Ne bih voljela da se dovedem u stanje da me ljudska patnja ne dira
Puno sam suza kroz godine prolila i drago mi je da je tako.
Reporterka Nove TV Barbara Štrbac proteklog je ožujka imala brojna poslovna ostvarenja. Na tri različita terena u zemljama okruženja pratila je tri teme koje su uvelike bile zamijećene u domaćoj javnosti. Uz mnogo javljanja uživo za Dnevnik Nove TV te praveći izvještaje i priče s mjesta događaja, najprije je posjetila Vatikan kako bi izvještavala o zdravstvenom stanju pape Franje, potom je s ulica Beograda pratila veliki prosvjed, a izvanredna situacija uputila ju je u Sjevernu Makedoniju, gdje je pratila posljedice požara u noćnom klubu od kojega je poginulo 59 osoba. S dugogodišnjom reporterkom, Riječankom sa zagrebačkom adresom, razgovarali smo o njezinu poslu.
U Rimu ste pratili Papinu zdravstvenu situaciju, u Beogradu veliki prosvjed, a potom i posljedice požara u noćnom klubu u Makedoniji. Kako se prisjećate tih terena?
- Riječ je o poprilično različitim terenima i baš je to “prešaltavanje” s jedne priče na drugu u kratkome roku nešto što daje čar ovom našem poslu, i to su situacije u kojima dobro funkcioniram. Ako sam nešto naučila, to je da trebam biti spremna na sve i da se put od nekoliko dana može pretvoriti u put od nekoliko tjedana. Kada to posložiš u svojoj glavi, dalje je sve lakše.
Kako je izgledalo praćenje priče oko Papina zdravstvena stanja? Je li bilo mnogo čekanja s obzirom na to da se ništa nije događalo, već su svi okupljeni čekali nove informacije oko njegova zdravlja?
- U Rimu i Vatikanu bilo je poprilično stresno jer je tijekom dvadesetak dana, koliko sam bila tamo, u nekoliko navrata situacija bila iznimno ozbiljna. Najteže je bilo što je liječnički izvještaj o Papinu zdravlju svakoga dana stizao doslovce nekoliko minuta prije mog uključenja uživo, nekada smo morali i pomicati termin javljanja, urednici su usred Dnevnika morali mijenjati redoslijed, što je uvijek stresno. Izvještaj je stizao na talijanskom, koji, srećom, govorim, pa sam mogla brzo reagirati i odmah ga interpretirati. Snimatelj Damir Filipović i ja, uz dnevne događaje, uspjeli smo snimiti i nekoliko zanimljivih priča. Razgovarali smo s jednim od Papinih krojača, s voditeljem prihvatilišta za beskućnike koje je posjećivao Sveti Otac, s novinarom koji pamti petoricu papa. Sve je to bila dodana vrijednost koju smo donijeli gledateljima i za koju smo dobili doista lijepe komentare. Jedan od najvećih bonusa svakako je i to što sam upoznala divne kolege iz cijeloga svijeta; ta mreža kontakata u našem je poslu neprocjenjiva.
Kako je izgledalo vaše javljanje uživo s beogradskog prosvjeda? Zvučni top je na prosvjednike ispaljen netom prije vašeg uključenja u emisiju?
