku kada ju predajem. Kada tako radiš mjesecima, godinama, dođe do te točke kada te ljudi prepoznaju i počinju biti spremni platiti za tvoje usluge pa se dalje sve samo od sebe razvija. Volim reći da mi je fotografija postala posao sama od sebe, bez ikakvog plana. Radeći ono što volim, počeo sam od toga živjeti, a to radim i danas. Drugačije raditi ni ne znam. Nakon nekog vremena, napokon dođeš i do točke kada imaš priliku svojim radom i mijenjati svijet nabolje, da se tako entuzijastično izrazim.

S ciljem da pomognete mladim nadama fotografije, već 20 godina organizirate besplatni seminar Fotosofia. Što se promijenilo kroz godine?

- Sam seminar je nikao iz toga što sam si na počecima bavljenja fotografijom rekao da, ako ljudi jednom budu uprli oči u mene i tražili da im nekako pomognem u domeni fotografije, ja ću to i učiniti. Osobno nisam baš imao dobra iskustva u svojim fotopočecima kada sam trebao znanje, iskustvo i pomoć. Sve što sam saznao, morao sam saznati sam i isprobavati na vlastitim greškama. Tu i tamo bi se našao netko tko je pomogao. Jedna od osoba koje su mi najviše pomogle bila je moja profesorica u Beču, Eva Choung-Fux. Ona mi je pomogla prvenstveno oko artističkog dijela, vodila me u konceptualnom dijelu i komunikaciji putem umjetničkih kanala. Dakle, odlučio sam da ću ispraviti ono što sam osjetio na svojoj koži i tako je 2006. godine došlo do prve Fotosofije. Kada sam počinjao s tim projektom, nisam ga zamišljao kao dugoročnog. Tada se intenzivno komuniciralo preko mailova i ljudi bi mi često slali upite, ja sam odgovarao, ali toga je bilo sve više. Razmišljao sam o tome kako da ljudi ipak dođu do informacija, a da paralelno s tim ipak mogu raditi svoj posao. Tako sam osmislio seminar Fotosofia. Koncept je da prenesem svoje znanje i iskustvo na petnaestoro ljudi koje odaberem na osnovu njihovih radova. Bitno mi je da svoj trud ulažem u ljude koji će to znati cijeniti, koristiti i prenositi dalje jer se na taj način širi znanje. Prva Fotosofia bila je iznimno jako emocionalno nabijena jer smo po prvi put tako nešto organizirali. Tempo seminara je intenzivan i pokrivamo niz tema: od fotografiranja celebrityja, preko modne i artističke fotografije, do reklamnih fotografija za klijente. Trudim se pokriti sve najvažnije što fotoprofesionalac prolazi u svom radnom vijeku. Ono na što sam posebno ponosan je to da je Fotosofia koncipirana tako da se sve na njoj snimljeno i objavljuje. Nema ničega što radimo, a da to ostane u nekom folderu koji nitko ne vidi. Sve ide van. Zadnji dan seminara, sjednemo zajedno, pozdravljamo se i dijelimo dojmove. Tu je znalo biti suza do koljena. Već nakon prve Fotosofije vidjelo se da bi bilo šteta da taj projekt stane. Nisu prošla ni dva dana, već su počeli stizati mailovi s upitima kada će biti nastavak. Počeli su se javljati potencijalni polaznici, mediji, čak i sponzori i tu sam shvatio da sam pogurao puno veći brod, nego sam to u početku mislio. Tako sam održao i drugu Fotosofiju, pa treću, četvrtu… i evo nas na dvadesetoj.

HOYKA

Kompasi umjetnosti

Zanimljiva mi je Vaša podjela estetskog doživljaja na onaj visoke i niske kvalitete. Možete li obrazložiti tu klasifikaciju? Na koji način umjetnik stvara umjetnost koja pobuđuje estetski doživljaj visoke kvalitete?

