Samoća je tema o kojoj često govorimo kao o osjećaju koji nas odvaja od drugih, no što se događa kada shvatimo da možemo biti usamljeni čak i onda kada smo okruženi ljudima? Upravo se tim pitanjem bavi Goran Guksić u monodrami "Sve što ostaje", koja iz osobnog iskustva gradi intimnu kazališnu priču o potrebi da budemo prihvaćeni i potrebni drugima.

Spajajući glumu i lutkarstvo te istražujući vlastiti unutarnji svijet kroz metode psihodrame, Guksić na pozornicu donosi iskrenu priču koja nadilazi granice osobnog, a osječka publika imat će priliku pogledati je u subotu, 7. studenoga, u 20 sati u Kulturnom centru.

Kako je nastala ideja za predstavu "Sve što ostaje"? Što vas je potaknulo da se bavite temom samoće?

- Predstava se prvotno nije trebala zvati "Sve što ostaje", nego "Netko tko je ljubav". Početni kreativni impuls bio je bavljenje samoćom kroz narativnu formu, odnosno fiktivnu priču o čovjeku koji u jednom trenutku života shvaća da je sam zbog odluka koje je donio. Budući da se profesionalno bavim lutkarstvom, tijekom procesa počeo sam tražiti i vlastitu ulogu u predstavi, kao animator koji neće biti skriven iza lutke, nego će s njom ostvariti izravan odnos. Fenomen samoće blizak mi je jer se zapravo cijeli život osjećam sam. Ne bih rekao da sam usamljenik u nekom uobičajenom smislu, nego da sam specifičan usamljenik, kako to kažem, i u samoj predstavi. U jednom sam trenutku shvatio da je taj lik zapravo izravno povezan sa mnom, da sam to ja. Nakon tog spoznanja više nisam osjećao potrebu stvarati fikciju, nego sam o toj temi mogao iskreno progovoriti iz vlastitog iskustva. Budući da sam znao da ću na projektu raditi i primjenom metoda psihodrame, uz stručnu suradnicu Luciju Barišić, prirodno se nametnula odluka da odustanem od fiktivnih elemenata i predstavu gradim na osobnom iskustvu.

Predstava je izrazito osobna. Koliko je bilo zahtjevno vlastita iskustva i osjećaje prenijeti na pozornicu?

- Predstava je potpuno osobna. Polazili smo od ideje da, ako se istina publici iznese izravno i bez uljepšavanja, ona dobiva sasvim drukčiju težinu i izaziva drukčiju reakciju. Kroz psihodramu smo počeli izvlačiti trenutke iz moje prošlosti, snove, traume i osjećaje te smo zapravo zagrebali mnogo toga, zbog toga je završna faza procesa bila psihički vrlo zahtjevna. Kada je nešto toliko osobno, nemam se iza čega sakriti niti se od toga mogu ograditi. Ako mi netko kaže da je predstava glupa ili dosadna, to na neki način doživljavam kao da govori da sam i ja takav.

Materijal ste razvijali kroz metode psihodrame i razgovore s različitim dijelovima vlastite osobnosti. Kako je izgledao taj proces i kako ste selektirali što će biti izvedeno u predstavi?

- Psihodrama je u mom slučaju izgledala kao proces "kopanja" po sebi. Riječ je o vođenom procesu tijekom kojeg bih se vraćao u određena razdoblja svojega života, sjećanja, traume ili trenutke ugodnih osjećaja. Kroz tu smo osobnu povijest istraživali kako sam se tada osjećao i tko je bio uz mene, a tko nije. Pokazalo se da sam oduvijek imao ljude oko sebe, ali sam se unatoč tome svakako osjećao usamljeno. Tijekom procesa otvorilo se mnogo materijala koji smo potom dramaturški oblikovali kako bi predstava dobila jasnu strukturu i zaokruženu cjelinu. Mnogo toga na kraju nije ušlo u predstavu jer je materijala jednostavno bilo previše. Ipak, mislim da bi malo tko želio gledati predstavu koja traje pet sati.

U predstavi spajate glumu i lutkarstvo. Što vam lutka omogućuje izraziti na pozornici?

