Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku priprema premijeru koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. U petak, 17. travnja, na rasporedu je autorski projekt Mate Matišića, drama "Kolumne zaboravljene djece" u režiji Enesa Vejzovića.

Riječ je o predstavi koja donosi beskompromisnu priču o društvenim pukotinama, manipulaciji istinom i sudbinama onih koji su prisiljeni živjeti na margini. Ova drama nije samo kazališni čin već poziv na duboko promišljanje o nama samima i sustavu koji nas okružuje. Matišić bez zadrške progovara o temama od kojih društvo često okreće glavu, o novinarima ucjenjivačima, upravljanju javnim mnijenjem, ali i o potresnim sudbinama djece i roditelja, od onih koji su u procesu posvojenja postali mučenici do onih čiji su postupci ostavili neizbrisive rane. U središtu radnje su likovi čiji su životi obilježeni traumama, moralnim dvojbama i nevidljivim društvenim mehanizmima koji oblikuju njihove izbore, a utjelovit će ih Duško Modrinić, Antonia Mrkonjić, Sandra Lončarić i Petra-Bernarda Blašković. Sva pitanja iza kulisa otkriva redatelj Enes Vejzović, glumac DK Gavella iz Zagreba, čije predstave postaju pravi međugeneracijski hitovi.

Što ste pomislili kada ste prvi put pročitali Matišićev tekst i kako ste mu odlučili redateljski pristupiti? Uspijevate li pronaći balans između tragedije i komedije?

- Pomislio sam kako bi bila velika šteta propustiti priliku postaviti ga na scenu. Kako je jedna od razina teksta poigravanje istinom, tako sam koristio odgovarajuće redateljske postupke. Publika ni u jednom trenutku ne može utvrditi što je stvarno, a što izmišljeno. Granice između zbilje i mašte su srušene, a komedija i tragedija prelijevaju se jedna u drugu.

Koliko je bilo izazovno adaptirati tekst koji govori o najmračnijim kutovima društva - jesu li se i neka vaša osobna uvjerenja o svijetu promijenila nakon rada na predstavi?

- I moje posljednje dvije predstave: "Obavezan smjer" i "Majka" također se bave mračnim temama, tako da su "Kolumne zaboravljene djece" nekako logičan slijed. Osobna uvjerenja uzrok su umjetnikova rada, a ne posljedica. Potreba da se ispriča baš ova priča, a ne neka druga izraz je upravo mojeg slaganja sa stavovima izrečenim u tekstu.

U središtu radnje priča je o novinarskim manipulacijama i posljedicama koje takvi postupci ostavljaju na najranjivije - djecu. Kako vi i glavni glumci emocionalno pristupate moralnim dvojbama - uspijevaju li neki ipak suosjećati sa svojim likovima?

- Matišić je izvrstan pisac, on svoje drame često konstruira na osnovi klasične grčke tragedije. Dakle, dramski akteri nisu crno-bijelo obojeni. Ne postoji apsolutni negativac ni ultimativni heroj. Svi su likovi u pravu, svi su zaslijepljeni vlastitom tragikom, a time i unaprijed osuđeni na bolnu preobrazbu. Tehnologija, gospodarstvo, sport, umjetnost, kultura napreduju kroz stoljeća, međutim, ljudska narav je nepromjenjiva. Ona je opaka i okrutna. S druge strane ona je i suosjećajna, smjerna i nježna. O takvim rekao bih paradoksima progovaramo u našoj predstavi.

Napuštena djeca, posvajanje i zlostavljanje i dalje su za mnoge tabu-tema. Kakvu ulogu ima kazalište u destigmatizaciji takvih tema? Može li ono doista pružiti svojevrsnu katarzu?

- Ozbiljno kazalište ima društvenu obvezu baviti se takvim temama; upozoravati, opominjati, ukazivati na bolesti društva, a katarzu je jedino moguće doživjeti upravo u kazalištu. Stvarnost je, pogotovo današnja, toliko banalno sirova da jednostavno ne dopušta katarzu.

Drama "Kolumne zaboravljene djece" vezana je uz prethodnu Matišićevu dramu "Ljudi od voska", a u "Mojim tužnim monstrumima" Matišić opisuje kako je njegove junake na rub ludila dovelo gledanje upravo drame "Ljudi od voska", praizvedene u HNK-u Zagreb. Mislite li da će nadolazeća osječka praizvedba potaknuti širu javnu raspravu ili čak neku dozu ludila?

- Nemoguće je predvidjeti odjek kod publike. Ja se uvijek nadam da će biti pozitivan, što ne znači nužno salve smijeha i gromoglasan pljesak. Prihvaćanje poziva na malo sućuti i milosrđa za mene je veliki uspjeh.

Kakva je bila atmosfera na setu dosad i jeste li zadovoljni suradnjom s osječkim ansamblom?

- To su sve moji dragi kolege, a neke od njih smatram prijateljima. Družimo se i izvan proba. Rad s njima me veselio i ispunjavao dodatnom energijom za kazališnim istraživanjem Matišićeva teksta. Dule, Sandra, Antonija, Vedrane, Čabi, Aljo, Petra, Lucija - velika vam hvala na ovom divnom iskustvu.

Predstava nudi pravo suočavanje sa surovom istinom, ali i empatijom. Kakvoj se reakciji publike nadate - s kojom porukom želite da se vrate svojim kućama?

- Nadam se da će "Kolumne" u ljudima izazvati upravo ono čime se tekst primarno bavi; preispitivanjem vlastite sućuti. Od kazališta do kuće možda će popričati o tome jesu li možda bili pregrubi prema nekome tko to nije zaslužio, jesu li pokraj prosjaka prošli ubrzanog koraka ili spuštenog pogleda, može li se i biti milosrdan ne samo na Božić i Uskrs…

Ulaznice za premijeru već su planule. Jeste li očekivali takav interes? Možemo li očekivati i gostovanja izvan Osijeka?

- Volio bih da predstava gostuje diljem Hrvatske, no o tome ne odlučujem ja. U ovom trenutku ne razmišljam o tome. Vidimo se u petak, 17. travnja u HNK-u u Osijeku, u 20 sati. Sve vas srdačno pozdravljam.