Te večeri, 15. studenoga prošle godine, sve je bilo kao i obično. Ništa nije upućivalo na to da bi to mogao biti poseban datum koji će ostati zabilježen u povijesti hrvatskog jazza. Očekivali smo da će to biti još jedan rutinski koncert u KCM-u - Kulturnom centru Multimedija, slijedniku Kulturnog centra Mesnička. No, da bi se moglo dogoditi nešto posebno, mogli smo nagovijestiti već prije početka koncerta. Mnogi su vrebali priliku ne bi li se pozdravili sa zvijezdom večeri, gitaristom i skladateljem Darkom Jurkovićem Charliejem.

Od samog početka publika, koju su velikim dijelom činili njegovi stalni obožavatelji, bila je entuzijastična i poticajna. Prisutni su svjedočili ovacijama nakon svake izvedbe neke skladbe, nakon svakog sola. No, tijekom same svirke vladao je muk, svi su pažljivo slušali. Tako je potrajalo do kraja koncerta, iako se radi o zahtjevnoj glazbi, a u njoj možete uživati samo ako se usredotočite, ako pomno pratite izvedbu i uronite u tijek misli i osjećaja samog umjetnika. Charlie je sugestivno vodio publiku kroz svoj glazbeni svijet, koji je jedinstven i intrigantan. Nije to samo zbog njegove virtuozne tehnike, a ona je uvijek prisutna i to gotovo neprimjetno, kao da to nije nešto izvanserijsko, a je, nego i zbog imaginacije, vizije i sposobnosti logičnog tumačenja trenutnih zamisli. Njegovo se izlaganje doima tako prirodnim, zapravo jednostavnim, a nije. Takav dojam odaju samo izvedbe najvećih glazbenika, najvećih gitarista, kao što su, primjerice, Joe Pass ili Jim Hall. Jednostavnost kao odlika istinske, prvoklasne umjetnosti! Odlike su to koje pažljivi slušatelj otkriva slušajuću glazbu s albuma "Live @ KCM". Dokaz prethodnih tvrdnji je izvedba njegove skladbe "Cathedrals" koju je odsvirao tom prigodom te je objavljena na albumu, a za koju je na ovogodišnjoj dodjeli dobio nagradu Porin u kategoriji Najbolje jazz izvedbe. Nije mu to prvi Porin!

- Osobno mi ta nagrada puno znači iz razloga što u jazz glazbi prevladava uvriježeno mišljenje da je jazz kolektivna svirka, da tu mora biti neki bend. Međutim, ja sam odradio sve sam i mogu slobodno reći da sam isključivo ja zaslužan za tu nagradu. Glasačko tijelo je očito uvažilo moj rad i trud - rekao je Charlie.

Moji uzori su pijanisti

Iako je najpoznatiji kao gitarist koji nastupa solo, nekad svirajući jednu gitaru, a u novije vrijeme dvije istodobno, ovo je prvi album koji je Charlie u potpunosti snimio svirajući solo. Naime, do sada je snimao live i studijske albume uvijek u nekim kombinacijama, od dua preko trija do big banda. Na taj se potez odlučio nakon što je godinama polirao svoj two hands tapping pristup sviranju gitare na koncertima i tek povremeno snimajući. U tom kontekstu najbolje se osjeća, donosi najdublji iskaz svojih težnji i svoje osobnosti.

- Možda je to zato što sam pomalo autističan i volim si zadavati teške zadatke. Kompletna odgovornost izvedbe leži na meni. Ako nešto pogriješim mogu isključivo kriviti sebe i nikog drugog. Basista i bubnjara nema… ha, ha, ha. Izrazito je teško pridobiti pažnju publike na solo nastupima. Možemo to usporediti s nekom kazališnom monodramom. Moraš biti interesantan onoliko koliko traje predstava, to jest u mom slučaju cijeli koncert. Svirati s bendom je lakše iz razloga što kolektivno stvaramo glazbu i dijelimo tenziju na bini, te se također zajedno i opuštamo. Ponekad je dovoljan neki smiješak, neko šaljivo dobacivanje među nama glazbenicima da bi se stvorila prava atmosfera i da bi svi uspjeli dati najbolje od sebe. S druge strane, opasno je zbog toga što ima puno improvizacija za koje nikad nisam siguran hoće li dobro "izaći", ali i zahvalno zato jer, kad koncert uspije, znam da sam za to sam zaslužan - tvrdi.

