Ivana Sajko o novom romanu: Svi skupa kao da svakog dana živimo u zadnjem danu mira

13.1.2026., 20:18

Marinko Krmpotić

Osvrt “Zadnji dan mira”

Cijelo vrijeme osjećamo pritajenu prijetnju, opasnost, strah, neugodnost

Rijetko se koji stariji i zreliji Europljanin neće moći poistovijetiti s glavnim likovima novog romana Ivane Sajko, knjigom "Zadnji dan mira". Naime, sve što se događa u svijetu, posebno u Europi u posljednjih desetak godina, toliko je promijenilo svakodnevicu da stari način života polako nestaje, mijenjaju se odnosi, navike i pravila ponašanja, a svi skupa kao da svakog dana živimo u zadnjem danu mira.

Antiratni stavovi

Ekonomske i političke migracije na razini seoba naroda mijenjaju sliku Europe, pošast opake korone stvorila je osjećaj smrtonosne prijetnje i krajnje bespomoćnosti svakog pojedinca, a sve te negativnosti posljednjih su godina ojačane opravdanim strahom od ludila rata. Drukčije i ne može biti kad se svjedoči višegodišnjim scenama patnje iz Ukrajine, užasima bliskoistočnih pokolja, ulaganjima u vojnu industriju i zveckanjem oružja u najbližem susjedstvu... Strah, neizvjesnost, strepnja... i drugi slični brojni negativni osjećaji ono su što prati život suvremenog Europljanina. O tome na svoj originalan i nesvakidašnji način govori Ivana Sajko u svom kratkom (111 stranica) romanu "Zadnji dan mira".

O autorici

Ivana Sajko (Zagreb, 1975.) spisateljica je i kazališna autorica. Njezina su dramska i prozna djela prevedena na više jezika te igrana na pozornicama diljem svijeta, često propitujući konvencije odnosa teksta i izvedbe. Četverostruka je dobitnica nagrade za dramu “Marin Držić”. Dobila je i nagradu za prozno djelo “Ivan Goran Kovačić”, nositeljica je Ordena viteza za književnost i umjetnost Republike Francuske, a s prevoditeljicom Alidom Bremer primila je prestižnu njemačku nagradu za književnost koju dodjeljuje Haus der Kulturen der Welt u Berlinu. Do sada je objavila zbirke dramskih tekstova “Smaknuta lica” (2001.), “Žena-bomba” (2004.) i “Trilogija o neposluhu” (2012.), romane “Rio bar” (2005.), “Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon” (2009.), “Ljubavni roman” (2015.), “Male smrti” (2021.), teorijsku knjigu “Prema ludilu (i revoluciji): čitanje” (2006.) te slikovnicu “Dječak s gušterovim repom” (2023.). U suradnji s kompozitorom Davidom Simonsom izdala je CD “Misa za predizbornu šutnju” (2004.). Sa sinom Yvesom i psom Puntinom živi u Berlinu.

Radnja je ova – muž i žena bježe iz grada u kojem su do sada živjeli i sklanjaju se u kuću svojih prijatelja negdje u ruralnoj provinciji. Bijeg je motiviran činjenicom da se sprema rat, kao i time da je njihov sin na poziv za mobilizaciju odgovorio bijegom pa mu se i oni pridružuju. On je pobjegao negdje prema Skandinaviji, oni negdje u Italiju. Priča prati taj njihov dolazak u seoce, njihovu reakciju na nove uvjete te reakciju okoline na njih. Uz to u povremenim trenucima se žena – ona je glavna pripovjedačica – vraća u prošlost, najprije u djetinjstvo provedeno s bakom te potom i u neke od trenutaka vlastite mladosti (mučna epizoda silovanja) te onih vezanih uz obiteljski život, ponajprije dane djetinjstva njihova sina.

