Slegli su se dojmovi jedne od najdojmljivijih sezona domaće nogometne lige. Sve prevrate sezone iza nas iz prvih je redova pratio Ivan Ljubić, novinar, voditelj i komentator MaxSporta. S istarskim zetom, televizijskim glasom i licem te podcasterom pretresli smo mnoge pojedinosti njegova rada za mikrofonom.

Ivane, gotova je sezona HNL-a. Kakav je vaš osvrt na sezonu?

- Iza nas je nevjerojatna sezona, kakva se vrlo vjerojatno neće više nikada ponoviti. Gledajući prošlost, vidimo da je ovakav rasplet zaista kuriozitet. Neki su više zadovoljni, neki manje, no svjedočili smo povijesnoj sezoni. Završni dan prvenstva bio je holivudski scenarij – helikopter, rasplet za prvaka, borba za Europu... Ovo je bila neviđena sezona.

Sigurno je da je sezona bila uzbudljiva te vrlo kompetitivna i možda je upravo ta kompetitivnost i osjećaj da ne želiš predviđati ishod utakmice donijela svježinu koju nismo imali.

- Zasigurno. Dinamova hegemonija u domaćem prvenstvu posljednjih godina, uspjesi i snaga u dobroj su mjeri ljude ohladili od Hrvatske nogometne lige. Svi oni koji su bili drugi, treći, četvrti, peti moraju u svojim dvorištima potražiti razloge tih neuspjeha. Budući da radimo na televiziji, možemo reći da je ovo sezona u kojoj je izazvan najveći interes gledatelja za domaću ligu i nogomet općenito; ovo je sezona u kojima je najveći broj navijača pohodio stadione i oboren je rekord posjećenosti. Probijen je broj od milijun gledatelja; utakmice i televizijski sadržaj domaćeg prvenstva postali su najgledaniji TV proizvod u državi – i to sve govori. Ovo je sezona na koju ćemo se s lakoćom vraćati i za dvadeset, trideset godina jer bit će je jako lako izdvojiti iz velikog broja sezona koje će se dotad nakupiti.

U čemu liga može ili mora biti bolja?

- Početak i kraj svake priče je infrastruktura. Stadionsko pitanje u Hrvatskoj je takvo da ga mora rješavati prije svega država u suradnji s lokalnim zajednicama. Riječkom duplom krunom stvoreni su savršeni uvjeti i kontekst da se izgura priča o Kantridi. Ovo je povijesna prilika, raspoloženje cijele zajednice, grada i ljudi koji dišu ovaj klub. Rijeka zaslužuje biti stavljena na nogometnu kartu svijeta s posebnim stadionom, kakav Kantrida mora biti kad se izgradi prema onim planovima koje smo vidjeli. Usto, konkurentnost na vrhu nam je u posljednjih nekoliko godina ubila mladost lige. Negdje dobiješ, negdje izgubiš. Prosjek godina, broj golova, driblinga... Postoje ti trendovi koji nas upozoravaju da ne idemo u najboljem smjeru što se tiče kvalitete nogometa, no neki drugi trendovi su obećavajući i pokazuju ono što znamo desetljećima – da Hrvati vole nogomet, ali da im je puna kapa loših stadiona. Ne govorim sad o Rujevici, ona je Hilton za naše pojmove, ali postoje stadioni nedostojni čovjeka.

Odakle strast prema komentiranju i TV novinarstvu? Kako ste se i kada našli u tom poslu?

- Sasvim slučajno 2017. godine pošao sam tim putem. Sad, nakon nekog vremena, shvatio sam da je to možda bilo predodređeno za mene. Moj otac je novinar, uvijek sam bio sklon društveno-humanističkim znanostima, a nogomet sam pasionirano pratio otkad znam za sebe. Ona sam generacija koja se do kraja zarazila nogometom nakon hrvatske bronce u Francuskoj i na tom valu pratili smo sve žive lige, odrastali uz "Peticu"... Volio sam nogomet, puno čitao i pisao i onda se te, 2017. godine otvorila prilika da dođem na HNTV i počnem učiti novinarstvo.

Drago mi je što vodimo ovaj razgovor upravo na Rujevici jer ste često svojim komentarom prenosili utakmice Rijeke i atmosferu s tribina. Kakav je vaš, možda nešto osobniji, dojam o ovoj šampionskoj Rijeci?

