Slavonija i Baranja, kao prostori bogate tradicije i duboko ukorijenjene duhovnosti, stoljećima njeguju crkveno-pučko pjevanje. Posebno mjesto u toj baštini zauzimaju uskrsni napjevi koji su izraz vjere i identiteta lokalnog stanovništva, a nastali su iz potrebe da se narodu na razumljiv način približe liturgijske vrijednosti.

Od srednjovjekovnih korijena i glagoljaške tradicije pa sve do suvremenih pokušaja digitalizacije slavonski napjevi ostaju živi svjedoci vremena. Danas, kada su uvršteni u Registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, njihova vrijednost dodatno je prepoznata kao nit koja spaja prošlost i sadašnjost. Više o crkvenim i slavonskim napjevima otkriva magistra glazbene pedagogije Morana Lakotić u nastavku.

Kako je nastala glazbena kultura napjeva u istočnoj Hrvatskoj u kontekstu Uskrsa?

- Crkveno-pučko pjevanje datira još iz 17. i 18. stoljeća, zapravo i otprije, jer otkad postoji narod, postoje i pučke te crkvene pobožnosti. Prvi pisani dokumenti su Pavlinska pjesmarica i Chitara Octochorda, dokument koji je izdan 1701. godine i u kojem su zapisane pjesme kroz sva crkvena razdoblja u godini poput Božića, Uskrsa, korizme i slično. U tim dokumentima nalaze se i prvi zapisi gregorijanskih korala te druge pjesme koje potječu iz raznih zemalja. No u Pavlinskoj pjesmarici bile su zapisane i pučke pjesme koje su se, naravno, s vremenom sve više razvijale. Ta potreba naroda da stvori vlastite pučke pjesme, vjerujem, proizišla je iz želje da se približi otajstvu Uskrsa i općenito tom vremenu. Znamo da je prije Drugog vatikanskog koncila liturgija bila na latinskom jeziku i narod mnogo toga nije razumio, zbog toga se zatim razvila pobožnost križnog puta, koja je osobito bila izražena u vrijeme korizme, a potom i druge pjesme koje je narod pjevao.

Postoje li razlike između crkvenih i pučkih napjeva? U kojim su se prilikama izvodili i tko ih je sve izvodio?

- Pod crkvenim napjevima podrazumijevaju se svi napjevi koji se pjevaju u crkvi dok su pučki napjevi oni koji potječu iz naroda. Izraz "crkveno-pučki napjevi" upotrebljava se kao sintagma za pučke pjesme koje se izvode u crkvi. Napjeve su najčešće izvodile žene. Uvijek bi bila tzv. počimalja, koja bi počinjala pjesmu, a zatim bi joj se ostale pridružile u drugom glasu. Nekad bi se uključivale jedna po jedna, a nekad sve zajedno. To nije bilo organizirano kao danas, s probama kao u zboru, nego bi jedna počela, druga prihvatila, treća se pridružila i tako bi zajedno otpjevale. Postojale su i pjesme koje su se pjevale točno u određenim dijelovima liturgije. Znalo se kada se pjeva ulazna pjesma, što se pjeva za pričest i slično, a postojali su i trenutci u danu kada su se pjevale molitve. Primjerice, kada se molio Anđeo Gospodnji, molitva koja se moli ujutro, u podne i navečer, tada bi se ona ponekad i pjevala. Neki napjevi su se izvodili tijekom liturgije, a neki su ovisili o danu, odnosno o svecu koji se toga dana slavio. Uskrsni napjevi izvodili su se isključivo u razdoblju od Uskrsa do Pedesetnice, kada završava uskrsno vrijeme.

Jesu li postojali prateći instrumenti ili su napjevi bili isključivo vokalni? Postoje li neke specifične karakteristike uskrsnih napjeva?

- U crkvama su ponekad postojali harmonij ili orgulje i ako je župa imala izučenog glazbenika koji je znao svirati, u određenim prilikama poput svečanih misa, napjevi su se mogli instrumentalno pratiti. Ipak, u većini slučajeva pjevanje je bilo a cappella. Tekstovi su često nastajali iz naroda, a ponekad su se koristile melodije već postojećih pjesama, koje bi se prilagođavale novim tekstovima, a nastajale su i potpuno nove melodije. Uskrsni napjevi posebni su, naravno, zbog tema uskrsnuća i često su imali marijanski karakter. Budući da Djevica Marija ima jako važno mjesto u katoličkoj tradiciji i liturgiji, mnoge uskrsne pjesme bile su posvećene upravo njoj.

Kako je crkveno pjevanje evoluiralo kroz vrijeme i kakav je pritom bio utjecaj na regionalne napjeve?

