Iako mnogi Slavonci ljeto provode na obali Jadranskog mora, ponekad se dogodi da mornari ne mogu odoljeti mirisima ravnica, rijeka, vina i posebice - kulena. Takva priča dogodila se Iris Kovačić, 19-godišnjoj studentici kulture, medija i menadžmenta na Akademiji za umjetnost i kulturu, koja je Omiš zamijenila Osijekom.

Svestrana djevojka iz Dalmacije i nekadašnja trenerica džuda s plavim pojasom obožava pjevanje i teretanu. Svoje komunikacijske i kreativne vještine brusi i kao menadžerica za društvene mreže Akademije te članica Hrvatske udruge za odnose s javnošću, a snimila je i dokumentarni film s Hrvatskim filmskim savezom. Uza sve, radi i kao promotorica u Memories klubu i u obiteljskoj vinariji Grgurević. Velika obožavateljica Severine, može se pohvaliti njezinom podrškom i prijateljstvom, a kako je odlučila razviti glazbenu i PR karijeru upravo Osijeku, pročitajte u nastavku.

Što te to točno privuklo k nama u Slavoniju? Što si sve čula o njoj, a što si doživjela kada si došla ovamo?

- Došla sam u Osijek jer mi je jedna kolegica rekla da ovdje postoji smjer Kultura, mediji i menadžment. Ja sam zapravo htjela studirati PR menadžment ili kineziologiju. Sport stvarno volim, ali nisam bila sigurna je li to ono čime se želim baviti dugoročno. Zatim sam upisala ovaj studij i jako mi se svidio. Fakultet je stvarno odličan, a profesori su jako otvoreni i pristupačni. Čula sam za Slavoniju sve i svašta – da je kao iz kamenog doba, da je loše, da se ovdje ništa ne događa. Svi su mi govorili: "Ti nisi za Slavoniju, ti si za Zagreb, tamo ćeš više napredovati, ima više sadržaja i prilika." I to je, u neku ruku, istina, Zagreb stvarno ima više svega. Ali, iskreno, meni u Osijeku ništa ne fali. Grad je jako simpatičan, ljudi su topli i otvoreni. Posebno mi je drago kako reagiraju kad sretnu Dalmatinca, jer to je ovdje još uvijek rijetkost. Svi me pitaju što radim ovdje i čude se što sam s mora došla k vama. Kažu da je tamo ljepše, ali meni ništa ne nedostaje – osim moje mame i obitelji, naravno. Što se tiče mentaliteta, ovdje je zapravo ljepše. Ljudi su opušteniji, pristupačniji i više te prihvaćaju baš zato što si drukčiji. Dolje, čim je netko malo drukčiji, često ga se gleda poprijeko. Ne svi, naravno, ali događa se.

Koje su ti najdraže destinacije u Osijeku? Kako su te prihvatili kolege i profesori na Akademiji?

- Jako volim Bulart. Sviđa mi se i jezero Bajer, baš je lijepo sjesti tamo i malo uživati. Volim otići u centar na kavu, a rado idem i u kampus družiti se s ekipom. Dobri su mi i noćni izlasci. Iako dolazim iz Dalmacije, gdje su klubovi puno veći, ovdje su prostori manji i nisam navikla na to, ali zapravo je jako zanimljivo jer vidiš nešto drukčije. I to mi se baš sviđa. Kad sam došla na fakultet, svi su se čudili što sam došla baš u Osijek, jer sam jedina iz Dalmacije na našoj godini. Odmah su svi znali tko sam, zvali su me i "ministrica iz Omiša", što mi je bilo baš simpatično. Inače sam dosta pričljiva, pa su me svi prihvatili jako lijepo. Profesori su odlični. Ako nešto pogriješiš, daju ti priliku da ispraviš, pomoći će ti, stvarno su korektni. Sada je gotovo kraj akademske godine i mogu iskreno reći da nisam imala ni jedno loše iskustvo. Najvažnije od svega je što su profesori pravedni, a kad vide da netko ima potencijala, guraju ga naprijed, daju mu prilike i podršku. I to je stvarno predivno, jer se vidi da im je stalo do studenata.

Jesi li se pronašla u sferi kulture, medija i menadžmenta? Što te najviše privlači?

- Najviše sam se pronašla u snimanju, posebno u stvaranju edukativno-zabavnih videozapisa. Profesorica Marija Tolušić ima posebno mjesto u mom srcu, a jako mi se sviđa i kolegij Javni nastup, koji nam drži profesor Tomislav Levak. Imali smo zadatak govoriti pred publikom i to mi je bilo baš super. Vidim se u tome jer smatram da sam jako dobar performer. Možda nisam najbolji govornik u klasičnom smislu, ali kada treba "nastupiti" i prenijeti poruku na svoj način – tu sam u svom elementu. Volim pričati s ljudima, dijeliti svoje misli i iskustva. Najdraži su mi predmeti u kojima se prezentira, gdje se priča i nešto izražava.

