Napokon otkrivene sve tajne slavonske glagoljaške tradicije
U Komletincima je poznata glagoljaška praksa trajala gotovo četrdeset godina krajem 18. i početkom 19. st.
U Nadbiskupskom vikarijatu održano je predavanje "Gagulanskim jezikom kodirano slavonsko glagoljaštvo", kao dio ciklusa predavanja "Jezikom do kulture" Odjela za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkoga društva i Instituta za novu evangelizaciju "Sveti Ivan Pavao II.".
Gagulanski jezik simboličan je naziv za jezik slavonskih glagoljaša, odnosno za cjelokupnu glagoljašku praksu na prostoru Slavonije. Danas, na temelju znanstvenih istraživanja, znamo da je Slavonija bila glagoljaški prostor i u srednjem i u novom vijeku, objašnjava prof. dr. sc. Milica Lukić s Filozofskog fakulteta.
- Manje je poznato da je Slavonija doista već u srednjem vijeku imala snažnu glagoljašku tradiciju. Na to danas upućuju rijetki, ali iznimno vrijedni primarni izvori, poput crkvice sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu, crkvice sv. Martina u Lovčiću, kao i niza crkvica uz rijeku Orljavu, u smjeru Pleternice. Postoje i druga nalazišta koja potvrđuju da je glagoljaška pismovna i liturgijska praksa na ovom prostoru bila itekako prisutna. Riječ je o prostoru koji nije samo međurječje Save i Drave, prema osnovnoj definiciji Slavonije, nego i trorječje, ako uzmemo u obzir i Dunav te proširimo priču na zapadni i istočni Srijem, iako je istočni Srijem izvan granica Republike Hrvatske - govori Lukić.
Naziv "gagulani" odnosi se na specifičan izraz koji je nastao upravo na tom području, iskrivljavanjem riječi "glagoljaš". Taj se naziv veže uz Komletince, mjesto u blizini Vinkovaca, gdje je poznata glagoljaška praksa trajala gotovo četrdeset godina krajem 18. i početkom 19. stoljeća.
- Riječ je o djelovanju jednoga svećenika koji je došao s područja Dalmacije, preuzeo župu u Komletincima i sa sobom donio glagoljaške knjige. Zajedno sa svojim župljanima, misu je služio na staroslavenskom jeziku. Dakle, kršeći u tom trenutku određene propise koji su vrijedili u Katoličkoj Crkvi, prema kojima se liturgija trebala obavljati na latinskom jeziku, on ostaje dosljedan sebi i svojem glagoljaškom obrazovanju koje je ponio iz Dalmacije te ga donosi u Slavoniju i ondje ukorjenjuje. Osim don Luke Sučića, uz kojega vežemo i naziv "gagulani", danas ćemo govoriti i o nekim drugim slavonskim glagoljašima, odnosno o onima koji u novom vijeku nastavljaju don Lukinu praksu. Među njima će biti i onih koji nisu nužno bili praktičari glagoljice u smislu da su pisali glagoljicom ili ju čitali, niti su služili misu iz glagoljaških misala, nego su se glagoljicom bavili znanstveno i stručno - ističe Lukić.
To je osobito važno u 19. stoljeću, stoljeću nacionalnih integracija, u kojem se tek pred njegov kraj oblikuje moderna hrvatska nacija. U tom su se kontekstu hrvatski glagoljaši često pozivali na baštinu svete braće Ćirila i Metoda kao zajedničkog kulturnog iskona svih Slavena, koja je trebala pomoći u tim integracijskim procesima.
- Treba spomenuti i biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kojeg poznajemo kao velikog biskupa i mecenu. On je bio novovjekovni glagoljaš jer upravo s njegovim dolaskom na srijemsku biskupsku stolicu počinje obnova glagoljaške baštine na tlu Hrvatske. Strossmayera poznajemo i kao obnovitelja ćirilometodske baštine, a zahvaljujući njemu i krugu uglednih stručnjaka koje je okupio oko sebe, krajem 19. stoljeća, točnije, 1893. godine, iz tiska izlazi posljednji misal tiskan glagoljicom, danas poznat pod nazivom Parčićev misal - zaključuje Lukić. n