- Lutka mi na pozornici omogućuje gotovo sve, pa i ono što glumac fizički ne može ostvariti. Ja se, primjerice, ne mogu rastaviti i baciti dva metra u zrak, a lutka može letjeti i raditi stvari koje nadilaze fizičke mogućnosti ljudskog tijela. Pritom je važna i simbolika koju lutka nosi. Ona može predstavljati moj unutarnji svijet, odnosno ono što proživljavam ako lutka i ja značimo jedno.

IVAN SIKAVICA

“Sve što ostaje" govori o potrebi da budemo viđeni i prihvaćeni, ali i o tome kako se sami štitimo od drugih. Mislite li da se većina ljudi može prepoznati u toj priči?

- Mislim kako svi mi imamo obrambene zidove, bar je tako među ljudima s kojima sam u kontaktu, privatno i poslovno. Primjećujem da svi nosimo određene maske koje nam vjerojatno pomažu da se lakše nosimo sa stvarnošću. Stalno se brinemo o tome kako će nas drugi doživjeti jer želimo nekomu pripadati i biti dio zajednice. Međutim, negdje putem dogodi se da izgubimo sebe, da se pogubimo u vlastitim maskama i više ne znamo kako se vratiti onome što uistinu jesmo. Možda se upravo u tome krije osjećaj samoće.

Kako biste povezali temu ove predstave s vremenom u kojem danas živimo?

- U predstavi se ne bavim populističkim temama, politikom ni širim sociološkim pitanjima, kao ni suvremenim fenomenima poput društvenih mreža ili društvenog uređenja u kojem smo se našli. Mene je zanimao čovjek i istina koju mogu iznijeti iz sebe, iz vlastitog iskustva. Smatram da je zajednica odgovor na mnoge današnje probleme, a put prema njoj možda leži upravo u povratku onome temeljnom, svijesti da nismo sami na svijetu, da se trebamo brinuti o drugima i da se drugi brinu o nama. Ponekad je dovoljno i nešto sasvim jednostavno, poput toga da nekoga pozdravimo na ulici, i to može značiti mnogo.

Kako je publika reagirala na prve izvedbe predstave "Sve što ostaje" u Zagrebu?

- Reakcije su bile jednostavno fenomenalne. Nakon premijere ljudi su me bacali u zrak kao lutku. Šalim se, naravno, ali prema komentarima koje sam čuo, čini se da se publici predstava svidjela. Ipak, mislim da je nakon ovakve predstave važno pustiti da se dojmovi slegnu, da prođe neko vrijeme kako bi publika uistinu mogla procesuirati ono što je vidjela i doživjela.

Što očekujete od osječke publike i subotnje premijere? Je li drugačije igrati predstavu pred domaćom publikom?

- Od osječke publike očekujem da će biti susretljiva i otvorena, kao što je to uvijek slučaj. Jako volim igrati pred domaćom publikom i dosad doista nisam imao ni naznaku negativnog iskustva. Mislim da je naša kazališna publika otvorena za različite forme teatra i raznovrsne priče. Iskreno, jako sam uzbuđen što ću predstavu izvesti u svom rodnom gradu, pred ljudima koji će se možda prepoznati u ovoj priči, ali su na neki način i sami njezin dio. Nema stresa, baš prevladava iskreno uzbuđenje i osjećaj da jedva čekamo publici pokazati što smo im pripremili.

Što biste voljeli da gledatelj ponese sa sobom nakon predstave?

- Moj autogram! Šalim se, naravno. Volio bih da ova predstava kroz moju iskrenu, osobnu priču potakne ljude da prepoznaju kako možda i sami imaju slično iskustvo. Onaj trenutak kada netko kaže: "Joj, pa tako je i meni!" ono je što priželjkujem, taj trenutak povezivanja u kojem shvaćamo da nismo sami kada svoje osjećaje iskreno podijelimo s drugima. Negdje sam pročitao da je dovoljno samo osam minuta razgovora s prijateljem kako bi se naš sustav regulirao, a budući da je ova predstava malo preko sat vremena, volio bih da ljudi koji to vrijeme provedu u istom prostoru, gledajući istu predstavu, osjete upravo to - da je kazalište mjesto na kojem nismo sami. Veselim se susretu s osječkom publikom i pozivam sve da dođu pogledati predstavu i možda iz kazališta iziđu s osjećajem da ipak nisu sami.