Ono što cijelo vrijeme pripovijedanja osjećamo je pritajena prijetnja, opasnost, strah, neugodnost... Iz prisjećanja glavne junakinje na prošlost i njihova ponašanja u stvarnosti jasno je da su oni u tom društvu stranci, da govore drukčijim jezikom i da njihov naglasak odaje ljude iz neke druge sredine. Zbog toga su, kao i radi svojih antiratnih stavova, u opasnosti pa nastoje što manje komunicirati s okolinom. No, sukoba ipak ima. Izloženi su agresiji, prijetnjama, netrpeljivosti, ali na kraju sve završava - bar za taj zadnji dan mira - dobro. Naime, primaju poruku od sina koji je uspio doći negdje jako daleko u Skandinaviju pa su, ako ništa drugo, bar za njega sigurni. Barem za sada.

Kratka priča o bijegu muža i žene iz veće u manju sredinu gdje će nastojati biti što neprimjetniji puna je ozračja napetosti, straha i zebnje. Izbjegavanjem imenovanja likova, njihove nacionalnosti i ostalih elemenata individualnosti pojedinca autorica je pokušala i uspjela priču podići na univerzalnu razinu i poručiti kako se sve opisano može dogoditi (i događa) svima koji su "drukčiji", koji nisu dio te zajednice, koji ne poštuju opća pravila i stavove o našima i njihovima, koji žele biti svoji... Jer, kaže u jednom trenutku žena govoreći o njihovom putu do tog seoca, oni su došli "odnekud i putem kroz ništa" i to je itekako dobra poruka o izgubljenosti čovjeka i čovječanstva, o obezličenju gotovo svakog pojedinca koji u uvjetima globalnih kriza, ratnih opasnosti i zaraznih bolesti postaje zaista tek sićušni i u osnovi, ma što god mislio o sebi, nebitni dio ovog suvremenog svijeta prepunog kaosa.

Raznolikost stilova

Sajko piše u prvom licu ženskog roda trudeći se kroz riječi neimenovane žene, supruge, prenijeti zbivanja iz sadašnjosti i prošlosti. Ponekad autorica i "izlazi" iz te ich forme i nudi nam objektivnu sliku toga što suprug i supruga rade. Nadalje, često je sve što se opisuje na granici sna i stvarnosti, mašte i činjenica. Takav pristup u svojoj srži i odgovara kaosu i ludilu trenutka, stanju koje je pred dvadesetak godina jednostavno bilo nezamislivo, a danas je sa svim svojim negativnostima i opasnostima tu pa nam se i stvarnost često čini poput neke fantazmagorije, ružnog i mučnog sna, more iz koje se ne možemo probuditi. Baš u takvim okvirima pretapanja ružnog sna i još ružnije stvarnosti žive muž i žena iz ove priče.

Kratke epizode ponekad su najavljene podnaslovima koji čak i nisu izdvojeni na novu stranicu, već stoje kao zasebne riječi u tekstu pri čemu su ponekad to prave male lirske tvorevine na razini haiku pjesama. Raznolikost stilskog pristupa Sajko je upotpunila i sa šest stranica raznih crno-bijelih fotografija koje su rasparane, poderane i oštećene, a na njima su motivi skršenih kipova nekih bivših civilizacija pa i to pridonosi negativnom ozračju, odnosno pojačava taj opći osjećaj straha, neugode, prijetnje i opasnosti za ovu našu civlizaciju koja, dojam je, polako nestaje, blijedi i pretvara se u nešto što još nitko ne može prepoznati. Kafkijanski osjećaj dolaska nečeg lošeg, neke teške prijetnje i nesigurnosti, kao i beketovski besmisao svega, česti su pratitelji svega iznesenog u ovom kratkom romanu. Kraj je, na svu sreću, ipak drukčiji. Poruke sina iz daleke Skandinavije kao da nagovještavaju da bi ipak moglo i da će ipak biti bolje. Nadamo se.

Izdavač o romanu

“Zadnji dan mira” Ivane Sajko precizno i točno ulazi u sve strahove suvremenog čovjeka, u anksiozno stanje u koje je čovjek Zapada zapao, u doba pandemija, ratova, klimatske krize, nestabilnosti, lažnih vijesti i neprovjerenih izvora. “Zadnji dan mira” roman je o našem vremenu sada, o trenutku kada očekujemo kraj svijeta. No možda još uvijek postoji nada, jer poneki mladi ipak ne žele pristati na igre moćnika te odlučuju pobjeći i isključiti se izvan dometa signala.

#Ivana Sajko #Knjiga “zadnji Dan Mira”