Na Međunarodni dan klavira razgovarali smo s jednom pijanisticom i profesoricom klavira. Zvjezdana Šušljić-Rudić, nekadašnja studentica klavira područnog odjela Osijek, Muzičke akademije u Zagrebu, u klasi pok. prof. Damira Sekošana, svoj grad s mirnim životnim stilom zamijenila je velikim lučkim gradom Antewrpenom u svojim ranim dvadesetim godinama.

Nezaboravne "Koncerte u trapericama", nastupe u Studentskom centru, na Pedagoškom fakultetu, na Radiju Osijek, u voljenom kazalištu zamijenila je nekim drugim dragim ljudima i mjestima. No onaj neizbrisivi pečat dobre, stare osječke škole, kako sama kaže, ponijela je sa sobom. Nadalje ističe kako su umjetnici i pedagozi s naših prostora visoko cijenjeni na zapadu, ponajprije zbog temeljitog obrazovanja i posebnog senzibiliteta za glazbu.

- Naše je znanje duboko ukorijenjeno, a imamo i tu slavensku dušu, koja osjeća što je dobra glazba - naglašava. Upravo joj je ta kombinacija znanja i muzikalnosti otvorila vrata u Kraljevski konzervatorij u Antwerpenu, gdje djeluje kao docentica klavirske metodike i didaktike. Tijekom više od trideset godina pedagoškog rada njezini studenti postali su njezini kolege, glazbenici i pedagozi koji u svom radu nastavljaju primjenjivati metode proizišle iz zagrebačko-osječke tradicije.

Nedavo je održano međunarodno pijanističko natjecanje "Damir Sekošan", i to u vašoj nekadašnjoj školi, Glazbenoj školi Franje Kuhača Osijek. Ove godine, osim natjecatelja iz cijele Hrvatske, došli su natjecatelji iz drugih zemalja, primjerice Slovenije, Srbije, Mađarske, Italije. Imate li možda želju, ako ne još plan, doći s nekim svojim učenikom na natjecanje, posjetiti svoj rodni grad, svoju školu, a istodobno upoznati nove kolege, čuti učenike iz drugih sredina i država?

- Moram čestitati na tom natjecanju koje nosi ime mog profesora. Škola je vrlo aktivna, slijedi trendove, ali i drži do poznate osječke kvalitete. Moguće je da ću u budućnosti doći na jedno od natjecanja. Jedna moja studentica je prošle godine nastupila u Osijeku, tako da cijela Belgija sada zna da Osijek ima jedan predivan crveni klavir.

Kako ste započeli karijeru u Belgiji? Koji je bio vaš prvi posao?

- Sustav u Belgiji uvelike podržava obrazovanje različitih skupina, uključujući i odrasle polaznike. Upravo ta otvorenost omogućuje širok pristup glazbenom obrazovanju, bez obzira na prethodno iskustvo. Na početku svoje karijere ovdje sam osnovala jedan od prvih odjela za slijepe učenike. Takav je oblik rada do tada bio gotovo nepoznat. Kod mene uče solfeggio uz Brailleov notni zapis, a usporedno pohađaju nastavu klavira ili nekog drugog instrumenta. Postojala je velika potreba za takvim programom, ali nije bilo stručnog kadra. Još u Osijeku sam od majke jednog slijepog učenika naučila Brailleovo pismo, što mi je poslije otvorilo mnoga vrata u profesionalnom smislu. No ono što je najvažnije jest zadovoljstvo te djece. Većeg dara im ne možemo dati.

Osim dobrih temelja hrvatske pedagoške tradicije i stručnosti u radu sa slijepim osobama, tijekom svoje pedagoške prakse kontinuirano ste se usavršavali u pedagogiji.

- Da, neprekidno učim i pokušavam pratiti što se u svijetu pedagogije novo događa. Redovito odlazim na stručne kongrese, pohađam seminare, idem na koncerte najvećih pijanista ovog vremena, a veliko igralište su mi i internet-platforme, gdje pohađam tečajeve iz cijelog svijeta te gledam kako to drugi profesori rade.

