U prostoru Arheološkog muzeja u Osijeku, među kamenim svjedočanstvima prošlih civilizacija, od 7. do 9. studenoga održan je 24. Memorijal "Darko Lukić", međunarodni susret mladih klavirista koji već gotovo pola stoljeća njeguje uspomenu na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pijanista i pedagoga druge polovine 20. stoljeća. Taj susret nije natjecanje – nema žirija, ocjena ni nagrada – što ga čini jedinstvenim u regiji. Upravo ta sloboda omogućuje izvođačima da se posvete onome prvotnom i najčistijem u glazbi – samom sviranju. Tijekom tri večeri publika je svjedočila izvanrednim interpretacijama mladih pijanista - učenika, studenata i već afirmiranog umjetnika - koji su svaki na svoj način pokazali što znači istinski glazbeni dijalog discipline i emocije, znanja i nadahnuća.

Ozbiljnost i svježina mladosti

Prva večer, posvećena učenicima glazbenih škola, pokazala je iznimnu pripremljenost i entuzijazam mladih pijanista. Iako su dvije točke otpale zbog bolesti, koncert je zadržao visoku razinu, a svaki je nastup bio zaseban mali svijet. Lara Crnković (Glazbena škola Požega, mentorica Marija Milinković) otvorila je večer Glinkinom i Balakirevljevom Ševom, s izraženim osjećajem za melodiku i nježan ton. Slijedio je Albert Erdelez (Glazbena škola Bonar, mentorica Carmen Lujić) s Berkovičevim Varijacijama na Paganinijevu temu donoseći tehničku preciznost i lakoću izraza. Matej Markulić (Glazbena škola Požega, mentorice Marija Milinković i Matea Šeremet) izveo je Mendelssohnov Rondo capriccioso s lakoćom i živopisnošću koja je osvojila publiku, a Marija Pečur (Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Zagreb, mentorice Ela Korbar i Ivana Žnidarec Purtić) u Chopinovu Fantaisie-Impromptuu pokazala je istančan osjećaj za rubato i frazu. Nakon stanke Gabriel Šubarić (Glazbena škola Franje Kuhača Osijek, mentorica Tihana Ivanković) odsvirao je Lisztovu Mađarsku rapsodiju br. 12 s iznimnim osjećajem za karakter, i briljantnost pasaža. Nuo Cheng (Glazbeno učilište "Elly Bašić" Zagreb, mentorica Zorica Mihajlović) odsvirala je u Chopinov Scherzo br. 1 u h-molu donoseći uravnoteženu kombinaciju snage i suptilnosti. Zajednička izvedba trojice braće – Gabriela, Adriana i Tomislava Šubarića (Glazbena škola Franje Kuhača Osijek, mentorica Goranka Šenk) – u Czernyjevim Briljantnim varijacijama na temu iz Bellinijeve opere Capuleti i Montecchi unijela je dašak razigranosti i obiteljskog zajedništva. Koncert je zaključio Dorian Baban (Glazbena škola Franje Kuhača Osijek, mentorica Tihana Ivanković) virtuoznim Lisztovim Mephisto valcerom, punim energije i mladenačke samouvjerenosti. Unatoč mladosti izvođača koncert je odavao ozbiljnost i predanost. Svaki od njih pokazao je ne samo tehničku spremnost nego i iskreno razumijevanje glazbe – upravo ono što ovaj memorijal čini posebnim.

Između istraživanja i izraza

Druga večer bila je introspektivnija, premda ništa manje intenzivna. Studenti iz Hrvatske, Slovenije i Srbije donijeli su programe koji nisu nužno tražili izvanjsku atraktivnost, nego dubinsko istraživanje stila i izraza. Ana Topalović (Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, mentori Konstantin Krasnitski i Kristina Hegeduš) otvorila je koncert Bachovom Toccatom u e-molu, izvedenom s jasnim kontrapunktom i strukturom. U Skrjabinovoj Etidi i Medtnerove Dvije bajke pokazala je bogatu paletu izraza i promišljenost u fraziranju. Vitomir Janez Zagode (Muzička akademija u Zagrebu, mentor Danijel Detoni) donio je Haydnovu Sonatu u As-duru s prepoznatljivim osjećajem za formu i ljepotu tona. U Brahmsovu Intermezzu i Rahmanjinovljevu Polichinelleu nadovezao se na tu nit smirenosti i elegancije, pokazavši muzikalnost i zrelost interpretacije. Nakon stanke Hana Taškov (Akademija za glasbo Ljubljana, mentorica Dubravka Tomšič Srebotnjak) izvedbom Prokofjevljeve Sonate br. 4 u c-molu potpuno je zaokupila pažnju publike – njezin pristup bio je duboko misaon, ali i temperamentan. Lipovšekov Impromptu br. 2 potom je donio smirenje, kao lirski epilog jedne izrazito intenzivne interpretacije. Večer je zaključila Jana Stanišić (Akademija umetnosti Novi Sad, mentor Milan Miladinović) Granadosovim djelom Žalopojke ili Djevojka i slavuj te Lisztovom Španjolskom rapsodijom, izvedenima s tehničkom sigurnošću i emocionalnom iskrenošću. Time je ta večer dobila svoj završni obrat – od refleksije do vatrometa, od intime do otvorenog slavljenja klavirske moći.

