Na Canalu Grande ljepota susreće otpor
Nepogrešivo venecijanski prostor mijenja način na koji gledamo novu umjetnost
Venecija zna da je dolazak dio spektakla. Promatran s Canala Grande, Palazzo Grassi nema prenaglašenu raskoš starijih palača. Njegovo se pročelje uzdiže iz vode i hvata svjetlost dok pokraj njega prolaze vaporetti, gondole i brodice. Ljepota mu je u ravnoteži: aristokratski je, ali suzdržan, monumentalan, ali intiman, ukorijenjen u 18. stoljeću, a otvoren umjetnosti sadašnjeg trenutka.
Naslijeđe i preobrazba
Obitelj Grassi povjerila je projekt Giorgiu Massariju, a palača je građena između 1748. i 1772. Bila je posljednja plemićka rezidencija podignuta na Canalu Grande prije pada Mletačke Republike. Nedaleko od trga Campo San Samuele pokazuje dva lica: s vode je mirna i ceremonijalna, a s kopnenog ulaza prostrana, jer je nekadašnje dvorište danas atrij sa stupovima i krovnim svjetlom. Mramorni podovi, freske, oslikani stropovi i veliko stubište čuvaju uspomenu na patricijsku kuću u suvremenim galerijama.
Taj odnos nasljeđa i preobrazbe određuje Palazzo Grassi. François Pinault kupio ga je 2005., a Tadao Ando preoblikovao u prvi muzej zbirke Pinault. Ando se ne nadmeće s palačom; dopušta da ukrasi, filtrirano dnevno svjetlo i suvremena djela žive zajedno. Nije ni povijesni interijer ni bijela kocka: ostaje nepogrešivo venecijanski prostor, a mijenja način na koji gledamo novu umjetnost.
Ove je sezone dijalog osobito bogat. Izložbe "Michael Armitage: The Promise of Change" i "Amar Kanwar: Co-travellers", otvorene do 10. siječnja 2027., okupljaju umjetnike različitih naraštaja i podneblja, zaokupljene pitanjima moći, nasilja i sjećanja te granicom između javne povijesti i osobnog života. Jedan govori slikarstvom, drugi filmom, tekstom, arhivima i instalacijom. Nijedan ne nudi konačno tumačenje.
Ljepota pod pritiskom
Michael Armitage, rođen 1984. u Nairobiju, živi između Kenije i Indonezije i među najosebujnijim je slikarima svoje generacije. Palazzo Grassi izlaže 45 slika i više od sto studija. Na dva kata izložba prati opus oblikovan istočnoafričkom poviješću i suvremenim životom, književnošću, filmom, političkim prosvjedima, lokalnim obredima, florom i faunom te europskim slikarstvom.
Armitage slika uljem na platnu od kore drveta iz Ugande i Indonezije. Rupe, šavovi i brazde materijala oblikuju svaku kompoziciju. Likovi se pojavljuju i nestaju u kiselom zelenilu, ljubičastim tonovima nalik modricama, tropskom plavetnilu i grozničavoj narančastoj. Površine zavode; dulji pogled otkriva mnoštva pod pritiskom, tijela u nestabilnim krajolicima i prizore obilježene korupcijom, represijom, migracijama i osudom. Ljepota ne ublažava politički naboj; ona zadržava promatrača.
Neka djela proizlaze iz konkretnih događaja: represije povezane s kenijskim izborima 2017. i poremećaja koje je donijela pandemija. Druga nastanjuju snoviti prostor u kojem se preklapaju vijesti, mit i sjećanje. Armitage se oslanja na Goyu, afrički modernizam, filmove Ousmanea Sembènea i romane Ngũgĩja wa Thiong'oa, no slike nisu citati. Snaga im izvire iz sažimanja: više povijesnih slojeva i perspektiva supostoji na krhkoj podlozi.
Ovdje se zasićena boja sudara s mramorom i stropnim freskama, dok platno od kore drveta tiho proturječi plemićkom interijeru. Prostor zaoštrava paradoks izložbe. "Obećanje promjene" nije jednostavan slogan. Promjena može značiti oslobođenje, ali i prevrat, izdaju ili ponavljanje nasilja. Armitage to obećanje ostavlja nerazriješenim.
