Od “male Venecije” preko dvorca Predjama do Kopra
Kao i u Veneciji, centar Trevisa isprepletan je pravim malim labirintom kanala
Nekako s proljeća, kako kaže pjesma, članovi i prijatelji kluba Pannonians kreću na prvu malo dužu vožnju. Prošle je godine ruta do Vipave otkazana zbog velike ciklone koja je baš nekako u vrijeme našeg polaska odlučila promijeniti smjer i preplaviti to područje. Ove godine imamo sreće, sunce nas je pratilo prvo autocestom do Popovače, a zatim preko Banovine i Gorskog kotara. Odmaramo i ručamo u Rimu, ali ne vidjesmo Papu. Nastavak puta vodi nas preko Gorskog kotara, gdje prelazimo na područje Slovenije na nekadašnjem graničnom prijelazu Brod na Kupi. Cesta u susjednoj državi je dobra i u večernjim satima stižemo u naš pansion "Penzion na hribu" u Vipavi.
Simpatičan gradić
Ideja je da nam ovdje bude baza iz koje ćemo sljedeća dva dana obilaziti okolinu. Sljedeće jutro nakon obilnog doručka koji nam je spremila naša domaćica Petra krećemo do susjedne Italije i grada Trevisa. Do tog talijanskog grada koji nazivaju i "mala Venecija" vozimo se lokalnom cestom, izbjegavajući autocestu u obje zemlje. Na putovanje smo krenuli s hedonističkom idejom uživanja, a ne brzinskom vožnjom od točke A do točke B. Tako se i naš put od 174 km odužio na neka četiri sata. Sunce, jako dobre ceste i ne baš preveliki promet bili su sve što nam je trebalo. Za one malo nervoznije informacija da svako selo ima bar dva kružna toka, a svako drugo kameru koja snima brzinu. Stižemo u Treviso, grad s oko 80.000 stanovnika istoimene talijanske pokrajine, a ubraja se i u jedan od većih gradova regije Veneto. Udaljen je samo 40 km od Venecije, ali mi nismo željeli gužvu, pa smo se zato odlučili za ovaj lijepi grad. Treviso možda nema Trg svetog Marka, Duždevu palaču, Ponte Rialto ili neke druge svjetski poznate atrakcije - ali ima sjajno očuvan stari grad, koji datira iz srednjeg vijeka i koji karakterizira ona neka specifična opuštenost koju posjeduje većina malih mjesta u Italiji. Kako bi rekli, s druge strane, Treviso je poznat po nekoliko stvari za koje smo svi čuli. Ovdje se nalaze sjedišta nekoliko brendova, od kojih su najpoznatiji Benetton, Sisley, Geox, Lotto i DeLonghi. Također, smatra se da su prošeko - čuvena vrsta pjenušavog vina - i kremasti desert tiramisu nastali upravo ovdje. Ulazimo motorima u stari dio grada i parkiramo se nedaleko od poznate Palazzo dei Trecento, što doslovno znači palača tri stotine, a ime nosi po broju poslanika koji su u srednjem vijeku činili gradsku skupštinu. Iako se zdanje i dandanas koristi u administrativne svrhe, prostorije u prizemlju sadrže nekoliko kafića koji su uvijek puni i lokalaca i turista. Samo nekoliko minuta hoda od trga Sinjori nailazi se na još jedan važan trg, koji ime nosi po najvećoj i najvažnijoj crkvi u gradu - katedrali svetog Petra. Iako je na ovom mjestu još od 6. stoljeća postojala ranokršćanska bogomolja, katedrala svoj današnji neoklasični izgled poprima u rekonstrukciji izvedenoj krajem 18. stoljeća. Obavezno fotkanje i nastavljamo dalje. Kao i u Veneciji, središte Trevisa isprepleteno pravim malim labirintom kanala, a na nekoliko mjesta možete vidjeti i starinske vodenice koje su nekada pokretale mlinove i manufakture. Od svih gradskih kanala koji šaraju Trevisom i presijecaju ga, najpoznatiji i najčešće fotkan je Buraneli - kanal nazvan po obitelji trgovaca podrijetlom iz Burana kod Venecije. Nekada davno Treviso je bio direktno povezan s Venecijom sistemom kanala, od kojih je danas većina zatrpana ili izvan upotrebe. Možda vam se neće činiti spektakularni kao u starijoj sestri Veneciji, ali bar ćete izbjeći velike gužve koje su neizbježe u Veneciji. Treviso je simpatičan gradić koji je prilično ugodan za obilazak. Udaljenosti između znamenitosti su male, a tu je i popriličan broj restorana, kafića i ostalih mjesta za predah. Nakon ručka u restoranu, a u kojem smo upoznali i naše gore list Mirku, djelatnicu koja već 50 godina živi i radi u Trevisu, vraćamo se prema Vipavi.