Uz brojne hobije, najviše se baviš pjevanjem. Kako si počela i kako se razvijao tvoj talent?

- Pjevanjem sam se počela baviti još odmalena, ali nikad nisam nešto konkretno napravila s tim – bar ne do nedavno. Išla sam nekoliko mjeseci k jednoj od najboljih vokalnih mentorica u Hrvatskoj, Teani Kovačević. Ona mi je jako puno pomogla, ne samo oko vokalne tehnike nego i oko scenskog nastupa, držanja, samopouzdanja. Sve to mi i danas jako pomaže. Zanimljivo je da sam zapravo u Osijeku dobila više prilika za pjevanje nego u Dalmaciji. Dolje su, što se tiče pjevanja, svi nekako na isti kalup. Isti naglasak i stil. A tu čim progovorim, ljudima je to simpatično. Odmah ide: "Ajde da te čujemo!" Tako sam imala priliku gostovati s nekoliko bendova, što mi je bila izuzetna čast. Nedavno sam počela i pisati te aranžirati pjesme. Sjela sam za laptop i došla mi je ideja za tekst. Onda sam otišla na internet, našla neku glazbu i pokušala spojiti sve to. Jedna je modernijeg zvuka, a druga više vuče na stil Nine Badrić, onako emotivna i elegantna. To je meni još novo, nešto što sam slučajno otkrila. Nekad, kad sam tužna, ili imam puno energije, napišem pjesmu u pet minuta. Ako mi se svidi, super, a ako ne, ostavim je sa strane dok se ne dogodi opet neki "klik".

Rekla si da si nastupala u Osijeku – gdje si sve pjevala i kakva je bila reakcija publike?

- Nastupala sam u Bulartu, s Avangard bendom i Allegro bendom, i ljudi su stvarno odlično reagirali. Podrška je bila ogromna, atmosfera fantastična, svi su pjevali i zabavljali se. To mi je bilo predivno iskustvo koje ću sigurno pamtiti. U Beckersu sam pjevala s bendom Peti planet. Nakon toga sam slučajno dijelila taksi s jednim dečkom koji me prepoznao i rekao: "Bože, kakva si ti kraljica!" Kad sam nastupila tamo, cijeli kafić je bio iznenađen i kao da su se svi odjednom trgnuli. Rekla sam: "Di ste, ljudi, dižite ruke!" – i ljudi su stvarno reagirali. Publika se okrenula, slušali su, gledali, i svi su bili u čudu da netko tako nastupa u kafiću gdje se to baš i ne očekuje. Čak je i bend bio oduševljen i ta reakcija, ta povezanost s publikom, to mi je najvažnije. Nadam se da ću uskoro okupiti svoj bend i imati više takvih nastupa. Već polako tražim ljude, i nadam se da će se nešto konkretnije ostvariti nakon sezone. Ne zanima me ni novac ni slava – samo želim da ljudi uživaju u onome što radim i da osjete to što želim prenijeti.

Koje sve žanrove pokrivaš i što ti najbolje "leži"?

- Najbolje mi leže domaće dalmatinske, naravno, ali pokrivam sve vrste glazbe. Osobno ne preferiram strane jer imam malo grd naglasak, pa to ne zvuči baš lijepo, ali pjevam doslovno sve od Petra Graše do Severine, Nine Badrić, Vesne Pisarović, Olivera. Oliver mi je jako drag, kao i Doris Dragović, znači, baš mogu pokriti sve. Čak sam jednom s ekipom pjevala "Ako ne znaš što je bilo". To nema veze sa mnom, ali pjesma je dobro legla. Nije mi problem bilo što otpjevati, ali preferiram domaće. Pjevala sam "Koktel ljubavi" i te neke narodnjačke stilove, ali u svemu se ja mogu pronaći. Nitko ne kaže da ne bih mogla pjevati strane, ali za to bih se baš trebala potruditi da zvuči kako spada.

Kakva je potpora tvoje obitelji što se tiče glazbene karijere?

- Mater Nina, ćaća Tome, baba Nena – oni su mi baš strašno velika podrška jer je njima to super, ali isto smatraju da bi za početak pjevanje trebalo biti samo hobi. Da je prioritet da završim fakultet i nađem neki posao, ali definitivno su za, i uvijek me, kada sam u Omišu ili negdje tako, guraju da pjevam. Sada smo za ljeto bili na svadbi na Pelješcu, odakle je moja baka, i onda sam i tamo zapjevala. Baba se digla i baš joj je bilo drago, a meni velik gušt. Stvarno imam veliku podršku obitelji u svemu što radim i nemam što reći za nju, a najviše se ističu mama i baka. Baka će prije podržati novcima, riječima, kao svaka baka. Znate kako to ide s bakama - pun želudac i pun džep.

