Ovaj roman posvećujem miru, ljubavi i dobroti, a ne ratu – piše i prije no što je svoju priču počeo pričati Robert Nezirović, da bi nam potom u novom romanu »Jednoruki« ponudio zaista zanimljivu štoriju čije su već i osnove dovoljne da privuku pažnju. Naime, glavni lik ovog romana, a to je hrvatski vojni veteran, heroj Domovinskog rata, pedesetpetogodišnji Ante Prujić, zaljubi se ženu iz Srbije, četrdesetogodišnju Radmilu koja u neimenovani dalmatinski grad stiže kako bi radila kao kuharska pomoćnica u restoranu Antinog suborca i prijatelja Petra. Ante, koji je početkom Domovinskog rata izgubio desnu ruku, ima brojne veteranske privilegije od kojih je jedna i ta da ima dva stana od kojih onaj manji od 80 kvadrata ljeti iznajmljuje i baš u njega tog proljeća planira smjestiti dvije radnice zaposlene u Petrovom restoranu. Bit će to Bosanka Ehlimana i Srpkinja Radmila, a Ante će, čim ih smjesti, zamijetiti ljepotu žene koja dolazi iz Kruševca. I tako, ustvari, počinje njihova ljubavna priča čiji vam kraj ne smijemo otkriti, ali je vrijedan čitanja.

Antu upoznajemo u trenutku kad mu umire majka što dodatno otežava i obezvređuje njegov život sastavljen još od kraja devedesetih od besciljnih sjedenja u kvartovskom kafiću, čestih klađenja i besmislenih rasprava o prošlosti, politici i nazovi ulaganjima u biznis koji će ga učiniti imućnim, mada mu ni ovako ništa ne nedostaje jer ima odličnu ratnu mirovinu. Smrt majke, koja je imala iznimno jak utjecaj na njega, teško ga pogodi pa je time i potreba za vezom jača, a na njegove pokušaje, ponajprije zbog njegove dobrote, Radmila nije imuna, tim više što je i iza nje propali brak i dvanaestogodišnja kći zbog koje je i krenula u Hrvatsku ne bi li što zaradila i olakšala im život. Korak po korak veza nje i Ante polako će dobivati određene oblike, ali će pri tome ružni i tužni ratni dio prošlosti njihovih naroda iz početka devedesetih godina prošlog stoljeća itekako imati utecaja na konačan rasplet.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Nezirović piše jednostavnim i pitkim jezikom s podosta dijaloga pri čemu dobro gradi priču nudeći na trenutke vrlo snažne momente dramatičnosti, posebno u epizodi kad Ante od Radmile saznaje kako je njezin otac bio u ratu, istina ne u Hrvatskoj, već u Bosni. Vrlo dobro i nadasve realno opisani su i izgrađeni emocionalni odnosi između Ante i Radmile, odnosi koji su prečesto u sjeni onoga za što njih dvoje osobno nisu nimalo krivi – rata i mržnje između dvaju naroda iz kojih njih dvoje dolaze. Taj element realnosti posebno je uočljiv i uspješan u liku Ante Prujića, liku koji je vrlo uspješno izgrađen i u njemu nema, što je kod ovakvih tema često, klasične crno-bijele podjele. Dapače, Antine intelektualne sposobnosti na prilično su niskoj razini pa iako on sebe smatra pametnim, njegova komunikacija i pokušaji analize svijeta oko sebe prilično su naivni pa je očigledno riječ o prostodušonoj i pomalo intelektualno ograničenoj osobi koja, zbog na jedan način urođene dobrote, nema u sebi zla. Nažalost, zbog gubitka ruke on se osjeća manje vrijednim, pa je, kako autor u jednom trenutku konstatira, polako već i odustao od sebe, iako sam toga još nije svjestan. Njemu se u životu ništa novo ne događa pa gotovo nesvjesno prezire i sebe i druge, i sadašnjost i budućnost, a jedino što mu još pripada je prošlost što je pak za vezu s lijepom Srpkinjom prebremenito nasljeđe koje mu onemogućava da zbog niza razloga ostvari sreću čime baš to nevidljivo, a tako jako osobno nasljeđe, postaje veći problem od njegova vidljiva invaliditeta.

»Jednoruki« je dobar spoj ljubavnog (manje) i društvenog (više) romana koji će zbog zanimljive priče i dobro izgrađenih likova te dobro osmišljene i pomalo provokativne teme itekako privući pažnju i imati svoj krug čitatelja. Tužan i pomalo dramatičan, a u osnovi vrlo realan završetak, podiže vrijednost cijele knjige koja zaista jest, kako je u uvodnoj odrednici autor rekao, posvećena miru, ljubavi i dobroti, a ne ratu. I takvih nam knjiga treba.