Ivan Piko Stančić, jedan od najvažnijih pojedinaca hrvatske glazbene scene, preminuo je u ponedjeljak na otoku Braču u 74. godini. Prvi koji se od legendarnog umjetnika oprostio je Srđan Gojković Gile, koji je na svom profilu napisao: "Putuj u miru brate moj, hvala ti na svemu dragi Piko." Vijest o smrti za medije su potvrdili njegova supruga Lada i glazbenici.

Svestrani talent

Stančić se rodio u Dalju 7. travnja 1952. u obitelji umjetnika. I majka i otac Miljenko Stančić bili su slikari, a Stančić je zanimanje za glazbu i slikarstvo pokazivao još od ranog djetinjstva. S 12 je godina počeo svirati te je poslije karijeru izgradio kao glazbenik, producent i akademski slikar. Diplomirao je na Likovnoj akademiji, a svirao je gitaru i udaraljke. Otkad je ujesen 1970. grupa u kojoj je svirao, Ab Ovo (u kojoj su tada još svirali: Nenad Zubak, Husein Hasanefendić, Tihomir Varga i Branko Vukmanović), pobijedila na jednoj gitarijadi, karijera mu se nastavila uzlaznom putanjom. Ondje ih je primijetio rock-glazbenik Drago Mlinarec, koji ih dovodi u sastav Grupa 220. Svirao je s brojnim poznatim glazbenim skupinama, među kojima su Parni valjak, Time, Film, Električni orgazam, Idoli. Glazbene albume producirao je Prljavom kazalištu, Đavolima, Bijelom dugmetu, Idolima, Psihomodo popu i drugima.

Godine 1994. dobiva nagradu Porin za grafički dizajn albuma "Ljubavne priče", 1995. u suradnji s Draženom Vrdoljakom radi na antologiji novog vala za izdavačku kuću Perfekt music. Nakon dvije godine studijskog rada, Stančić 1997. završava svoj drugi album, "Peaceful World". Objavljuje ga diskografska kuća Memphis, a godinu dana poslije i Croatia Records. Godine 1998. nominiran je za nagradu Crni mačak, u kategoriji za najboljeg instrumentalista i najbolju glazbenu suradnju s jazz rock-pjevačicom Jasnom Bilušić. Zajedno s Alanom Bjelinskim radi na produkciji i snima album "Ko će mi zabranit!" Anje Šovagović Despot, a 2000. s Marijanom Podgorskim i Sašom Zalepuginom formira alternativni sastav Di Strojers, koji snima punk-album "Časna pionirska riječ" i obrađuje veliki hit "Golubovi" Ive Robića. U prosincu 2001. Piko Stančić radi glazbu za film "Grad što se sa svjetlom budi" (o gradu Mostaru), koji izlazi u VHS formatu i distribuira se na pet svjetskih jezika. Na dodjeli hrvatske rock-nagrade Crni mačak u ožujku 2002. dobiva nagradu za životno djelo Stari mačak, a u svibnju iste godine objavljuje CD singl "Zabriskie point/groovin". Svoje posljednje godine proveo je izvan fokusa javnosti na otoku Braču.

Treba nam guru

- Uvijek uglađen, ali s jakim street creedom i nedvojbenim ugledom kod svih sa scene. Dobro odjeven, ali nikad kicoš. Prije netko po kome ste dobivali poruku da se tako odijevaju muzičari u New Yorku. Čovjek aure znalca za kojeg mislite da nikad nije u poziciji da on nekom nešto treba objašnjavati, već da se svi trude njega oraspoložiti. Roker, a gospodin (...) Možeš imati pjesme, ali ti treba zvuk za njih. Za taj zvuk uvijek se hvalio ili kudio producent. A producent je znao taj zvuk i producent je ostavljao dojam da je on taj koji bira i određuje s kim će raditi. Za njega su bendovi u intervjuima isticali “da im je pronašao zvuk”, “da je ušao u srž njihovih pjesama”, “da je on imao kompletnu sliku o albumu” – dakle, guru. Kad sam nešto kasnije počeo svirati u bendu, postulati o producentu bili su mi jasniji od same glazbe koju smo izvodili. Bilo mi je kristalno jasno da nam treba netko “tko će nam pronaći zvuk”, “ući u srž pjesmama” i “imati kompletnu sliku o albumu” - dakle gurua - napisao je, između ostaloga, u in memoriamu glavni urednik portala Ravnododna Zoran Stajčić.