Nakon gotovo sto godina Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ponovno je postavila Wagnerov "Tannhäuser", jednu od najzahtjevnijih opera svjetskog repertoara. U trenutku kada Opera HNK-a bilježi rekordnu posjećenost, snažan međunarodni razvoj i velik interes publike, razgovarali smo s ravnateljicom Opere Željkom Barišić Pulig, prvom ženom u povijesti na čelu najkompleksnije umjetničke direkcije nacionalnog kazališta.

Premijera "Tannhäusera" izazvala je veliko zanimanje javnosti i publike. Koliko je važno ponovno postaviti ovo Wagnerovo djelo u Zagrebu nakon gotovo jednog stoljeća?

- To je iznimno važan trenutak za Operu HNK-a, ali i za hrvatsku kulturnu scenu općenito. Tannhäuser zahtijeva disciplinu ansambla, iznimnu umjetničku koncentraciju, ali i podršku organizacijske infrastrukture. Kada postavljate Tannhäusera, ne radite samo novu predstavu nego potvrđujete kapacitet kuće da realizira zahtjevne operne projekte. Zato ova premijera ima posebno značenje.

Kako ste doživjeli reakciju publike?

- Vrlo emotivno. Osjetila se velika energija u gledalištu i osjećaj da publika razumije koliko je ovaj projekt važan. Posebno me veseli što interes dolazi iz cijele Hrvatske. Na reprizne izvedbe organizirano, u sklopu Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta, dolazi nam publika iz Rijeke, Varaždina i drugih gradova, što pokazuje da opera ponovno postaje veliki kulturni događaj.

Vi ste odrasli i školovali se u Osijeku. Kakva sjećanja nosite iz tog vremena?

- U mojim sjećanjima moj Osijek pun je sunca. Baš kao i moj život, i moje glazbeno obrazovanje počelo je upravo u tom gradu, u Glazbenoj školi Franje Kuhača. Potom sam kao diplomirana glazbenica pet godina bila zaposlena na mjestu oboistice solistice u Orkestru osječkog HNK-a. Uvijek mi je emotivno i drago razgovarati za novine uz koje sam profesionalno i osobno vezana jer me je Glas Slavonije pratio još kao mladu glazbenicu, od samih početaka, 1980-ih. Riječ je o mojim formativnim godinama i zavičaju koji će uvijek biti važan dio moga identiteta.

Vašu karijeru proveli ste unutar složenog sustava — kao glazbenica, instrumentalistica Orkestra središnje nacionalne kuće, potom ste bili članica Kazališnoga vijeća, a danas ste ravnateljica Opere. Koliko vam ta iskustva pomažu u vođenju Opere?

- Ta iskustva iznimno mi znače jer kazalište poznajem iznutra, iz svakodnevnog rada i života ansambla. Prošla sam različite profesionalne faze i upravo zato razumijem koliko su u Operi važni međusobno povjerenje, odgovornost, disciplina i osjećaj zajedničkog cilja. Opera je izrazito kolektivna umjetnost i uspjeh je moguć jedino kada cijeli sustav funkcionira kao jedno.

U vašem mandatu Opera HNK-a bilježi rekordnu posjećenost. Kako ste uspjeli približiti operu novoj publici?

- Uz profiliranje repertoara prema izvrsnosti, kao osnovnoj misiji naše Intendantice, važno je bilo otvoriti kazalište novim publikama. Opera mora zadržati umjetničku izvrsnost, ali istodobno biti otvorena novim generacijama potencijalnih zaljubljenika. Zato smo paralelno razvijali velike repertoarne naslove i programe razvoja publike koji približavaju operu široj javnosti.

Tijekom vašeg mandata Opera HNK-a snažno se međunarodno otvorila...

- Da, i to smatram vrlo važnim. Opera je međunarodna umjetnost i prirodno je da surađujemo s umjetnicima i institucijama iz Europe i svijeta. Važna je tu vizija i podrška intendantice koja je međunarodnu suradnju pozicionirala kao strateški cilj. Uz to Zagrebački operni festival koji smo osnovali u prvoj godini mandata, a u rujnu će doživjeti četvrto izdanje, bio je važan korak u međunarodnom pozicioniranju HNK-a.

Vi ste prva žena na čelu Opere zagrebačkog HNK-a. Kako gledate na tu činjenicu?

- Naravno da nosi određenu simboliku, ali najvažniji su ipak rezultati rada. Fokus mi je uvijek bio na ansamblu, repertoaru i publici. Veseli me što danas imamo snažan, pomlađen umjetnički ansambl, veliku podršku publike i osjećaj da Opera – ta kraljica umjetnosti – ponovno ima važno mjesto u javnom prostoru.

Što biste izdvojili kao najveći uspjeh svoga prvog mandata?

- Najviše me veseli što danas postoji osjećaj zajedništva i umjetničke energije unutar Opere. Imamo publiku koja se vraća, mlade ljude koji prvi put dolaze u kazalište i ansambl koji umjetnički raste. To pokazuje da opera i danas može biti snažna, suvremena i potrebna umjetnost.