Početak školske godine vrijeme je kada roditelji postavljaju brojna pitanja vezana uz dijete i školu. Najviše brige imaju roditelji prvašića, ali pomoć i savjeti potrebni su i mladima koji kreću u prvi razred srednje škole. Odgovore ima naša sugovornica, psihologinja, izv. prof. dr. sc. Ana Kurtović s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Osijeku.

Ana Kurtović

Polazak u osnovnu školu

Kako pripremiti dijete za polazak u prvi razred osnovne škole?

- Polazak u školu za svu je djecu velika promjena i većini djece potrebno je razdoblje prilagodbe. Djetetu se ta prilagodba može olakšati tako da se s njime razgovara unaprijed o školi, a, ako je moguće, da dijete i posjeti školu prije polaska u prvi razred.

Kako naučiti dijete da škola nije vrtić i da u školi postoji raspored sati?

- Kao i većina stvari u odgoju djece, priprema za školu treba biti umjerena, dakle pripremiti dijete za činjenicu da u školi postoji raspored koji se treba poštovati, da postoje razdoblja kada će se od njega očekivati da sjedi mirno i pažljivo sluša, čak i ako mu je to dosadno ili bi htjelo u tom trenutku raditi nešto drugo. Najbolje je to oblikovati kao nešto pozitivno, primjerice objasniti djetetu da isto kao što odrasli imaju posao, djeca imaju školu, u kojoj nešto moraju raditi. Poruke poput "Ti si sada velika djevojčica/dječak i vjerujem da ćeš moći i vjerujem da možeš napraviti sve što se radi u školi." puno su korisnije nego direktne upute oko toga kako moraju sjediti mirno, slušati učiteljice/učitelje i sl. Ne treba se opterećivati učenjem slova, računskih operacija i sl., škola služi tome da bi se u njoj to naučilo. Ako je dijete prirodno pokazivalo interes za čitanje i pisanje, dapače, taj interes treba ohrabriti, ali nikako forsirati. Važno je da dijete krene u školu s dobrim osjećajem, da je znatiželjno i veseli se novim iskustvima.

Može li roditelj pomoći introvertiranom djetetu da se socijalizira u novoj sredini, odnosno da ima normalnu komunikaciju s drugom djecom?

- Kako su sva djeca različita, tako naravno neka djeca mogu biti nervozna, nesigurna, pa i prestrašena, zbog kretanja u školu. Iako je razumljivo da roditelji žele utješiti dijete i uvjeriti ga da će sve biti u redu, bolje je suzdržati se od toga. Umjesto toga, radije prepoznajte njegove emocije, pokažite da razumijete i pomozite mu da ih samo razumije. Naime, djeca, kada se suočavaju s novim situacijama, mogu imati različite emocije oko toga, s jedne se strane vesele, a s druge ju je strane strah ili imaju otpor, što može biti zbunjujuće. U tim trenutcima djeca prvo trebaju razumijevanje i podršku, a ne da im odrasli "uklone" nezgodne emocije. Važno je djeci ne govoriti svari poput "nemaš se što bojati" ili "sve će biti u redu" jer joj time zapravo govorimo da ne razumijemo kako se osjećaju. Korisnije je priznati da nove situacije mogu biti zastrašujuće, da je u redu biti nervozan i nakon toga povesti razgovor o tome što ih zabrinjava i kako to mogu riješiti. Ako djeca znaju što napraviti u nekoj situaciji, onda je se manje boje. Važan dio školovanja je socijalizacija. Djeci, koja su introvertirana ili imaju manje samopouzdanja, uklapanje u novu grupu i stvaranje prijateljstava mogu biti veći izazovi. Rad na socijalnim vještinama svakako im može pomoći. Bilo da se radi o razgovoru i savjetima kako pristupiti drugima, igranju igara koje imitiraju neke socijalne situacije, gledanju videa/filmova/crtića bilo o pričanju priča, sve to može pomoći djeci da se osjećaju manje nesigurno u novim situacijama. Pri tome je jako važno s učiteljima popratiti i taj dio dječje prilagodbe školi.

PEXELS

Kako se nositi s neuspjehom u školi i pritiskom da moraju biti uspješni, odlikaši, imati prosjek 5,0 i sl.?