Etika pozornosti
Na drugom katu Kanwar usporava posjetiteljev korak. Rođen 1964. u New Delhiju, indijski umjetnik desetljećima stvara filmove i instalacije o moći, otporu i pravdi u Južnoj Aziji. Izložba "Co-travellers" okuplja dva velika djela nastala u razmaku od približno dvadeset godina i pokazuje kako političko svjedočanstvo može postati poezija, a da pritom ne izgubi dokumentarnu snagu.
“The Torn First Pages" izrastao je iz borbe za demokraciju u Mjanmaru. Naslov odaje počast knjižaru Ko Than Htayu, koji je iz svake knjige koju je prodavao uklanjao prvu stranicu jer je morala nositi proglas vojne diktature. Kanwar taj čin otpora širi u ambijent tiskanih materijala i pokretnih slika. Umjesto klasičnog izvještaja pita kako dokazi preživljavaju, kako strah ulazi u svakodnevicu i kako otpor može započeti gestom premalenom da bi je vlast primijetila.
“The Peacock's Graveyard", dovršen 2023., zagonetniji je. U mračnoj prostoriji slike i tekst lebde na sedam skrivenih ekrana, u koreografiji praćenoj ragom pijanista Utsava Lala. Tijekom 28 minuta niže se pet basni sa svećenikom, krvnikom, zemljoposjednikom, reinkarniranim predsjednikom i dvojicom posvađanih prijatelja. Riječi, apstraktne slike i glazba pretvaraju se u meditaciju o smrti, prolaznosti, zemlji, vodi, moralu i oholosti.
Zajedno, ta djela pokazuju kako se Kanwar kreće između arhiva i alegorije. "The Torn First Pages" polazi od ugnjetavanja i građanske hrabrosti, dok se "The Peacock's Graveyard" okreće prispodobi i metafizičkom promišljanju. Oba pitaju kako slika može svjedočiti, a da patnju ne pretvori u spektakl. Kanwar pozornost pretvara u etički čin.
Ovo sučeljavanje više je od dvostruke izložbe. Armitage i Kanwar ne pristaju na jednostavne suprotnosti činjenice i fikcije, ljepote i brutalnosti, politike i imaginacije. Armitage čini da povijest zatreperi unutar slike; Kanwar dopušta dokumentima da otplove prema basni. Zajedno prikazuju umjetnost kao prostor u kojem izvjesnost izostaje, ali odgovornost ne.
Tri muzeja
Palazzo Grassi dio je šire europske konstelacije. Zbirka Pinault djeluje u tri muzeja: Palazzo Grassi i Punta della Dogana u Veneciji te Bourse de Commerce u Parizu. Svi zauzimaju povijesne građevine koje je preobrazio Tadao Ando, ali svaki nudi drukčiji susret s umjetnošću.
Punta della Dogana, gdje se Canal Grande susreće s kanalom Giudecca, zauzima nekadašnju pomorsku carinarnicu. Njezin nizak trokutasti tlocrt, izložena opeka, drvene krovne grede i Andov betonski umetak stvaraju siroviji, vodoravniji doživljaj. Palazzo Grassi podsjeća na odaje sjećanja; Dogana djeluje poput skladišta otvorenog vjetru, vodi i venecijanskom horizontu.
Bourse de Commerce metropolitanska je i usmjerena prema vlastitom središtu. Pariška rotonda, kupola i panoramski ukrasi okružuju Andov cilindrični betonski zid, krug unutar kruga. Dok Venecija nudi promjenjive odraze i prisutnost lagune, Pariz okuplja posjetitelje pod jednim dominantnim volumenom. Bourse je spektakularna i javna; Palazzo Grassi slojevit je, izvorno stamben i tiho teatralan.
Ta tri mjesta ne povezuje jedinstven muzejski stil, nego uvjerenje da umjetnost postaje zahtjevnija kada pregovara s poviješću. Palazzo Grassi možda je najzavodljiviji izraz te ideje. Ovdje putovanje počinje na vodi, nastavlja se kroz prostorije nekada namijenjene ceremonijama i završava pred umjetnicima koji ispituju obećanja i neuspjehe suvremenog svijeta. Vani se Canal Grande neprestano kreće. Unutra Armitage i Kanwar traže da gledamo dovoljno dugo kako bi promjena postala više od riječi.