- I prije samoga prosvjeda tenzije su bile velike. Vlast je danima prije najavljivala probleme i nerede iako su svi veliki studentski skupovi protjecali mirno. Moja je pozicija gledala na zgradu Skupštine, i to je bila jedina točka gdje su prosvjednici dolazili u kontakt s kontraprosvjednicima, odnosno tzv. Vučićevim studentima. Prosvjed je počeo još popodne i znalo se da vlasti nije odgovaralo da sve protekne u najboljem redu, to više što se okupio zaista nevjerojatan broj ljudi, kažu da je to bio najveći skup u povijesti te zemlje. Već je izgledalo kao da će sve proći bez problema, a moje je uključenje trebalo biti tijekom 15-minutne šutnje kojom se odavala počast žrtvama koje su poginule u urušavanju betonske nadstrešnice na kolodvoru u Novom Sadu, kada je u jednome trenutku nastao stampedo. Usred tih 15 minuta tišine. To je počelo doslovce 30-ak sekundi prije mog uključenja. Ja sa svoje pozicije nisam mogla vidjeti o čemu se točno radi i to me poprilično mučilo jer nisam gledateljima mogla u tom trenutku prenijeti potpunu informaciju, ali s druge strane u realnom su vremenu dobili informaciju da se nešto potencijalno opasno događa. Sada s odmakom vidimo da se ni dva tjedna nakon toga još ne zna što se točno dogodilo. Prema svemu sudeći, ispred Skupštine su “Vučićevi” kontraprosvjednici napali prosvjednike i zbog toga je nastao taj prvi stampedo koji je krenuo uoči mog uključenja. Zvučni topovi ili što god je to već bilo, bili su u ulici paralelno sa skupštinom doslovce dvije minute kasnije. Sve izgleda kao da se koordiniranom akcijom htjela izazvati panika, ali to je, nasreću, prisebnom reakcijom i studentskih redara i svih okupljenih spriječeno.
Je li vaš rad u Beogradu prošao neometano?
- To je možda teško vjerovati, ali atmosfera na ulicama Beograda tih dana bila je iznimno pozitivna. Doček studenata koji su iz svih krajeva Srbije večer prije prosvjeda pješice stizali u Beograd bio je nabijen emocijama. Jasno se vidjelo da postoji kritična masa koja želi promjene i koja u studentima i svemu što su oni posljednjih mjeseci napravili vidi snagu koja može te promjene donijeti.
Potom je uslijedio požar u Sjevernoj Makedoniji i beznađe rodbine poginulih. Kako ste doživjeli taj teren?
- Izvještavanje nakon tragedija, pogotovo tolikih razmjera, uvijek je emotivno iscrpljujuće. U ljudima se izmjenjuje tuga i bijes i niste čovjek ako vas to ne pogađa.
Je li bio koji trenutak da ste se i vi emotivno poveli za situacijom ili ste uspijevali ostati hladne glave?
- Ja uspijevam ostati hladne glave dokle god to posao zahtijeva i dok obavljam sve što moram obaviti. Kao da se ubacim u taj neki “emergency mode”, a emocije procesuiram u pauzama kada se one ne kose s funkcionalnošću. Puno sam suza kroz godine prolila i drago mi je da je tako. Ne bih voljela da se dovedem u stanje da me ljudska patnja ne dira.
Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?
- Razlika je radi li se o planiranom terenu ili izvanrednom događaju, pa se morate snalaziti doslovce u hodu. Možda mi ti nenadani tereni ipak malo bolje leže. Mislim da jako dobro funkcioniram upravo na takvim pričama u kojima je sve nepredvidljivo i u kojima do izražaja dolazi nečija snalažljivost. Kada na takvom terenu odradim dobar posao - to je to. Najteže je, s druge strane, balansirati između želja i mogućnosti. Na takvim terenima često postoje restrikcije kretanja i snimanja, pa tu treba odvagnuti što i kako se može učiniti i do koje granice pritiskati.
U mladosti ste trenirali karate. Je li odrješitost, koja je karakteristična za karate, nešto što se može koristiti i u svijetu novinarstva?
- Karate svakako daje disciplinu i koordinaciju, daje način razmišljanja koji vam dobro može doći u svim sferama života, pa tako i u novinarstvu.
Kako se prisjećate vaših dana u karateu? Došli ste do razine majstora, bili ste sutkinja…
- Karate je obilježio moje djetinjstvo i mladost. Majstorica sam karatea, 2. dan. To je doista bilo divno razdoblje mog života i mogu reći da su neki od najkvalitetnijih ljudi u mom životu, s kojima sam prijateljica već 40 godina, upravo iz karatea. Kada sam se prestala natjecati, zajedno s kolegicom Jadrankom Kovačević, počela sam suditi na natjecanjima. Nas dvije bile smo prve sutkinje u karateu i nije nam bilo lako. Ja sam prestala suditi kad sam se preselila u Zagreb, ali Jadranka je ostvarila zavidnu sudačku karijeru. Utrle smo put nekim novim sutkinjama i danas više nije tako neobično vidjeti ženu u sudačkoj odori na tatamiju.