Iris Kovačić i Severina

PRIVATNA ARHIVA

Jednu od većih podrška u životu i glazbenoj karijeri pružila ti je i Severina. Kako ste se uopće upoznale i razvijale prijateljski odnos?

- Upoznale smo se u vrijeme korone, kada sam završavala osmi razred. Stalno sam joj slala videe kako pjevam njezine pjesme i jedan dan mi je htjela zahvaliti, ali me slučajno nazvala na videopoziv. Ja sam se, naravno, javila i to je bio šok za obje. Onda smo razgovarale gotovo pola sata, kao da se znamo sto godina. Rekla je: "Javi se kad god želiš, ja ću te podržati, super si", i tako je sve krenulo. Zvala me na nekoliko koncerata i njezin menadžer bi me dočekao - stvarno sam se osjećala posebno. Upoznala sam i njezinu nećakinju, cijeli menadžerski tim, čak i frizera. Svi me znaju i uvijek pozdrave. Nedavno sam bila i na koncertu u Slavonskom Brodu, izgrlili me svi, od bubnjara do njezinih back-vokala. Nastupile smo skupa na Braču, Severina je divna. Uvijek kada me vidi, to je jedna velika ljubav, čak me i zove Ljubi. Jednom mi je rekla: "Meni na nastupe dolaze samo obitelj i prijatelji, i ti si mi među njima." Rekla je i da je čula da studiram PR u Osijeku, a ja sam odgovorila kako to studiram da radim za nju. "Onda moraš. Nema druge!" kaže ona. To je jednostavno ljubav koja nije stala od dana kad smo se upoznale i znači mi nešto ogromno, pogotovo zato što je to osoba čiji sam fan cijeli život. Uopće se ne ponaša kao da je bolja od mene, nego razgovara kao s jednakom i uvijek pozdravi i moju mamu. Ne znam što više reći o njoj osim da je posebna i da mi puno znači.

Na nozi imaš tetovažu posvećenu upravo njoj. Kako si došla na tu ideju i kako je Severina reagirala?

- To je bio poklon za krizmu od moje kume Miroslave i svi su bili iznenađeni. Svi dobiju zlato ili neki nakit, a ja sam rekla da želim tetovažu nota, nešto od Severine. Odluka je pala na note "Dalmatinke", zato što smo obje iz Dalmacije. Čak i da je jednog dana prestanem voljeti, ta pjesma i ona obilježile su velik dio mog života, djetinjstva, svega. Ona će uvijek biti dio toga, i uvijek ću je voljeti na neki način. Neće se dogoditi da prestanem jer mi je predraga, ali ta tetovaža je posvećena i njoj i meni. Njoj se ta tetovaža užasno svidjela. Baš je rekla da je predivna i bila je oduševljena kad ju je vidjela. Prvo što me pitala kad sam joj poslala sliku bilo je: "Joj, je li te bolilo?" a kad ju je vidjela uživo, rekla je da je predivna. Naprvu uopće nije komentirala dizajn jer se brinula zbog boli. Zaista po tome možete vidjeti koliko je draga žena.

Kakvi su ti planovi za budućnost i pruža li ti Akademija dovoljno prilika u životu?

- Fakultet mi pruža dosta toga. Stalno imamo neke događaje, pa uvijek upoznajem nove ljude, neke čak i važnije osobe, poput Duška Ćurlića i brojnih spisateljica. Davala sam i nekoliko intervjua za Osječku televiziju kada su snimali na Akademiji, što, naravno, otvara prilike. Što se tiče budućnosti, osim glazbe, definitivno bih išla u smjeru PR menadžmenta, jer se u tome vidim. Mislim da bih tu mogla postići odlične rezultate. Radila bih u nekom biznisu koji me zanima, organizirala događaje i bavila se tim poslovima. Voljela bih raditi za pjevače, glumce, a za političare baš i nisam sigurna. Naravno, više bih voljela da imam svoje PR menadžere nego da radim za nekoga. Plan mi je nakon preddiplomskog studija u Osijeku otići na Vern u Zagreb i usavršiti se na diplomskom studiju.

BRUNO JOBST

Što bi preporučila mladim Dalmatincima koji razmišljaju o studiju u Slavoniji?

- Mislim da bi Dalmatinci ovdje stvarno guštali. Mi volimo opuštene ljude i općenito je ovdje odlična atmosfera. Možda će im malo faliti more, ali sada ima buseva koji nisu ni skupi. Ja, osobno, idem kući svakih mjesec dana. Osijek također ima dobar noćni život, i četvrtkom, i petkom, i subotom. Osim za nas koji imamo faks u osam ujutro petkom, ali to je sitnica. Apsolutno ništa neće faliti nikome ovdje i mislim da je Akademija odlična prilika. Osijek je čak i jeftiniji od Splita i Zagreba. Fakulteti su super, a i lako se može otići u Beograd, Zagreb i slično. Nema se što puno razmišljati – neka dođu, upoznaju ljude i vide malo svijeta.