Omiljena baranjska glumica Daniela Taslidžić Herman ovoga tjedna slavi 20 godina kazališnog stvaralaštva. Voditeljica kazališnog odjela u Centru za kulturu, ravnateljica Umjetničke organizacije kazališta "Ad Astra", doktorandica na odsjeku za književnost i, prije svega, kazališna glumica dodirnula je srca i djece i odraslih svojom predanošću.

Kao dobitnica Godišnje nagrade OBŽ-a za kulturu i Povelje humanosti, vlastoručno već dva desetljeća razvija kazališnu scenu u Belom Manastiru, u Gradskom kazalištu i umjetničkoj organizaciji "Ad Astra". No njezin rad i dalje ne prestaje, jer 14. studenoga zaigrat će i "Palčicu" u Velikoj dvorani Centra za kulturu u Belom Manastiru. U "Palčici" Daniela vidi samu sebe - djevojčicu koja je pronašla svoj put. Kako je izgledala njezina umjetnička borba te koje su čari dječjih predstava i dramske pedagogije, otkrila je u nastavku.

Kada ste shvatili da je gluma vaš put?

- Kazalište me dotaknulo još u najranijem djetinjstvu. Tijekom ratnih godina Dječje kazalište dolazilo je u Mađarsku, u grad Mohač, gdje su se održavale predstave za djecu prognanika. U tom trenutku i mi smo se našli tamo i počela sam gledati predstave. Bila sam učenica trećeg razreda osnovne škole i jako sam se zainteresirala za kazalište, često sam sama zamišljala priče, režije, bajke i likove. Kad sam 1993. došla u Osijek, pohađala sam Osnovnu školu "Mladost". Ondje je radila pokojna pedagoginja Đurđica Berlančić, koja je vodila školsku filmsku skupinu. Pridružila sam se toj skupini, a ona nas je stalno poticala da se izražavamo i stvaramo, bilo glumom, pisanjem priča bilo režijom. Snimili smo posebno zapažen film "Božićna bajka" i prijavili smo se na Smotru hrvatskog dječjeg filmskog stvaralaštva te otputovali u Poreč, gdje smo kao škola osvojili prvo mjesto. Nekako je od tuda krenuo moj kreativni put.

Nakon škole glume u Kulturnom centru Kalvarija – Ri teatar u Rijeci odlučili ste pokrenuti samostalno kazalište u Belom Manastiru, a osnovali ste i umjetničku organizaciju "Ad Astra". Što sve ondje izvodite?

- U početku je ono bilo osnovano kao amatersko kazalište, a od samih početaka sve smo radili od nule, iako kazališni amaterizam u Baranji postoji već gotovo sto godina. Sljedeće godine navršit će se punih dvadeset godina od početka rada. U međuvremenu smo uspjeli steći status u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, čime smo dobili priliku osnovati umjetničku organizaciju, što je bio profesionalni korak više za kazalištni život Baranje. U svibnju 2024. osnovali smo umjetničku organizaciju "Ad Astra" i time smo dobili potvrdu i od Ministarstva kulture. U prosincu smo pripremili i izveli dječju božićnu predstavu za Zavod za socijalni rad, a premijera je održana u Kulturnom centru Osijek. Nakon toga slijedila je predstava "Palčica", koju je režirala osječka glumica Petra Blašković, s kojom surađujemo već dugi niz godina. S takvim suradnjama počeli smo se sve više razvijati, uz podršku glumaca, glazbenika i redatelja koji su u nama prepoznali potencijal. Sada je to malo kazalište koje se bavi isključivo profesionalnim predstavama. U radu nam ogromnu podršku daju Jan i Ljubomir Kerekeš, a među osnivačima kazališta bio je i moj suprug Zoran Herman, koji me godinama prati kao tehničar tona i svjetla.

Budući da ste dobitnica brojnih nagrada i priznanja za svoje uloge, koji su vam likovi osobno najznačajniji?

- Kao jedino kazalište u Belom Manastiru, igrali smo predstave i za djecu i za odrasle. Publika više preferira komedije, iako je nama najveći uspjeh postigla predstava "Dnevnik Anne Frank". Ta je predstava, iako je igrana samo devet puta u Belom Manastiru, a izvedena 30-ak puta, osvojila najviše nagrada i ostavila možda najdublji trag. Rekla bih da mi je uloga Miep Gies iz "Anne Frank" bila najzahtjevnija, ali i jedna od najposebnijih. S druge strane, najdraže su mi uvijek bile dječje uloge; od Pčelice Maje do putnice u predstavi "Put po svijetu", koja je i edukativna i vesela. U tom svijetu dječjeg kazališta nekako sam se najviše pronašla, više nego u klasičnom.

Što vas točno privlači kod dječjeg kazališta?