Sutradan krećemo u drugom smjeru. Prvo je odredište dvorac Predjama, u istoimenom selu nedaleko od Postojne, upisan u Guinnessovu knjigu rekorda. S obzirom na to da većina turista obilazi jamu Postojna, mi smo odlučili vidjeti dvorac. Podignut je u 12. stoljeću na oštroj litici ispred jame, po čemu je dobio ime. Gradio se u više etapa, a litice su jako dobro iskorištene u gradnji dvorca i njegov su sastavni dio. U 123 m visokoj litici uklesano je više od 800 godina staro, neosvojivo srednjovjekovno čudo. Iza najvećeg špiljskog dvorca na svijetu nalazi se labirint skrivenih hodnika, odakle je na pljačkaške pohode odlazio vitez Erazmo Predjamski. Prema legendi je ubio maršala koji je vrijeđao sjećanje na pokojnog vitezova prijatelja. Ubijeni maršal bio je u srodstvu s Fridrikom III. Habsburškim, carem Svetog Rimskog Carstva.
Pećinski sustav
Carev bijes prema Erazmu povećala je i činjenica da je vitez bio na strani ugarskog kralja Matijaša Korvina, s kojim je Fidrik III. bio u sukobu. Car odlučuje uhititi Erazma. Godinu dana ga je carska vojska držala pod opsadom u Predjamskom dvorcu. Nisu mogli upasti u dobro branjeni zamak, pa su ga htjeli ostaviti bez namirnica. Nisu znali za tajne pećinske prolaze. Erazmo ih je provocirao. Za praznike im je slao pola pečenog vola, u proljeće jagode. Gađao ih je pečenim pilićima. Vojska je mislila da ima posla s vragom, a nisu znali da Erazmu pećinski sustav omogućava odlazak u selo po namirnice. Tko zna koliko bi agonija trajala da viteza nije izdao sluga. Na prozor toaleta postavio je svijeću kao znak da je Erazmo unutra. Vanjski zidovi slabo branjene prostorije nisu odoljeli carskim kuglama. Erazmo je umro pod obrušenim kamenjem. Pokopan je, prema legendi, ispod Erazmove lipe pokraj crkve svete Marije. Sad se svake godine u kolovozu ispred dvorca održava viteški turnir u znak sjećanja na viteza Erazma Predjamskog. Nije čudo što su u njemu 1986. godine snimani dijelovi filma Božji oklop s Jackiejem Chanom, a ni popularni Discovery Channel nije odolio, pa je u noćnim satima zabilježio čudne zvukove. Nije razjašnjeno čine li to vjetrovi u pećini, kapljice sa stropa ili lutajuće duše dvorca.
Nastavljamo dalje prema obali i dolazimo u Koper. Praznici su mnogo je turista na obali, pa se vozimo kroz nepreglednu kolonu automobile. Stižemo u Portorož, gdje ručamo i nakon toga se vraćamo u Vipavu. Sljedeći dan krećemo prema Osijeku.
Kao i obično da zaključim s nekim podacima. Cijene hrane i pića u Sloveniji ništa nisu veće nego kod nas, dapače, kava je i jeftinija. Nismo kupovali vinjetu, ali smo uživali u sjajnim lokalnim cestama. Tko se ne žuri, u ovom zapadnom dijelu Slovenije ima mnoštvo kulturno-povijesnih lokacija koje se mogu posjetiti. Mi smo se odlučili za Predjamu i nije nam žao. Italija, kao i obično, kada se maknete iz velikih gradova pruža predivan krajolik i bogatu povijest. Stoga preporučujem putovanje motorom, na kojem smo prešli nešto više od 1600 km.
