U jednom od najlošijih izdanja Berlinala posljednjih godina, bar kada je riječ o glavnom natjecateljskom programu, utjeha je da je žiri na čelu s Toddom Haynesom donio ispravne odluke nagradivši ono malo zanimljivih i kvalitetnih filmova. Zlatni medvjed za najbolji film 75. Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu pripao je norveškoj drami Snovi, koju potpisuje Dag Johan Haugerud.

Queer drama o srednjoškolki koja se opsesivno zaljubljuje u mladu i atraktivnu nastavnicu prvi je norveški film koji je osvojio Zlatnog medvjeda. S pravom smatrani jednim od favorita za glavnu nagradu, Snovi su sjajno upakirana drama o odrastanju, otkrivanju seksualnosti i ljubavi, nježan, realističan i iskren ulomak početka životnog puta mlade osobe aranžiran britkim i duhovitim humorom. Još je impresivnije što je film dio ambiciozne trilogije norveškog autora Seks Snovi Ljubav, koja je ostvarila veliki uspjeh, sada trijumfalno okrunjen pobjedom u Berlinu: Seks je prošle godine prikazan na Berlinalu u programu Panorama, a Ljubav je bila u natjecateljskom programu prošlogodišnje venecijanske Mostre, gdje je osvojila nagradu međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI. Istu je nagradu uz Zlatnog medvjeda film osvojio i sada u Berlinu.

Nada i optimizam

Srebrnog medvjeda, tj. Veliku nagradu žirija, osvojila je odlična brazilska drama Posljednje plavetnilo, koju potpisuje Gabriel Mascaro. Radnja je smještena u distopijsko društvo ne tako daleke budućnosti, u kojoj 75-godišnjaci gube svoje mjesto u društvu i pravo na slobodu kretanja i raspolaganja financijima bez skrbnika, nakon čega završavaju u kolonijama za starce. Glavna junakinja filma Tereza ne miri se s takvom sudbinom, te odluči završno poglavlje života provesti u slobodi i prema vlastitom izboru, pa ga, doduše neplanirano, ali ipak "oslobađujuće", završi ploveći Amazonom. Gabriel Mascaro napravio je dirljiv, snažan i emotivan film koji se slojevito a opet tako jednostavno bavi društvenim diskriminacijama i pravom na životni izbor svakog pojedinca. Iako prikazuje mračni autokratski svijet budućnosti, film svakim kadrom gledatelja ispunjava nadom, optimizmom i vjerom u neuništivost pojedinca. Dodamo li i elemente egzotike, humanosti i društveno-političku dimenziju, koja itekako zrcali vrijeme u kojem živimo, nije teško zaključiti da je Posljednje plavetnilo, baš kao i Tereza, na početku svog izuzetno uspješnog (festivalskog) putovanja.

Drugog Srebrnog medvjeda, tj. Nagradu žirija, osvojio je crno-bijeli argentinski film ceste Poruka u režiji Ivana Funda, o djevojčici čiju sposobnost komunikacije sa životinjima roditelji žele unovčiti, a najboljim je redateljem proglašen kineski filmaš Huo Meng za dramu Živjeti zemlju, slikovitu kroniku ruralne Kine s početka 1990-ih ispričane kroz sudbinu kineske zemljoradničke obitelji u vremenima kada Kina započinje svoj put prema globalnoj industrijskoj supersili. Najboljim scenarijem proglašen je onaj za zajedljivu humornu dramu Kontinental '25, koju potpisuje Radu Jude, pa proslavljeni rumunjski autor nastavlja svoja uspješna gostovanja na Berlinalu, gdje je 2021. godine osvojio Zlatnog medvjeda za provokativnu društvenu dramu Baksuzno bubanje ili bezumni pornić. Žiri je dodjelio i Nagradu za izniman umjetnički doprinos glumačkom ansamblu (lošeg) filma Ledeni toranj, u režiji francuske filmašice Lucile Hadžihalilović.

Uloga karijere

Veliki europski festivali skloni su glumačke nagrade dodjeljivati anglosaskim glumcima, pa je to i ovaj put bio slučaj. Srebrnog medvjeda za najbolju glavnu ulogu - Berlinale je prije nekoliko godina uveo rodno nautralne glumačke nagrade, pa su nagrade za najbolje muške i ženske uloge otišle u zaborav - osvojila je australska glumica holivudske karijere Rose Byrne (X-Men: Apokalipsa, Djeveruše, Podmuklo). Njezin energičan, eksplozivan nastup i uloga karijere od prvog do posljednjeg kadra nosi mračnu humornu dramu Da imam noge, šutnula bih te, redateljice Mary Bronstein, o psihijatrici, majci i ženi koju svakodnevne profesionalne, obiteljske i osobne situacije proždiru do kostiju i dovode na rub živčanog sloma.

Rose Byrne

DIRK MICHAEL DECKBAR

Irski glumac Andrew Scott (Fleabag, Ripley, 1917., Stranci) najbolji je sporedni glumac za nastup u filmu Blue Moon u režiji Richarda Linklatera, ne previše zanimljivoj biografskoj crtici iz života Lorenza Harta, koji je činio polovicu slavnog američkog kompozitorskog dvojca Rodgers & Hart, kreatora američkih klasika Blue Moon, My Funny Valentine i The Lady is a Tramp. Film dugih monologa i plastične teatralnosti, čija je radnja kompletno smještena u jedan restoran, zasigurno bi bolje funkcionirao kao kazališna predstava.