Maja Medaković, novinarka Nove TV, dobitnica je nagrade HND-a "Siniša Glavašević" za lokalno novinarstvo, za televizijski prilog o zatvaranju područne škole u Poljancima, kod Slavonskog Broda, zbog manjka učenika.

Dobitnica je brojnih nagrada, osim ove, između ostalog, dobila je HND-ovu nagradu "Marija Jurić Zagorka" za televizijsko novinarstvo i dvije nagrade Svjetionik za dostojno izvještavanje o siromaštvu. Maja je dio redakcije Provjerenog od 2009. godine i ističe kako voli priče o ljudima, malim i velikim borcima, teme koje pokrivaju socijalu i zdravstvo.

Vaš je prilog nagrađen HND-ovom nagradom "Siniša Glavašević" za lokalno novinarstvo. Koliko vam znači ta nagrada i zašto?

- Nagrada koja nosi ime Siniše Glavaševića ima posebnu težinu, bar ja to tako doživljavam. Vijest da sam ju dobila zatekla me na putu, pa sam, iskreno, bila poprilično zbunjena, ali sam zato sa suprugom i kćeri proslavila uspjeh. Nitko ovaj posao ne radi zbog nagrada, ali su svakako lijepa potvrda da si na pravom putu, da radiš dobre stvari.

Nagrađeni prilog bavi se zatvaranjem područne škole zbog manjka učenika. Opišite nam kako je bilo na snimanju. Sigurno je bilo vrlo emotivno za sve u školi i mjestu.

- Bilo je nekako gorko-slatko. Kada se škola zatvara, mjesto kao da ostaje bez budućnosti, bez nade. Istovremeno bilo je toliko emotivno svjedočiti zaista posebnom odnosu koji su izgradili učiteljica Manda Madžarević i njezin jedini učenik Nikola. Toliko je ljubavi, razumijevanja, pažnje i poštovanja bilo između njih dvoje da je to zaista prekrasno. Posebno emotivan trenutak bio je kada smo snimali kod Nikole doma, pa je njegov tata iznio stare fotografije i pokazao nam slike njegova djeda i pradjeda, koji su išli u istu školu. U istoj školi u kojoj smo prije koji trenutak snimali Nikolu kao jedinog đaka prije nekoliko desetljeća bilo je više od pedesetero djece.

Bavite se temama koje su vrlo ozbiljne, ali, nažalost, sveprisutne u našem društvu. Kako nalazite sugovornike koji su spremni razgovarati o svojoj situaciji i je li to teško?

- Svaki put se ponovno iznenadim i oduševim spremnošću ljudi da stanu pred naše kamere i, kako ste i sami rekli, iskreno i otvoreno govore o svojem životu, svemu što ih muči, problemima, nepravdi, emocijama. Nerijetko se dogodi da mi se povjere kako to što su trenutak prije izrekli nama u kameru nisu nikome rekli. To je velika čast, ali i odgovornost. Nešto što smo kao redakcija gradili godinama, zbog čega nam ljudi vjeruju, šalju mailove naslovljene sa "Vi ste nam jedina nada". Iz emisije u emisiju trudimo se održati tako visok standard i svaki put iznova opravdati povjerenje koje nam gledatelji daju.

Postoji li prilog koji vas je osobno posebno dirnuo?

- U svakoj od petnaest sezona, koliko sam dio Provjerenog, postoji nekoliko reportaža koje ostaju sa mnom dugo i nakon što ih snimimo i budu emitirane. Nedavno me posebno pogodila vijest da je umro jedan od mojih najdražih sugovornika Sammy Basso, mladić koji je bolovao od progerije, tzv. bolesti ubrzanog starenja. Snimali smo ga prije deset godina i od tada sam redovito na društvenim mrežama pratila sve što je radio na promociji i oko istraživanja vezanih uz njegovu bolest. A onda je osvanula objava da je umro. Ponovo sam tada pogledala reportažu. Uz tugu tu je bila i zahvalnost što sam ga imala priliku upoznati.

Kakve su reakcije na vaše priloge? Primjerice kad je riječ o siromašnim obiteljima, javljaju li se gledatelji koji žele pomoći?

- Kada radimo takve priče, o siromašnim obiteljima, ljudima kojima je potrebna pomoć u liječenju i slično, reakcija je u pravilu uvijek ista. Svi se javljaju i žele pomoći. Sjajna je stvar kada osvijestite da deset minuta jedne televizijske reportaže može biti taj kamenčić koji pokreće lavinu dobrote i nekome, točnije, mnogima do sada, promijeniti život nabolje. Svaki, ali baš svaki put nakon što se dogodi takva priča u redakciji vlada posebna atmosfera. Svi to doživljavamo kao još jednu pobjedu, još jedan uspjeh. U vremenima koja su teška divno je znati da živimo u zemlji dobrih ljudi, uvijek spremnih pomoći.

Koje teme planirate obraditi u bliskoj budućnosti?

- E za to ćete morati pratiti Provjereno.

Kako se opuštate nakon radnog vremena? Sada kad nam je konačno stiglo ljeto...

- Moji su dani i na poslu i privatno poprilično ubrzani. Kraj je sezone i emisija ide na ljetnu pauzu, što znači kolektivni godišnji. Jedva čekam s obitelji pobjeći svojima na more, u Gradac. Na materinu spizu, u sporiji tempo, s puno plaže, sunca, kupanja i uživanja. n