Ovogodišnji Svjetski dan zaštite okoliša, koji se diljem svijeta obilježio 5. lipnja, posvećen je borbi protiv zagađenja plastikom pod geslom kampanje #BeatPlasticPollution. U trenutku kada se procjenjuje da godišnje više od 11 milijuna tona plastike dospijeva u vodene ekosustave, a čak se 13 milijuna tona nakuplja u tlu, potreba za znanstveno utemeljenim i interdisciplinarnim pristupom rješavanju tog globalnog izazova nikad nije bila veća.

Na Institutu “Ruđer Bošković” (IRB) znanstvenici sustavno istražuju učinke plastike, posebice mikroplastike, na okoliš i zdravlje ljudi. Najveći broj ovakvih istraživanja provodi se u sklopu Zavoda za istraživanje mora i okoliša (ZIMO) u Zagrebu i Centra za istraživanje mora (CIM) u Rovinju.

Nevidljiva, ali ne i bezopasna

Znanstvenici diljem svijeta pokušavaju shvatiti kako smo došli do točke da mikroplastiku nalazimo u majčinu mlijeku, dok plastične vrećice putuju i do najdubljih točki oceana. U takvom okolišu razgradnja plastike u mikroplastiku i nanoplastiku postaje gorući problem. Ti sićušni fragmenti, manji od pet milimetara, lako ulaze u hranidbene lance, izravno se unose hranom, a njihova sposobnost da na sebe vežu razna zagađivala, od teških metala do pesticida, čini ih posebno opasnima.

- Plastika danas nije samo otpad, ona je zagađivač koji živi dugi život - kaže dr. sc. Nina Marn iz Laboratorija za informatiku i modeliranje okoliša, voditeljica projekta QPlast. Cilj projekta je kvantificirati fizičke, kemijske i bihevioralne učinke plastike na organizme koji žive u vodi i na kopnu.

Nina Marn

Upotrebom naprednih modela, tzv. DEB (Dynamic Energy Budget) modela, istraživači nastoje predvidjeti kako plastika utječe na unos energije u organizam, njegov rast, ponašanje, čak i reprodukciju. Drugim riječima, znanstvenici pokušavaju odgovoriti na pitanje: Koliko nas plastika stvarno košta, u ekološkom smislu?

- Ovim projektom želimo pokazati da je moguće povezati različite učinke plastike u prirodi, ali i da su nam potrebni interdisciplinarni alati kako bismo stvarno razumjeli štetu koju plastika uzrokuje - navodi dr. sc. Marn.

U srcu krške Hrvatske, rijeka Krka služi kao prirodni laboratorij za HRZZ projekt PlastOrgAnoTox, koji istražuje postojanje i učinke mikroplastike u vodama, sedimentu i organizmima, od potočnih pastrva u izvorišnom dijelu toka do orada i dagnji u njezinu ušću. Projekt vodi dr. sc. Vlatka Filipović Marijić, znanstvenica u Laboratoriju za biološke učinke metala. Posebno je zanimljiva novost u pristupu uključivanje crijevnih nametnika riba kao modela za istraživanje unosa mikroplastike.

- Ovo nam otvara potpuno novu perspektivu u istraživanjima kako bismo dokazali postoji li prijenos mikroplastike kroz organizam, a u slučaju nametnika i s domaćina na njegove unutarnje mikroekosustave - kaže dr. sc. Filipović Marijić.

Čuvarica ekosustava

U sklopu istog laboratorija jedan takav, sitni organizam Daphnia magna, odnosno vodenbuha, u središtu je istraživanja dr. sc. Tatjane Mijošek Pavin. Vodenbuha je odličan modelni organizam jer u hranidbenom lancu povezuje alge kao primarne proizvođače i ribe kao potrošače, a izuzetno je osjetljiva na promjene u okolišu. U fokusu istraživanja su kombinirani učinci mikroplastike i kemijskih zagađivala, poput policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH), koji često putuju “autostopom” na plastičnim fragmentima. Kombinacije tih utjecaja mogu imati kumulativne posljedice za cijele ekosustave, uključujući i one koji se nalaze u zaštićenim područjima poput Nacionalnog parka Krka.

- Posebno je zabrinjavajuće što plastika u okolišu često ne djeluje samostalno, nego veže na sebe opasne kemikalije, poput PAH-ova. U testovima imobilizacije vodenbuha pokazuje u kojoj mjeri kombinirani učinci mikroplastike i onečišćivala odstupaju od učinaka koje ti spojevi izazivaju pojedinačno – odnosno je li njihovo zajedničko djelovanje manje ili više toksično od njihova zasebnog djelovanja - ističe dr. Mijošek Pavin.

Plastika nije samo odbačeni predmet. U prirodi ona postaje kemijski i biološki aktivni agens koji mijenja ekosustave i potencijalno utječe na zdravlje ljudi. Samo devet posto proizvedene plastike globalno se reciklira, a većina završava u okolišu i zbog svoje postojanosti ondje ostaje. Mikroplastika više nije nevidljiva prijetnja, ona je postala znanstvena činjenica koju je teško zanemariti.