Po čemu se belgijski sustav glazbenog obrazovanja razlikuje od drugih i kako to izgleda u praksi?

- Belgija ima doista specifičan pristup. Njihova osnovna filozofija je da svatko ima pravo na obrazovanje, i to se jasno vidi u organizaciji škola. Nastava je podijeljena na teorijske predmete i instrumentalnu poduku, praktički kao i u Hrvatskoj, ali se veliki naglasak stavlja na grupni rad. Primjerice, tijekom jednog sata od 60 minuta rade tri učenika istovremeno. U mojoj učionici imamo tri "silent" klavira, što omogućuje da su svi učenici stalno aktivni. Takav način rada zahtijeva puno više energije od profesora nego individualna nastava, ali donosi brojne prednosti: razvija slušanje, koncentraciju i međusobnu interakciju.

Uz rad na Konzervatoriju, aktivni ste i u širem obrazovnom sustavu. Recite nam nešto o tome.

- Da, predajem i na glazbenoj akademiji koja obuhvaća nižu, srednju i višu razinu obrazovanja. To mi daje širu perspektivu rada s učenicima različitih uzrasta i znanja.

Ostaje li Vam vremena za umjetničko izražavanje uz tako intenzivan pedagoški rad, kućne obaveze, majčinstvo?

- Moj poslovni svijet zapravo je potpuno isprepleten s privatnim. Kod nas se sve vrti oko glazbe. Gotovo da nema dana bez žive glazbe u kući. Moj sin je izuzetno talentiran i svira gitaru, a i njegov otac se u slobodno vrijeme bavi sviranjem. Kći je danas odrasla i ima svoj život, no donedavno je i sama svirala klavir. Ljubav prema kvalitetnoj glazbi naslijedili su od nas. Uz pedagoški rad aktivno nastupam. Najčešće sviram u sklopu klavirskog dua, ponekad u formacijama s dva klavira, četiri pijanista, a nastupam i kao solistica uz gudački orkestar koji čine kolege s mog posla. Prošle godine smo imali turneju u Toskani, a ove godine, na poziv organizatora, ponovno se vraćamo, naravno, s novim programom. Osim toga prije dvije godine upisala sam i jazz smjer kao studentica, tako da danas povremeno izvodim i jazz, što mom glazbenom izrazu daje jednu novu dimenziju.

Kada ste posljednji put bili u Osijeku i imate li planova za povratak?

- U Osijeku je ostala moja mladost, moji snovi i moje prve simpatije. Sve je to danas prošlost, a ta nostalgija zna i zaboljeti. Osim toga ondje više nemam obitelji, tek nekoliko dragih prijatelja. To je razlog zašto ne dolazim češće. No Osijek i njegovi ljudi ostavili su dubok trag u mom životu. Ne mogu ne spomenuti one koji su me oblikovali: mog prvog profesora Sobovića, koji je u meni prepoznao ono “nešto”, razrednicu Kalember, koja me je naučila lijepom izražavanju i usadila mi ljubav prema jeziku, profesora Sekošana, s kojim sam često imala različite ideje o interpretaciji, ali iz tih razlika sam puno naučila, profesoricu Burić, koja nas je vodila sa zborom na razne nastupe, te profesoricu Mirjanu Ilinčić, od koje sam možda i najviše dobila. Bila je stroga u teorijskim predmetima, ali nam je pružila znanje bez kog danas ne bih bila ono što jesam. Osijek nije samo mjesto. To je osjećaj koji se nosi cijeli život. Gradovi ne opstaju sami od sebe, oni žive onoliko koliko ih ljudi vole, čuvaju i poštuju. Iskoristila bih priliku, ako mi dopustite, da zahvalim mojim roditeljima, bez kojih moja karijera ne bi mogla biti moguća.