Pijanist Petar Klasan

Završni koncert 24. Memorijala pripao je Petru Klasanu, pijanistu i docentu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, umjetniku s bečkom adresom i izgrađenim međunarodnim ugledom. Diplomirao je i magistrirao s najvišim ocjenama na Sveučilištu za glazbu i izvedbenu umjetnost u Beču, gdje trenutačno pohađa poslijediplomski studij u klasi Jasminke Stančul-Cernko. Dobitnik je brojnih nagrada i laureata, nastupao je u Beču, Salzburgu, Moskvi, Rimu, Zürichu i drugdje; 2023. godine debitirao je i u SAD-u s Beethovenovim Trećim koncertom za klavir i orkestar.

Večer je počeo Beethovenovom Sonatom u f-molu, op. 57 "Appassionata", u kojoj je Klasan odabrao neuobičajeno topao izraz, s naglaskom na pjevnosti fraza i bogatoj tonalnoj paleti. Umjesto očekivanih dramatičnih kontrasta naglasio je pjevnost linija, glatke prijelaze među frazama i bogatu tonalnu paletu, stvorivši emotivno uvjerljivo, gotovo "romantičarsko" čitanje djela – slično onome što bismo inače povezivali sa Chopinom. Taj pristup nije bio efektan eksces, nego promišljena interpretativna odluka koja otkriva unutarnju logiku i izražajnu dubinu Beethovena. Slijedila je Chopinova Balada br. 2 u F-duru, u kojoj je Klasan prešao na suzdržaniji, klasičniji pristup. Ovdje je jasno pokazao sklonost arhitekturi fraze i preciznom vođenju glasova: osjećaj za formu nadjačao je uobičajenu emocionalnu eksploataciju, a izvedba je bila istovremeno elegantna i duboko promišljena. Središnjidio večeri činila je Beethovenova Sonata br. 31 u As-duru, op. 110, koju je Klasan izveo s iznimnom suptilnošću. Posebnu pažnju posvetio je srednjem registru, gdje su gornji glasovi u njegovoj izvedbi jasno intonirani i lebdeći, a vođenje glasova bilo je logično i promišljeno, s osjećajem za unutarnju povezanost djela. Ta suzdržana dubina poslužila je kao duhovni most između prethodno "romantičnog" Beethovena i preciznog izraza koji je slijedio u Chopinu. Koncert je zaključio Chopinov Scherzo br. 2 u b-molu, u kojem se Klasan vratio strogoj artikulaciji i strukturiranoj jasnoći. Taj završni Chopin bio je, poput Balade, više "klasičan" nego dramatičan: ravnoteža, preciznost u vođenju linija i kontrola dinamike stvorili su snažan završni dojam bez suvišne patetike.

U akustici Arheološkog muzeja Klasan je pokazao izvanrednu boju tona i kristalnu artikulaciju; svaka dinamika bila je promišljena, svaki glas logično vođen. Njegovo izvođenje postavilo je izazovno i osvježavajuće pitanje o interpretativnim stereotipovima: Beethoven može zvučati romantičarski, Chopin klasičarski – i upravo u tom obrnutom zrcalu očituje se umjetnik koji razmišlja i pomiče granice očekivanog. Publika je nakon posljednjih akorda ostala u tihom poštovanju — znak da je Klasanova večer bila potpuno umjetnički opravdana.

Tri večeri 24. Memorijala "Darko Lukić" potvrdile su njegovu posebnost: to nije natjecanje, nego susret generacija, mjesto razmjene iskustava i izraza. Ovdje glazba nije sredstvo za usporedbu, nego prostor slobode. U svijetu koji često nagrađuje brzinu i natjecanje ovakvi događaji podsjećaju da se umjetnost rađa u tišini, u koncentraciji i u susretu s publikom. Upravo zato svaka nota odsvirana tih večeri bila je mali čin zahvalnosti – i Darku Lukiću, i glazbi samoj.