Jurica Pavičić hrvatski je pisac, kolumnist, filmski kritičar i filmolog. Ovih dana zaprimio je divne vijesti. Njegov roman "Crvena voda" uvršten je među deset finalista za prestižnu britansku nagradu Dagger, koja se u svijetu književnosti smatra "Oscarom za krimiće". Ovo je sjajan uspjeh za hrvatsku književnost i potvrda iznimnog puta koji ovaj triler prolazi još od 2017. godine.

Oscar za krimić

Pavičićev roman nominiran je u kategoriji najboljeg kriminalističkog romana prevedenog na engleski jezik. Roman je u Britaniji objavljen pod naslovom "Red Water" u prijevodu Matta Robinsona, a kritičari The Sunday Timesa i The Financial Timesa već su ga ranije proglasili jednim od najzapaženijih europskih romana posljednjih godina.

“Crvena voda" nije samo napeta priča o nestanku tinejdžerice, to je duboka društvena kronika koja prati raspad Jugoslavije i obiteljske traume kroz desetljeća. Prije britanskog uspjeha, roman je pokorio Francusku, gdje je osvojio čak tri prestižne nagrade, dok je u Hrvatskoj ovjenčan priznanjima "Gjalski" i "Fric".

Usporedili ste Dagger s nominacijom za Oscara za strani film. Što za vas osobno znači ovaj proboj na tradicionalno zahtjevno britansko tržište?

- Bilo bi pretenciozno reći da je Dagger književni Oscar općenito - to je Oscar za specifičan žanr, kriminalističku književnost. A pošto je Dagger britanska nagrada, onda bi možda primjerenija usporedba bila ono što je u filmu BAFTA. S obzirom da je Britanija i kolijevka krimića i ima jaku scenu i danas, tako i nagrada naravno ima tradiciju i prestiž. Što se tiče prodora na britansko tržište, on me naravno veseli, iako u smislu prodaje i medijske vidljivosti on nije onoliki koliki mi je uspjeh u Francuskoj. Ali, naravno, engleski je htjeli ili ne ipak engleski, puno je inozemnih urednika tek sad moglo čitati knjigu ili je tek sad doznalo za nju, pa je englesko izdanje povuklo i neku količinu novih ugovora za prijevod - recimo,ovih dana su mi javili da je prava na knjigu kupio albanski nakladnik.

“Crvena voda" je duboko ukorijenjena u dalmatinski prostor i specifične povijesne mijene. Što mislite, koji je element priče o obitelji Vela najviše "pogodio živac" britanske publike i kritičare poput onih u The Sunday Timesu?

- Teško je meni o tome govoriti, bilo bi umjesnije da netko drugi to prosuđuje. Ja ipak mislim da je glavni razlog to što je knjiga dobra - što nosi one elemente užitka koji daje krimić - misterij, napetost, želja da se dozna što će biti dalje - a da ima istodobno i interesantne likove koji vas zanimaju. Naravno, knjiga je osim što je krimić i kronika 26 godina povijesti Dalmacije "od komunizma do turizma", pa je moguće da je dio strane publike čita i kao bedeker za razumijevanje kulture o kojoj znaju malo ili ništa. Uočio sam da za knjigom neki put posežu i turisti koji putuju u Hrvatsku - čak mi se dogodilo da moji susjedi koji iznajmljuju primijete knjigu kod svog gosta i ponude mu da od mene, susjeda, dobiju potpis. Ispada da i ja kao pravi Jadranac profitiram od turizma: zezam se da sam ja pisac prvi red do mora.

Kolonijalan narod

Prošlo je devet godina od prvog hrvatskog izdanja, a roman i dalje osvaja nove prostore i formate. Kako s današnjim odmakom gledate na taj fenomen odnosno je li "Crvena voda" postala veća nego što ste mogli zamisliti dok ste je pisali?

- U Hrvatskoj svakako jest. Mi smo malo kolonijalan narod, ne vjerujemo da je nešto domaće dobro dok nam to ne kaže netko iz inozemstva. Ljudi su sumnjičavi kad se nešto domaće hvali jer sumnjaju da je to neki klijentelizam, da ekipa gura prijatelje. I teško je ljudima zamjeriti, jer fakat i zna biti tako. "Crvena voda" se počela (opet) prodavati vrlo dobro kad je bila stara četiri godine i kad je dobila u Francuskoj dvije nagrade za najbolji europski i svjetski prijevodni krimić. Od tada ima neke postojane brojke prodaje koje su dobre: iako je knjiga u 2025. bila stara sedam godina, mislim da se prodala bolje nego u godini izlaska. Primjećujem da taj obrazac postoji i kod nekih drugih hrvatskih knjiga koje su jako dobre, recimo kod Kristiana Novaka. U nas ljudi više kupuju knjigu za poklon, a rjeđe za sebe, a za poklon kupujete nešto što je provjereno.

Vjerujete li da ovakvi uspjesi otvaraju vrata i drugim domaćim autorima kod velikih svjetskih izdavača, stvarajući svojevrsni brend hrvatskog krimića?

- Teško je govoriti o brendu hrvatskog krimića, jer je nas koji pišemo u tom žanru u Hrvatskoj još uvijek jako malo. Mislim da smo prevedeni ili prevođeni samo Hedl i ja, a Hedl ih nažalost više ne piše. Treba sad vidjeti što će se dogoditi s novim, mlađim piscima krimića kao što je Bartul Knezović. Ali, maknemo li se s teritorija krimića, mislim da se u inozemstvu dogodio veliki pomak kad su posrijedi hrvatski autori, pogotovo u Francuskoj. Kad god u Francuskoj odem na festival ili imam gostovanje u knjižari, ljudi s kojima komuniciram kažu da su se od srca nasmijali na Tomića, pitaju me za Mladenku Kostonogu ili na polici primjetim “Črnu mati zemlu”. To do pred šest, sedam godina nije postojalo.