- Možda to što je kazalište u moj život ušlo već u ranom djetinjstvu. Djeca su vrlo zahvalna publika, a naša svaka predstava nosi edukativnu notu, uvijek s važnom porukom o prijateljstvu, ljubavi, dobroti. Imamo i predstave u suradnji s Policijskom upravom osječko-baranjskom vezane uz prometnu prevenciju. U te predstave uključujemo kvizove i igre, gdje djeca interaktivno izlaze na pozornicu i zajedno uče o prometnim znakovima. Rad s djecom je zaista oplemenjujući jer su uvijek iskrena i znatiželjna. Ta mogućnost da joj prenesemo važne poruke dok stvaramo bajkovite svjetove daje mi ogromnu snagu i motivaciju za rad. Uz predstave, posjećujemo i osnovne škole, u kojima organiziramo kazališne radionice. Ove godine, simbolično u povodu obilježavanja 20 godina kazališnog stvaralaštva i Europske noći kazališta, nastupit ćemo u mojoj Osnovnoj školi "Mladost", gdje je zapravo sve i počelo. To me posebno veseli, jer kazalište zaista ima jaku društvenu ulogu.

Što ste osobno naučili iz rada s djecom i dramske pedagogije?

- Ove godine radila sam preko jednog projekta dramske radionice s djecom s teškoćama i bio je jedan dječak s autizmom. Zavolio je kazalište i imali smo kreativne radionice u kojima je uvijek crtao ili glumio medvjedića Winnie the Pooha. Vježbali su glumačke elemente za mali igrokaz. Na dan izvedbe u Belom Manastiru imao je ogromnu tremu i bojao se da neće moći odraditi svoj prvi javni nastup. Program su pogledali roditelji, predstavnici projekta, prijatelji, predstavnici udruga. Prije nastupa zajedno smo pogledali jednu epizodu "Winnie the Pooha", a ja sam mu rekla da vjerujem u njega i on je krenuo. Kada je odradio svoj glumački zadatak, naklonio se i uzbuđeno je uzviknuo: Učiteljice, uspio sam! Bio je to jedan od onih trenutaka kada shvatite koliko veliko značenje ima dramska pedagogija. Inače sam i članica općinske komisije za smotru Lidrano u kategoriji dramskog izričaja, i kroz to sam otkrila mnoge iznimno talentirane učenike koje do tada nitko nije prepoznao. Dali smo im priliku da dođu u kazalište, a rezultat toga rada bio je da su djeca stekla samopouzdanje i svladala strah od javnog nastupa, isto kao i odrasli. Rekla bih da ih kazalište ohrabruje da nastave svojim putem – to je najveća nagrada kazališta.

Ljudi često kažu da je gluma poziv. Što ona znači vama i na koji način vam pomaže?

- Gluma je za mene svakako poziv. Kazalištem se može baviti samo onaj tko to istinski voli, ne netko tko samo dođe na scenu i odigra svoju ulogu, nego onaj kome kazalište pomaže da raste kao osoba, da uči o sebi i da stvara prekrasna životna iskustva. S kazalištem smo proputovali gotovo cijelu Europu, posjećivali hrvatske zajednice i igrali predstave za djecu. Tako smo stekli i nova kulturološka iskustva, ne samo u umjetničkom smislu nego i nova prijateljstva i suradnje, a često smo i ostajali na probama do kasno u noć. Kazalište nam daje mogućnost da budemo sve što želimo biti, da kroz različite uloge steknemo nove poglede na svijet i razvijemo empatiju - to je ono najljepše u ovom pozivu. Kroz "Dnevnik Anne Frank" naučili smo duboko proživjeti emocije koje takve priče nose, posebno tako tužne emocije povezane s ratom. Kazalište nas mijenja nabolje. Donijelo nam je iskustva pjesme, plesa, kreativnosti, putovanja, nova prijateljstva i brojne poticaje za naš rad.

Uskoro dolazi premijera "Palčice" u Belom Manastiru. Uspijevate li se poistovjetiti s likom?

- Iskreno, oduševljena sam jer je "Palčica" zamišljena kao monodrama, a to je najizazovniji oblik kazališnog rada. Bila je to prilika da spojim kreativnost, dijete u sebi i odgovornost prema publici. Priče u kazalištu, pa tako i ova, nisu tu samo da se ispričaju, nego da se osjete i dožive. "Palčicu" sam doživjela vrlo osobno i vidjela sam dio sebe u njoj. Ona je mala djevojčica koja je bila hrabra, koja se izborila za sebe i pronašla mjesto kojem pripada. Njezin put nije bio lak, baš kao što ni moj nije bio, posebno u onim ratnim godinama, kada su okolnosti bile teške. Ali danas, kad pogledam unatrag, mogu reći da živim svoj san jer ono što sam kao dijete željela postati, to danas i jesam. Ja sam, baš kao i Palčica, malena, ali uporna i hrabra, i zato mi je jako lijepo igrati taj lik. Usto, našu smo premijeru rasprodali, što je dodatna motivacija. Dolazi nam više od 300 djece i svi se jako veselimo petku! n