- Crkveno pjevanje seže do srednjeg vijeka, osobito zbog glagoljaškog pjevanja. Znamo da su djelovanjem Ćirila i Metoda omogućeni početci liturgije na slavenskom jezika, pa tu nalazimo i staroslavenske korijene. Nakon 17. i 18. stoljeća, osobito nakon osmanskih osvajanja, vidljiv je snažan utjecaj Austrije i njemačkog govornog područja, zbog toga mnoge pjesme preuzimaju melodije iz njemačkih crkvenih napjeva, a narod ih je prilagođavao i pisao hrvatske tekstove. Takvi utjecaji postoje u Slavoniji i Baranji, ali i šire u Hrvatskoj, uključujući i Dalmaciju. Svako područje razvilo je svoje specifičnosti. Za Slavoniju i Baranju tipično je višeglasno, "tijesno" pjevanje, s karakterističnim završetcima koji ovise o samoj pjesmi. Ponekad su završetci unisoni, a ponekad se završava u intervalima. S druge strane, u Dalmaciji se očuvala tradicija pučkih pjevača, odnosno skupina koje u župama njeguju napjeve vrlo slične glagoljaškom pjevanju. Oni su zadržali snažan srednjovjekovni utjecaj. Primjerice, poznate su procesije poput "Za križen" na otoku Hvar, gdje se izvode specifični dalmatinski napjevi iz tog razdoblja. Ti napjevi jasno se razlikuju od slavonskih jer imaju posve drukčiji, arhaični izraz.

Kako su se napjevi prenosili kroz povijest - usmenim ili pisanim putem?

- Većinom su se prenosili usmenim putem, ponajviše zato što u župama nije bilo puno pismenih glazbenika koji bi ih mogli zapisivati. Ipak, postoje i neke pjesmarice, poput one Miroslave Hadžihusejnović Valašek, koja se intenzivno bavila zapisivanjem crkveno-pučkih popijevki na području Slavonije, Baranje i Srijema. Napisala je "Pjesmaricu Požeške biskupije" te zbirku s oko 200 baranjskih crkveno-pučkih napjeva i u tom je području dala iznimno vrijedan doprinos očuvanju pjesama. I prije, u 18. i 19. stoljeću, postojali su etnomuzikolozi koji su prikupljali i zapisivali takvu građu, a jedan od najpoznatijih je Franjo Kuhač. Oni su obilazili sela i na terenu zapisivali melodije i tekstove jer tada još nije bilo uređaja za snimanje. Poslije, s pojavom magnetofona i magnetofonskih vrpci, napjevi su se počeli i tonski snimati, ali su se i dalje bilježile melodije, tekstovi i prigode u kojima su se pjesme izvodile.

Budući da ste ujedno i voditeljica ženske skupine u udruzi Šokačka grana, izvodite li i sami slavonske napjeve? Kolika je doista njihova kulturna vrijednost, iz osobne perspektive?

- Da, izvodim. Članica sam folklorne skupine "Šokice", koja djeluje u okviru udruge. Ondje njegujemo tradicijsko pjevanje, uključujući i crkveno-pučke napjeve, koje izvodimo u sklopu raznih manifestacija. Svake godine organiziramo koncerte na kojima pratimo određeno liturgijsko razdoblje, posljednjih nekoliko godina to je najčešće bila korizma, a u idućem razdoblju planiramo se više posvetiti marijanskim pjesmama. Uglavnom pronalazimo pjesme koje se nisu dugo pjevale ili su pomalo zaboravljene, ali i one koje su i dalje prisutne. Sve ih uvrštavamo u naš repertoar kako bismo ih sačuvali od zaborava, ali i ponovno oživili. Sama činjenica da su slavonski napjevi uvršteni u Registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske govori o njihovoj vrijednosti. To je baština koju je stvarao narod, u svakom dijelu zemlje na svoj način, i upravo je zato iznimno dragocjena. Često ne znamo tko je bio izvorni autor pojedinih tekstova ili melodija, ali kroz te napjeve i danas živi duh prošlih vremena.

Smatrate li da postoji dovoljno prilika za promociju slavonske kulture? Postoji li i interes za digitalno očuvanje ove baštine?

- Postoji dosta događaja, ali sve ovisi o njihovoj kvaliteti, organizaciji i potpori – bilo od gradova, županija, općina, države bilo od ministarstava. Ima jako dobrih primjera i kvalitetnih manifestacija, no kao i u mnogim drugim područjima, uvijek postoji prostor za napredak. Interes za digitalno očuvanje svakako postoji. Primjerice, Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu intenzivno radi na očuvanju građe. Velik dio materijala koji je bio pohranjen na starijim medijima, poput magnetskih vrpci ili kaseta, danas se digitalizira, a isto vrijedi i za rukopisne zbirke, koje se skeniraju i pohranjuju u digitalne repozitorije. Dio te građe javno je dostupan, a ostatak se može dobiti na zahtjev. Smatram da je to iznimno važno, jer se na taj način materijal čuva od propadanja. Također, pohranjivanje na više različitih platformi i mjesta dodatno smanjuje rizik od gubitka i osigurava da našu baštinu zaštitimo od zaborava.