- To je jedan od detalja o kojem razgovaramo na Fotosofiji. Zapravo, cijeli seminar Fotosofia izrastao je iz mog istoimenog eseja koji sam napisao i objavio još '96. Kada sam ulazio u fotografiju, ulazio sam u domenu umjetnosti u kojoj se želim izražavati. Ušao sam u fotografiju vrlo iskreno, bez predumišljaja da ću jednog dana od toga nešto zarađivati. Imao sam ludu potrebu izražavati se putem vizualne umjetnosti, a u jednom sam trenutku prepoznao fotografiju kao umjetnost koja mi je osvojila srce. Moja su razmišljanja počela zaranjati u temelje fotografije kao umjetnosti. Pitao sam se: "Zašto je fotografija umjetnost?" ili "Kako ću znati da je moja fotografija umjetnost?", "Što je generalno umjetnost?". Volim racionalizirati sve što me zaintrigira, ali svjestan sam da se kod umjetnosti zaključci ne mogu koristiti kao pravila, već kao mogući orijentiri i inspiracije. Ipak, želiš imati nekakav oslonac da si možeš pomoći, i kao promatrač, konzument umjetnosti, ali i kao stvaratelj. Želiš imati neke parametre jer producirati seriju fotografija za izložbu košta i vremena i truda i novaca. Nije šala ući u novi projekt i raditi nešto bez kompasa, nasumično. Duboko sam razmišljao o tim temeljima umjetnosti i o samoj fotografiji: kako ju promatrati, kako koristiti. S godinama razmišljanja došao sam do ideje da u umjetničkom djelu treba rasčlaniti što ga razlikuje od, recimo, prekrasne omotnice nekakvog čipsa koji je isto tako lijep, ali je lijep na drugi način. U slučaju omotnica iz dućana osjetiš da je u pitanju nekakav drugačiji vid ljepote od onog kakvog vidiš u muzeju. Tako sam uveo termine estetski doživljaj visoke kvalitete i estetski doživljaj niske kvalitete. Estetski doživljaj visoke kvalitete je taj koji pokreće složenije mentalne procese. Dakle, razmišljanje. Estetski doživljaj niske kvalitete zadržava se na mentalnim procesima niske razine koji se većinom zadržavaju na pokretanju emocija. Ako su pokrenute i emocije i razmišljanje, jednostavno rečeno, u domeni smo estetskog doživljaja visoke kvalitete.

Kako je došlo do toga da se fotograf okrene pisanoj riječi i to baš SF žanru?

- Spomenuo sam da sam napisao esej Fotosofia koji je bio, da tako kažem, stručno štivo gdje pišem o domeni u kojoj sam educiran i to mi nije bilo toliko teško pisati. Međutim, kada kreneš u smjeru belatristike, tu si vrlo oprezan jer je to jedna sasvim nova domena, za koju trebaš imati, osim talenta, i iskustva i veliku koncentraciju da gomile podataka osmisliš, držiš pod kontrolom i finaliziraš djelo koje će biti atraktivno od prve do zadnje stranice. U pisanje sam ušao iz potrebe jer mi je krajem devedesetih sinula ideja koja mi se činila užasno bitna za podijeliti s ljudima. Nadovezujem se na ovo što sam rekao ranije, da gledam raditi projekte kojima želim promijeniti svijet na bolje. Imao sam ideju za koju i danas vjerujem da to može učiniti. Tu sam ideju, naravno, planirao podijeliti kroz svoj matični medij, dakle fotografiju. No, nakon par godina razmišljanja kako to učiniti shvatio sam da sam u krivom mediju jer mi je za ovu ideju fotografija bila previše konotativna. Iz fotografije promatrač iščitava ono što on misli, u skladu s nekom svojom kulturološkom pozadinom, a ja u nju stavljam ono što je u skladu s mojim prošlim iskustvima. Publika i ja iz moje fotografije ne iščitavamo isto. Shvatio sam da mi treba denotativan medij u kojem će stupanj podudarnosti onoga što sam htio prenijeti i onoga što je publika iščitala biti puno veći. Dugo sam se opirao tome da uđem u drugu domenu jer nisam imao neke iluzije da je to lako, znao sam da će trajati godinama, znao sam da mi je to financijski apsolutno neisplativo i da će to biti koncentracijski vrlo izazovno za napraviti. Kada čovjek posegne u drugu domenu, mora imati velik razlog za to, a ja sam ga imao. Ideje u koju vjeruješ, koja ti cijelo vrijeme zauzima "pola mozga" ne možeš se jednostavno riješiti. Tako sam 2005. sjeo pred prazan papir i krenuo. Dan za danom, mjesec za mjesecom, i nakon dvije i pol godine, imao sam gotov prvi rukopis. Budući da sam pisao tvrdi SF, slijedila je potraga za znanstvenim savjetnicima koji će provjeriti znanost u romanu. Xaviju sam pisao tako da sve u njoj bude znanstveno zamislivo, naša moguća sutrašnjica, i zato mi je bilo bitno da znanstvenici provjere da to stvarno tako i je. Ne želim pisati SF koji je zabavan, a besmislen. Nakon tih provjera, išao sam prema izdavaču. VBZ je roman odmah prepoznao kao interesantan, objavio ga i Xavia je dobila dvije nagrade. Mislim da smo napravili odličnu stvar jer je niz momenata iz romana danas aktualniji no ikad. Od 2009. kada je Xavia objavljena do danas, barem je šest predviđanja postalo stvarnost, a neki čak rade i na ostvarenju temeljne ideje ovog djela, koliko god se ona tada činila nemogućom. Sada velik broj ljudi razmišlja i raspravlja o njoj i ne bi me čudilo da se i ona uskoro ostvari. Moje predviđanje je bilo da bi se to moglo dogoditi oko 2039. godine, vidjeti ćemo jesam li dobro procijenio.