Školovanje na akademiji u Grazu, gdje je magistrirao, dalo mu je solidne osnove i pružilo smjernice, ali Charlie je ipak najviše postigao sam. Svoje je sviranje unaprijedio upornim, promišljenim, dugotrajnim i strpljivim vježbanjem. Znao je da samo tako može postići vrhunske rezultate u sferi glazbe za koju se opredijelio. Slušajući glazbu raznih žanrova stekao je ukus, a slušajući gitariste, zapravo ne samo gitariste i ne samo džeziste, otkrivao je tajne zanata i široke mogućnosti koje pruža to glazbalo.

- Nadahnjuju me veliki gitaristi kao što su Scott Henderson, Pat Metheny i njegova glazba, pa i kad čujem Paca de Luciju također ostanem frapiran. Ima ih mnogo, ali ipak, moji pravi uzori su pijanisti. Naime, kad sviram dvije gitare moja tehnika je bliža klavirskoj. Svaka ruka može posebno izvesti svoju glazbenu misao, odvojenu od one druge - objašnjava.

Charlie je rano shvatio važnost slušanja i proučavanja povijesti glazbenih stilova koji ga nadahnjuju. Ujedno, bio je svjestan da, želi li ostvariti visoke umjetničke dosege, a ostvario ih je, mora razviti osebujan glazbeni jezik koji će biti samo njegov, a razvio ga je.

- Vlastiti glazbeni jezik ostvario sam slušajući glazbu koja me zanima, najviše tradicionalni jazz, glazbu jazz velikana i velikih klasičnih skladatelja predvođenih Johannom Sebastianom Bachom. Nezaobilazna je i pop glazba koju slušam od djetinjstva i koja je prisutna svugdje oko nas: na radiju, televiziji i u ostalim medijima, a mi glazbenici sve upijamo. Pogotovo volim pop i rock glazbu s kraja 1960-ih i 1970-ih, kad su se bendovi 'natjecali' koji će biti kreativniji. Ponekad i neka glazba koju bi ortodoksni džezisti ili klasičari okarakterizirali kao nešto stupidno - meni se i to sviđa. Sve je te razne žanrove moj senzibilitet prihvatio, filtrirao i stvorio nešto za što mislim da je moj osebujan stil - govori.

Ne samo osebujan, nego i zavodljiv! Osjetila je to publika u KCM-u, svojim reakcijama pokazala je da istinski uživa u njegovoj svirci te ga poticala na lepršave i sugestivne izvedbe. Upravo onako kako zapažamo na albumima koje smatramo najuzbudljivijima. To su u pravilu albumi koji donose koncertne snimke, ali mnogi veličanstveni koncerti nikad nisu snimljeni. Zato je upravo glazba s ovog Charliejevog koncerta bila idealna za objavljivanje na albumu, zato je album "Live @ KCM" poseban. No, to se nije dogodilo spontano. Bio je to rezultat Charliejevih promišljanja i studiozne pripreme.

- Takve stvari moraju se dogovoriti unaprijed. Dobio sam namjenska sredstva i odlučio sam ih uložiti u solo live album koji je nedostajao u mojoj diskografiji. Kako je organizator koncerta u KCM-u bio zainteresiran da se album snima baš u njihovim prostorima, odlučio sam objaviti materijal snimljen tijekom koncerta u Kulturnom centru Multimedija. Imam materijala snimljenih i u drugim prostorima, ali smatram da jedan live album mora predstaviti cjelinu jednog koncerta, bez obzira na greške. To je najpoštenije prema glazbi i prema publici - tumači.

Harmonska progresija

Upravo je u interakciji s publikom, koja ga je potaknula na nadahnutu svirku, uspio ostvariti ležernost, spontanost, zaigranost. U tom kontekstu najbolje do izražaja dolazi i njegova vještina improviziranja. Naravno i profinjenost, ali to je ionako jedna od najvažnijih karakteristika njegovog stvaralaštva.

- Prisutnost publike presudna je za umjetnika poput mene, koji je usmjerio svu svoju energiju i mnogo uložio u live performing. Smatram da sam u svojoj suštini koncertni glazbenik, izvođač. Trenutak susreta s publikom za mene predstavlja pravi trenutak provjere. Sviram, naravno, kako bih zadovoljio svoju temeljnu potrebu za stvaranjem glazbe, ali sviram i – možda još više – kako bih uspostavio izravan odnos s onima koji me slušaju. Reakcije publike tijekom mog nastupa uživo od ključne su važnosti. Imati pred sobom publiku koja te sluša, koja uspijeva pratiti jedinstvene i neponovljive trenutke tvoje izvedbe, tvoje improvizacije, i koja te potom nagradi toplim pljeskom – to je veliko zadovoljstvo. To je potvrda da je ono za što sam toliko radio imalo smisla. Bez publike, sav moj trud, sav moj rad, ne bi se isplatio. Uglavnom publika osjeća kad je riječ o dobroj glazbi. Kad nešto nije u redu, to publika također itekako osjeti. Možda ne zna u čemu je zapravo problem, ali zna da nešto nije u redu. Nama glazbenicima je, naravno, dužnost da detektiramo problem i da ga pokušamo ispraviti - ističe.

