Hrkanje, buđenje tijekom noći ili hvatanje zraka simptomi su koji mogu upućivati na opstruktivnu apneju. Radi se o pojavi višekratnog prestanka disanja tijekom noći, što je poremećaj kojeg ljudi često nisu ni svjesni, pa je oko 80 posto slučajeva nedijagnosticirano, a može dovesti i do demencije.

Opstruktivna apneja u snu (engl. OSA, obstructive sleep apnea) kronični je, iscrpljujući multisistemski poremećaj koji dovodi do učestalih prekida disanja tijekom sna, prouzročen djelomičnim ili potpunim kolapsom gornjih dišnih putova.

- Procjenjuje se da deset posto muškaraca i tri posto žena u dobi od 30 do 49 godina boluje od tog poremećaja, a učestalost u starijoj populaciji doseže i do 17 posto kod muškaraca i devet posto kod žena u postmenopauzi - kaže dr. Danijela Žakić Milas, specijalistica kliničke psihologije iz Klinike za psihijatriju Vrapče.

Rizik od demencije

Znanstvenici bilježe porast pojavnosti apneje od 1990-ih, a čak 80 posto oboljelih ostaje nedijagnosticirano.

- Možemo reći da postoji jasna veza i da kronična OSA nosi rizik od demencije - kaže.

Do nedavno se smatralo da su kognitivni deficiti u osoba sa sindromom opstruktivne apneje, osobito u pacijenata srednje životne dobi, prvenstveno posljedica pridruženih bolesti poput dijabetesa, arterijske hipertenzije i povišenih masnoća u krvi, a znatno manje rezultat samih procesa povezanih s apnejom.

Međutim, dr. Žakić Milas ističe kako novija istraživanja sve više naglašavaju neovisno i znatno djelovanje procesa vezanih uz apneju, poput smanjene količine kisika tijekom noći (hipoksemija), oksidativnog stresa, upalnih procesa u mozgu i čestih buđenja tijekom spavanja, na progresivan kognitivni pad u oboljelih.

- Pretjerana dnevna pospanost, koja je česta u osoba s apnejom, znatno povećava rizik od ozbiljnog kognitivnog propadanja, a poslije i razvoja demencije - kaže Žakić Milas.

Objašnjava da se kod apneje ne radi o pukoj "neispavanosti" i naivnom zaključku da ćemo, kada se ponovo naspavamo, popraviti nastalu štetu. Iako različiti tretmani mogu ublažiti dnevnu pospanost, brojna istraživanja sugeriraju da kognitivni deficiti često ostaju, čime se potvrđuje da neurokognitivne posljedice OSA-e imaju samostalnu kliničku težinu.

Nedostatak kvalitetnog sna negativno utječe na mozak tako što smanjuje njegovu osjetljivost na podražaje, usporava prijenos živčanih impulsa i potiče štetne biološke procese poput oksidativnog stresa i nepravilnog stvaranja proteina u stanicama. Dugoročno te promjene mogu dovesti do sitnih krvarenja u mozgu i postupnog smanjivanja moždanog tkiva.

- Novija istraživanja pokazala su da u osoba s apnejom dolazi do odumiranja moždanih stanica u dijelovima mozga zaduženima za pamćenje i kontrolu ponašanja – u hipokampusu i frontalnom korteksu. Ti dijelovi mozga ključni su za sposobnost prisjećanja informacija, donošenje odluka i usmjeravanje svakodnevnog ponašanja - objasnila je Žakić Milas.

Metaanaliza 25 istraživanja, koja je obuhvatila više od 1000 pacijenata s OSA-om i gotovo 900 zdravih ispitanika, pokazala je da taj poremećaj ne utječe znatno na opću inteligenciju i verbalne sposobnosti, ali umnogome narušava pažnju i izvršne funkcije.

Smetnje pažnje

Utvrđeni su i mješoviti rezultati u području vizualno-motoričkog funkcioniranja te funkcija pamćenja, pri čemu se pretpostavlja da su izvršne disfunkcije djelomično odgovorne za narušeno pamćenje zbog otežane organizacije i prizivanja informacija.

- Jedan od četiri pacijenta s apnejom ima ozbiljne kognitivne probleme - ističe Žakić Milas.

Dodaje da pacijenti s apnejom imaju od 7,5 do 20 puta veći rizik od razvitka ozbiljnih smetnji pažnje i koncentracije, smetnji u učenju novih informacija i znatnog broja pogrešaka u izvođenju gotovo svih vrsta monotonih zadataka. Žakić Milas kaže da znanstvenici ističu važnost uvođenja učinkovitijih dijagnostičkih i terapijskih pristupa.

- Posebnu pažnju ubuduće treba usmjeriti na istraživanje genetskih predispozicija, trajanje bolesti, metaboličkih i neurovaskularnih čimbenika te kvalitete krvno-moždane barijere - rekla je.

Dodala je da OSA nije samo poremećaj spavanja nego i ozbiljan zdravstveni izazov s mogućim posljedicama za kognitivno zdravlje. Rano prepoznavanje, pravilna dijagnostika i liječenje mogli bi igrati ključnu ulogu u sprječavanju ili ublažavanju kasnijih neurodegenerativnih procesa, uključujući demenciju. H n