Priprema za budućnost

Na koji način "Xavia" govori o bliskoj budućnosti, ali i našoj stvarnosti, nekim općeljudskim ili univerzalnim pitanjima?

- Volim reći da nas tvrdi SF priprema za budućnost. Ako se dogodi nešto nevjerojatno na što nisi bio spreman, nećeš znati kako se postaviti prema tome, ni kao čovjek, ni kao društvo. Na taj način nećemo imati podešena pravila, zakone koji to prate. Budućnost će nas dočekati nespremne. Da se to ne bi dogodilo, tvrdi SF nam omogućuje da se već unaprijed, u mislima, pripremimo; ako ste nešto dogodi, kako će se te nove stvari manifestirati na pojedinca, društvo, religiju, gospodarstvo. Jednostavno postaviš priču na način da je puna povoda za razmišljanje. Mislim da je tu Xavia vrlo jaka i da je možda i aktualnija nego kada je objavljena.

Napisali ste i seriju romana za djecu o pustolovinama djevojčice Tizi Enili. U radnju tih romana upleli ste i neke znanstvene činjenice, s ciljem da ih djeca usvoje, bez da su svjesna da uče. Koji su Vaši izvori informiranja za činjenice koje ste naveli?

- Prvenstveno su to informacije koje sam skupio kroz život jer sam vrlo radoznao pa proučim što god mogu dohvatiti. Gledam naučiti sve što god mogu, jer nema te domene koja me ne zanima. Jedna od misija Tizi je da kroz nastavke koji su napisani i koje ću napisati, provedem čitatelja ključnim trenucima našeg postojanja. Od formiranja Sunčevog sustava, Zemlje i Mjeseca, preko pojave prvog života, kambrijske eksplozije, izlaska na kopno i ostalih važnih događaja koji su doveli do razvoja nas - homo sapiensa. Kao mali, često sam se pitao otkud ja tu, kako je moguće da se od tamo nekih neživih atoma, kao od Lego kocaka, složi organizam koji živi. To me fasciniralo, pa sam stalno kopao po tome, a kako sam sklon dokazima, nečemu opipljivom, nečemu što znanost može ponoviti i dokazati kroz eksperimente, pratio sam popularnu znanost. Puno toga se otkrilo otkada smo mi išli u školu. Prekrasno mi je što mogu prolaziti to putovanje, istraživati što smo sve saznali i što to mogu podijeliti s ljudima. Mislim da je bitno da se svatko pita te stvari, makar one možda ne utječu direktno na svakodnevnicu. To što pročitaš Tizi i saznaš niz detalja iz ljudskog razvoja, neće ti možda pomoći na poslu ili da obaviš kućanske poslove, ali će te zaintrigirati za bit tvojeg postojanja. Kada razmišljaš o biti postojanja, moguće je da ćeš doći i do nekih zaključaka i u skladu s njima se promijeniti. Vjerujem da kad netko postane svjestan tisuća generacija koje su se prije njega trudile i žrtvovale da bi mu predale razna znanja i vještine, osjeti potrebu da se i on potrudi prenijeti nešto važno budućim generacijama. Takav osviješten čovjek ili dijete teško da će razbacivati smeće okolo, puštati vodu iz pipe da besmisleno curi, biti neprijateljski raspoložen prema drugim ljudima... Možda sam utopističan, ali ne znam kako bih drugačije razmišljao, nego na takav način. Ako smatraš da se ništa ne može napraviti, onda se ništa i neće napraviti. Ali ako misliš da su ljudi, načelno, u svojoj biti, nekako dobri i da žele raditi dobro, krećeš od toga pa vjeruješ da će se skupiti neka kumulativna masa koja će se prepoznati u tome, osvijestiti si to čudo da smo mi tu i postaviti se na način da se prema životu odnose s poštovanjem.