- Rujevica je stadion na kojemu čovjek vrlo brzo može vidjeti razliku između kvalitete i kvantitete. Iako Rujevica ne prima pedeset tisuća gledatelja, ona ima svoje osobitosti i mane, međutim, tu se jako pasionirano voli Rijeka i ovo je sigurno jedna od najljepših komentatorskih pozicija u domaćoj ligi. Osjećam se počašćeno i privilegirano da sam ja taj. U mom privatnom životu dogodilo se da sam se preselio u Rovinj i redakciji MaxSporta puno je jednostavnije da radim utakmice s Rujevice. Bio sam ovdje i u Cosmijevoj sezoni, sjećam se tih vremena, koja nisu bila tako vesela. Vrlo brzo slijedio je uspon pod Jakirovićem te postoje slojevi rada i razvoja na ovoj momčadi kroz Jakirovića, Sopića i na kraju Đalovića. Trener Đalović od ove je momčadi stvorio najbolji obrambeni stroj koji smo vidjeli u HNL-u uopće i dobili smo kolektiv koji je svojom borbenošću, pragmatičnošću i fanatizmom dokazao da je broj jedan u Hrvatskoj. Mogu se samo nakloniti svemu čudesnome što su Riječani napravili ove sezone i nadam se da će na valu toga biti konkurentni u europskim kvalifikacijama.

Imate i nešto prisniji odnos s Istrom, ne samo s klubom nego i s poluotokom?

- Već sam dvije godine stanovnik Istre i živim 25 minuta vožnje od pulskog stadiona. Utakmice Istre 1961 uglavnom su moje utakmice, što mi nekada bude i krivo zbog kolega jer je "Drosina" također sjajan stadion za raditi utakmice. Svjedočimo sjajnom razdoblju Istre 1961 i njezinim iskoracima. Sad već polako zaboravljamo silne Istrine borbe za deveto mjesto. Istra također grabi, postala je ozbiljna, organizirana, financijski stabilna i konkurentna. Takva Istra i šampionska Rijeka čine nogometnu renesansu hrvatskog zapada.

Vaš glas je postao dio navijačke pjesme Istre 1961. Slično kao što su se komentatorske vrline Josipa Krmpotića našle u popularnoj riječkoj "Šezdesetoj minuti", prijenosi vas i vašeg kolege Anđelka Kecmana našli su se u "Ča im delamo". Je li to priznanje vašem komentatorskom radu?

- Dva-tri mjeseca uopće nisam znao da se to dogodilo, sve dok svoj glas nisam čuo na stadionu dok se pjesma reproducirala, pri čemu sam pomislio: "Pa, zaboga, ovo sam ja!" Nenad Marijanović i ekipa napravili su tu pjesmu koja je ušla i u svlačionicu te postala zaštitnim znakom ove Istre, koja zaista "dela" mnogima svašta. Smatram to velikim komplimentom jer sam, takoreći, postao dio povijesti. Kad se ta pjesma bude vrtjela za pedeset godina, eto ti mene i kolege Keca!

Aktivni ste i u podcastu "Utakmicu po utakmicu", koji se vrlo jasno i transparentno stvara u produkciji Nove TV. Kako pristupate tom segmentu, koji je, kao što i priliči, opušteniji nego vaša komentatorska uloga?

- Drukčija je to disciplina, ali volim takav oblik diskusije o nogometu. Podsjeća me na razne kave ili ručkove gdje se otvoreno govori o svemu. U ranoj fazi tog projekta, koji je sad pregazio pet godina djelovanja, dogovorio sam se sam sa sobom da moram reći sve što mislim. Dok god je to u okviru pristojnog, normalnog i argumentiranog, reći ću svoj stav, pokazati tko sam, što sam i za koga navijam. Mislim da to nije nešto što čovjeka može sputati na putu da dostigne razinu profesionalnosti potrebnu u ovom poslu. To je zanimljiv i drukčiji format, u kojem mogu ponekad biti provokativan, politički nekorektan i možda malo vulgaran, ali uvijek u dobroj namjeri i želji te s kompasom da se ne trudim svidjeti svima, jer ako se pokušavaš svidjeti svima, na kraju se nećeš svidjeti nikome. n