Za program na ovom koncertu Charlie je odabrao vlastite skladbe sa svoja dva posljednja albuma i jazz standarde. Od njegovih, s albuma "Dark Moments" to je skladba "All After All", a s albuma "Trio, Duo, Solo" to su "Dexa", "The Theme of the Mayor", "G Waltz", "Ciupi at the Home", "Abraza el Mondo" i "Cathedrals". Standardi su "Old Country", "Tennessee Waltz" i "If I Were a Bell", skladbe koje u potpunosti odgovaraju njegovom karakteru povučene i samozatajne osobe. Ipak, on tvrdi drukčije.

- Izbor standarda ne ocrtava moj karakter zato što su nas, kad sam studirao u Grazu, učili da postoje bitniji standardi i oni manje bitni. Pokušat ću objasniti: postoje bitni standardi kao što u svijetu kinematografije postoje bitni filmovi i oni koji su nastali po uzoru na te bitne filmove, međutim ostali su potpuno beznačajni. Kod standarda je bitna harmonska progresija preko koje mi džezisti improviziramo. Harmonska progresija se može i ponavljati, ali tada me mora privući ljepota osnovne teme. Što se tiče standarda, bitno mi je da mi se određena skladba sviđa i da je mogu prilagoditi svom načinu sviranja. Imam potpunu slobodu, u ovom slučaju mogu čak reći da je pratnja bitnija od solo dionica zato što je meni pratnja - moja lijeva ruka - zamjena za bend. U desnoj ruci sviram solo dionice onoliko 'koliko mi lijeva dozvoli'. Ako mi slučajno lijeva ruka 'zašteka', to je isto kao da se bend raspadne u trenutku. Bitno je vratiti se u ritam jer publika osjeti ritmičke anomalije više nego harmonske - tvrdi.

PRESS

Jazz je živa glazba

Kao skladatelj Charlie se afirmirao još krajem 1990-ih, od prvog albuma "My Contribution" preko svih ostalih. Njegove su skladbe prepoznatljive i upečatljive, pa tako i ove što su uvrštene na novi album.

- Važno je slušati što više glazbenih žanrova i ne zadržati se samo na jazz skladbama, nego crpiti nadahnuće od svega što čuješ. Neke skladbe nastale su pod dojmom zvukova iz prirode, ptica koje pjevaju na grani, žuborenja potoka, pa čak i sirena vozila prve pomoći. Gledamo li glazbeno, nadahnjuje me Keith Jarrett i njegovi solo piano koncerti. Ne mogu se odlijepiti od toga. Inače je sam život izvor nadahnuća, lijepi momenti, životne tragedije, promjene raspoloženja, usponi i padovi, rođenja i preporođenja... Sve je to dio naših života i mi to pretačemo u glazbu. Različiti su načini na koje pišem skladbe. Primjerice, tema za skladbu 'Cathedrals' nastala je kao najobičnija vježba za desnu ruku. Na to sam dodao bas i drugi glas koji ide u protupomaku s glavnom temom. Ponekad započnem skladati obrnutim procesom tako da najprije smislim neku harmonsku kadencu na koju dodajem osnovnu melodiju, to jest temu - ukazuje.

Albumom "Live @ KCM" Charlie je još jednom potvrdio svoj status jednog od najaktivnijih i najvažnih predstavnika riječke jazz scene. U zadnjih nekoliko godina neki prostori redovito organiziraju jazz svirke, a on se sjajno uklopio u taj ritam, svira u svima njima, surađuje s raznim glazbenicima, daje doprinos razvoju riječke jazz scene, promociji jazza, obrazovanju mladih glazbenika i razvoju publike.

- Okupljamo se u nekim klubovima kao što su Klub mladih i Dnevni boravak. Uglavnom sviramo standarde. Za to je najzaslužniji naš saksofonist Denis Razz koji sve to koordinira i svaki tjedan uspijeva organizirati koncerte na kojima sviraju razni glazbenici, uglavnom s riječke i istarske scene. Bitno je to za pravilni razvitak jazz glazbe jer jazz je u suštini živa glazba, takva je bila od samog početka i takva mora ostati. Danas nam tehnologija omogućuje da glazbu radimo sve iz svojih stanova i soba, međutim to u jazzu nema nikakvog smisla - govori.