- Ocjene su važne, ali kako se dijete osjeća u školi i ima li prijatelja bar je jednako važno. Na žalost, u osnovnim školama u Hrvatskoj prevelik je naglasak na ocjenama i djeca vrlo rano počinju osjećati pritisak vezan uz uspjeh. Iako je nemoguće to potpuno izbjeći, važno je da roditelji nedvojbeno daju do znanja djetetu da ocjena nije najvažnija, da je trud puno važniji, da je učenje proces i da se ne mora sve odmah znati ili moći, da ne moramo svi u svemu biti odlični. Kako roditelji pristupaju ocjenama, uvelike utječe na to kako djeca na to gledaju. Sasvim je u redu pohvaliti dijete kada dobije odličnu ocjenu i veseliti se tome, ali je važno i dati do znanja da je u redu dobiti i slabiju ocjenu, da je to sve dio učenja. Također, razgovori o tome što je bilo u školi ne bi trebali biti fokusirani samo na sadržaj, ocjene i domaće zadaće nego i na druga iskustva. Prvo pitanje koje roditelj postavi djetetu kada dođe kući ne treba biti "što ste radili" ili "što je za zadaću", pa čak ni "kako je bilo u školi" (jer to nije dovoljno specifično). Radije treba pitati "kako si", "što ti se danas najviše svidjelo" ili "je li bilo nešto zbog čega se nisi dobro osjećao", pa tek poslije prijeći na lekcije i zadaće. Na taj način dijete uči da su roditelju važnije njegove emocije nego ocjene, što je izuzetno važno u kontekstu cijelog njegova školovanja, ali i općenito za njegovu dobrobit.

Polazak u srednju školu

Treba li pripremati srednjoškolca za polazak u školu?

- Iako polazak u srednju školu nije isti kao i polazak u osnovnu, ima dosta sličnosti. Mladi se ponovo trebaju uklopiti u novu sredinu, steći nove prijatelje, upoznati se s novim nastavnicima, a neki će se i preseliti u novi grad i živjeti u učeničkom domu. Srednja škola je znatno zahtjevnija od osnovne i mladi su toga svjesni, te također mogu biti zabrinuti oko toga hoće li moći udovoljiti tim zahtjevima, osobito u školama poput gimnazija. Isto kao i s mlađom djecom, ni adolescentima ne trebaju besmislena uvjeravanja da će sve biti u redu i da se nepotrebno ne brinu. Adolescenti trebaju poštovanje i razumijevanje, kao i priznanje da su njihove emocije valjane. Otvoreni razgovor o emocijama uvijek treba biti prvi izbor. Pomoći im da promisle o tome što ih najviše zabrinjava, zbog čega, koliko je to realno, što je najvjerojatnije i sl., može im pomoći da realnije gledaju na novu školu. Što se tiče samog učenja i ocjena, treba priznati da će im neke stvari sigurno biti teže, ali da je to u redu, i izražavati vjeru u to da se oni mogu nositi s teškim stvarima, kao i to da imaju podršku roditelja. Treba imati na umu da su adolescentima vršnjaci jako važni, te da će mnogi biti fokusiraniji na to kako će se uklopiti među njih nego na same nastavne sadržaje. To je sasvim u redu i ne treba umanjivati njihovu važnost. Umjesto toga, treba biti otvoren za razgovor o drugim učenicima i iskustvu upoznavanja te ih podsjećati da je većina učenika u sličnoj situaciji te da se, vjerojatno, i drugi tako osjećaju.

Kako da se ti mladi ljudi prilagode novoj sredini (možda sami idu u razred ili novu školu, nemaju prijatelje iz susjedstva ili osnovne škole)?

- Na žalost, škola nosi i određene rizike, primjerice u kontekstu nasilja i zlostavljanja. Zaštita djece od nasilja dio je šireg razgovora koji roditelji trebaju voditi s djecom, i to ne samo neposredno prije polaska u školu. Nikako nije preporučljivo prije polaska u školu djecu upozoravati na moguće nasilje ili slično, to bi samo moglo povećati nervozu. Umjesto toga, s djecom treba voditi razgovore o tome kako prepoznati nasilje, kako se zaštititi i kada tražiti pomoć. Djeci je važno objasniti razliku između tužakanja i traženja pomoći, da ne bude nikakve dvojbe oko toga da, ako dožive neki oblik zlostavljanja ili mu svjedoče, trebaju tražiti pomoć odraslih, koji ih moraju zaštititi. Međutim, važno je napomenuti da je zaštita djece od nasilja i zlostavljanja odgovornost svih, roditelja, škole, zajednice i društva u cjelini, te da napori u tome smjeru moraju biti ujedinjeni i dosljedni. Vesna Latinović n