U Vinkovcima je održan Znanstveno-stručni skup “Akademik Ivan Vanja Radauš (1906. – 1975.), akademski kipar, slikar i književnik, o 50. godišnjici smrti” u programu sada već tradicionalne, 10. kulturne i znanstvene manifestacije Knjiški Krnjaš u organizaciji Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima uz potporu tvrtke Boso, d. o. o. te Katarine i Bosiljka Stanića, vlasnika Spomen-kuće Ivana Kozarca.

Pomno čuvano

Cijeli program, koji je osmislila dr. sc. Anica Bilić, otkriva iz znanstvene i stručne perspektive nepoznato i dosad nespoznato o poznatom kiparu, slikaru, medaljeru, grafičaru i jednom od utemeljitelja manifestacije Vinkovačke jeseni, Vanji Radaušu, a pomno čuvanom u kulturnim ustanovama te istraživanom u znanstvenim ustanovama.

Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci posjeduje Spomen-zbirku Ivana Vanje Radauša s knjižničnim fondom koji obaseže 7000 svezaka na hrvatskom i stranim jezicima te rukopisnom građom koju je svojim izlaganjem predstavio Tihomir Marojević, a Željka Djeke osvijetlila je Radauševe čitateljske navike, društveni, profesionalni i privatni život na temelju “sitnog tiska” iz njegove privatne knjižnice.

Rukopisne zbirke Vanje Radauša s više od tisuću pjesama Josipovo polje, Zaspala ravnica, Nausikaja, Talozi krvi i Kurjaci, nastale od 1968. do 1974., kao i neobjavljeni roman Vihori u Virovima pohranjeni su u vinkovačkom Arhivskom spremištu, koje je u ingerenciji Državnoga arhiva u Vukovaru. Njih su interpretirale primjenom suvremenih književnoteorijskih postavki kroatistice i doktorice znanosti Anica Bilić, Marica Liović, Vlasta Novinc i Vesna Vlašić, a jezičnu i dijalektalnu analizu zbirke Slavonijo, zemljo plemenita, objavljene 1969., prezentira je Ljiljana Kolenić. Posve osebujan pristup pjesničkom opusu Vanje Radauša ostvario je Hrvoje Mesić otkrivajući u njemu duhovnu i etičku dimenziju srodnu duhovnosti sv. Franje Asiškoga. Književne je afinitete Radauš pokazao portretirajući književnike i kulturne velikane. O tom segmentu njegova kiparskoga i likovnoga rada izvijestila je Tihana Boban.

Lea Fabijan na temelju umjetnina, pohranjenih u vinkovačkom Gradskom muzeju, prati kontinuitet između ranoga i zreloga Radauša te ulazi u trag njegovim vezama s rodnim krajem. Društveni kontekst Radauševa života i relacije s Vinkovčanima osvjetljava Zlatko Virc. Trajnu i svima vidljivu prisutnost Radauša u hodološkom prostoru Vinkovaca tematizira Tihomir Marojević s prikazom poprsja, javnih i nadgrobnih spomenika koja je izradio te spomen-ploča i poprsja koje su Vinkovci posvetili i podignuli njemu u čast.

Osim što je Radauš dio kulturnoga pamćenja, Jasna Zeko Stolar svojim izlaganjem potvrđuje da je Radauš još uvijek prisutan u generacijskom ili komunikacijskom pamćenju Vinkovaca i okolice s posebnim osvrtom na prijateljstvo svojega pradjeda Mate Karabalića iz Rokovaca, kojega je Radauš portretirao i posvetio mu pjesmu. Radauš je volio slavonska sela, a trajni trag te ljubavi brončana je skulptura Žalosna majka u Prkovcima, koju je izradio 1966.

Kulturno pamćenje

Katica Alatrović opisuje njezino pokajno ruho i stavlja je u kontekst običajenoga života vinkovačkoga kraja. Srebrenka Takšić, urednica Pitalice, bilježi Radauševu prisutnost u enigmatici od 1969., gdje se pod prividom intelektualne razbibrige učvršćuje u kolektivnoj memoriji.

- Ove su se godine uključile u rad znanstveno-stručnoga skupa gotovo sve vinkovačke kulturne ustanove kako bi prezentirale svoj nemali doprinos u očuvanju lika i djela Vanje Radauša u kulturnom pamćenju Vinkovaca i Hrvatske te prezentirale respektabilnu građu, knjižni fond, umjetnine, istraživanja, kulturne i znanstvene manifestacije koje su mu posvećene. Uistinu je zadovoljstvo vidjeti zajedništvo kulturnih djelatnika te uvidjeti s koliko se kompetentnosti i ljubavi brinu o kulturnoj prošlosti i znamenitim osobama i tako daju svoj doprinos stvaranju pozitivnih vrijednosnih predodžaba o nama samima. Time se valorizira književnik s kraja šezdesetih godina XX. stoljeća, koji je za života objavio dvije zbirke pjesama Slavonijo, zemljo plemenita 1969. i Kosilicu vremena 1971. te poemu Requiem za tifusare 1971., ali i odnos Radauša i Vinkovaca te se naglašava da je Radauš ostao u kulturnom pamćenju Vinkovaca – kaže dr. sc. Anica Bilić, upraviteljica Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima.