Na vrlo dobar i zanimljiv način Zoran Pilić je u svom novom romanu "Sve će biti u redu" spojio književnost i stvarnost poigravajući se mogućnostima koje nudi književnost i suprotstavljući ih ograničenjima vezanim uz stvarnost, ali i na trenutke spajajući jedno i drugo.

Književnost i stvarnost

Naravno, da bi to uspio, morao je ne samo iskazati literarnu nadarenost, već i stvoriti okvire priče u kojoj je nešto takvo moguće. A da bi to ostvario, Pilić je osmislio lik neimenovanog pripovjedača koji radi kao književni urednik u jednoj izdavačkoj kući pa mu je književnost, posebno pisanje romana, itekako poznato područje. Štoviše, svojim savjetima i uputama on često autore na čijim knjigama radi usmjerava ne samo k što bolje ispričanoj priči, već i prema okvirima logike i realnosti koji su u književnosti, kao i u životu, često jako bitni i nužni.

Naš bezimeni junak član je obitelji Goršin koju čine otac, majka, njegova sestra Ana i brat Pavle. Otac i majka žive sami jer su se djeca osamostalila pri čemu su Ana i pripovjedač osnovali obitelji (imaju već i djecu tinejdžerskog uzrasta), a Pavle još uvijek "solira" što pomalo živcira i Anu i našeg pripovjedača, ponajprije stoga jer su Pavla roditelji od djetinjstva favorizirali, bio je uzor u svemu, a i nakon što su odrasli Pavle kod roditelja uživa najveći ugled, ne samo zbog toga što je najstariji, već i zato što je općenito poznat kao čovjek koji je u stanju riješiti najrazličitije probleme. Jer, ima veze i poznanstva posvuda. Dakle, obiteljski odnosi nisu baš divni, ali su daleko od bilo kakve teže negative. Drugim riječima, živi se u osnovi ugodno i bez poteškoća. I to traje sve do trenutka kada naš pripovjedač dobiva poziv uspaničene majke koja ga moli da dođe do nje jer je tata – mrtav!

Iako je način na koji je Goršin senior umro najbitniji za cjelokupnu radnju, te vam pojedinosti iz poštovanja prema knjizi i autoru nema smisla otkriti, ali ono što se itekako može reći je da baš to predstavlja onaj element koji pripovjedača tjera da na jedan način veže književnost i stvarnost. Jer, smrt oca djeluje kao iznimno zanimljiv literarni zaplet pa se u skladu s tim počinje odvijati i radnja u kojoj su svi spomenuti članovi obitelji, kao i njihova djeca Leon i Alisa, suočeni s nizom prije svega moralnih dvojbi te pitanja o vrijednosti i značaju obitelji. Naravno, novonastala će situacija svakog od likova na neki način natjerati na preispitivanje vlastitih stavova, odnosno na dodatnu analizu prošlosti te obitelji i svih do tog trenutka ostvarenih obiteljskih odnosa pri čemu će svi oni doći do još jednog neočekivanog i za sve, osim njihove majke, šokantnog otkrića koje će pak dodatno podići tenzije i ojačati zanimjivost priče.

Nedvojbeno, Pilić je stvorio zanimljiv obiteljski roman koji još jednom potvrđuje kako se i u naizgled sretnim obiteljima pod plaštom normalnosti krije puno toga što nije u skladu s onim općim površnim dojmom. Autor pritom polako i sustavno razgrađuje velove prošlosti vodeći vrlo vješto čitatelja do dvije spomenute za tu obitelj šokantne spoznaje. Uz tu sposobnost vladanja kompozicijom, Pilić je vrlo dobar i u stvaranju likova pri čemu je, logično, najuspješniji lik pripovjedača koji nam se obraća u prvom licu i iz čijih pojašnjenja i prisjećanje upoznajemo ranije odnose u toj obitelji, ali istodobno svjedočimo i potpuno novim situacijama u kojima se puno toga mijenja.

Očeva smrt

Vrlo dobro oslikani su i ostali likovi, čak i kad su sporedni i zauzimaju malo prostora. Uz dobro i tečno pripovijedanje, posebna vrijednost ovog teksta svakako su i dobri, realni i vrlo životni dijalozi, a autoru svakako valja priznati da je uspio u temeljnoj namjeri raspravljanja i postavljanja dobrih pitanja o istini koju nudi život i onoj koju nudi književnost. Svjedoči tome niz primjera poput onog pred kraj romana kad mu se javlja mlada književnica s pričom koja u velikoj mjeri podsjeća na aktualnu priču njegove obitelji. No, još više o tome svjedoči njegovo pojašnjenje cijele priče o očevoj smrti koje nudi sinu Leonu i sestrinoj kćeri Alisi priznajući sam sebi kako im "priča umivenu literarnu verziju".

Umirujući naslov romana rečenica je kojom Pavle često smiruje situaciju pa tako pokušava i u slučaju ovih dramatičnih obiteljskih zbivanja koja vjerno svjedoče da obitelj, kako se to u jednom trenutku i kaže, istodobno može biti i utočište i pakao, a brak njihovih roditelja bio je, usprkos tome što se to na prvi pogled nije naslućivalo, dobrovoljna doživotna robija. Sam autor u jednom trenutku ovu priču, promatrajući je sa stajališta književnog urednika, naziva “ozbiljno poremećenim trilerom s elementima strave i užasa”. No, toj duhovitoj i ciničnoj odrednici svakako treba dodati i ocjenu kako je “Sve će biti u redu” sasvim dobra obiteljska drama vrijedna čitanja.