Franjo Radošević iz Otoka, neobičan je mladić. Iako mu je tek 19 godina, iza sebe ima prvu objavljenu knjigu, povijesno-psihološki roman "Finalni akt", koji je objavio u vlastitoj nakladi, jer, uz studiranje na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, ima i obrt za marketing, knjigovodstvo i nakladničku djelatnost. Uza sve to, uči i četiri jezika.

Nije baš uobičajeno da netko tko ima samo 19 godina objavi roman, i to povijesne tematike...

- Na pisanje me nagnala kombinacija unutarnje nužde i drskosti. U knjigu sam dao sav trud da bude što vjerodostojnija: proučavao sam stare katastre iz austrijskih arhiva, stare mađarske novine, bilježio jezik i kulturne običaje naroda koji su živjeli u Slavoniji na početku 20. stoljeća. No glavni razlog zašto odbijam pisati roman koji se događa u suvremeno doba jest manjak duše našeg društva danas. Ono najljepše u mojim romanima jest ono što mi nekad jako nedostaje - kad netko mora doći na vrata po tebe da te vidi, jer mobiteli ne postoje i ne može te nazvati. Smatram da je 1906. godina taman što se tiče tehnoloških otkrića: ima dovoljno toga, a opet je dovoljno staromodna da nema one nametljive tehnologije zbog koje krademo Bogu dane, a tako smo kratko na ovome svijetu. Uz to, činjenica je da se danas ne događa mnogo toga na društvenoj razini, a u društvu gdje nema mobitela i čovjek je prisiljen socijalizirati se i izlaziti - u tom je društvu stalno nekakva priča, trač, tučnjava, drama. To je društvo o kojemu vrijedi pisati i dati mu značaj. Osobno, pišem iz potrebe, više nego iz želje. Jednostavno volim to i uživam sjediti satima za tipkovnicom, za kojom ispisujem duge pripovijetke koje će jednoga dana i drugi ljudi čitati pa zajedno sa mnom komentirati. Kako su to veliki pisci govorili, "mi pišemo o izvanrednim ljudima i njihovim izvanrednim anegdotama u redovitom društvu".

O čemu govori tvoj prvijenac?

- "Finalni akt" je psihološki roman s elementima povijesne drame i političkog trilera, strukturiran u sedam činova - sedam dana. Radnja je smještena u Osijek 1906. i otvara se intimnom tragedijom: Nikola Vuković pronalazi svoju suprugu mrtvu. Iz tog privatnog potopa ulazi u svijet tajnih sastanaka, represije i revolucionarne konspiracije. Dva su paralelna kolosijeka: Nikolina potraga za smislom i istinom o Emiliji te vanjski politički sudar koji melje sve pred sobom. Tematski me zanima psihofizička degradacija čovjeka i pitanje koliko je tanko tkivo između ljubavi i destrukcije, ideala i terora. U pozadini je moja poetika egoističkog realizma: likovi ne nose aureolu ni rogove, oni djeluju iz interesa, straha, krivnje ili želje. Moralne etikete dolaze tek poslije, kad je šteta već učinjena.

Kakvi su likovi u romanu?

- Srž mojih likova u knjizi urednica je vrlo lijepo objasnila rečenicom: "Karakterizacija likova je odlična, čitateljima se gade, ali ih istovremeno i žale; svi su likovi toliko različiti, a ipak spadaju pod tipizaciju likova u realizmu." Glavni lik je Nikola Vuković, izgubljeni čovjek koji je protiv svoje volje uvučen u društvo i njegove eskalacije.

Zadovoljan si reakcijama na svoj prvi roman, je li bilo kritičarskih osvrta?

- S obzirom na to da je riječ o samostalno izdanom prvijencu, reakcije su vrlo dobre, a moja očekivanja zadovoljena. Čitatelji ističu različite pohvale, naročito zato što je takvu knjigu napisao netko mojih godina. Važno mi je što poruke dolaze od ljudi koji inače ne čitaju ovakve romane, znači da su prepoznali psihološku srž koja nadilazi žanr. Medijski su otvorena prva vrata: lokalni i regionalni portali objavili su tekstove i razgovore - očekujem dublje recenzije kako knjiga bude cirkulirala. Najviše me vesele dugi mailovi čitatelja, koji kažu da su nakon posljednje stranice ostali sjediti u tišini — to mi je najbolja moguća pohvala. Nadam se što više komentara i sa stručnog aspekta, kojih za sada još nije bilo.

Sam si svoj nakladnik - jer nisi našao izdavača ili si to htio?

- Želio sam sve odraditi samostalno. Kao u mojim likovima, i u meni je nešto egoistično što smatra da nitko nije sposoban za komad moje duše, ovu knjigu, pobrinuti se onako kako sam ja to odradio. Od sadržaja preko vanjskog izgleda do samog predstavljanja knjige, sve je odrađeno potpuno onako kako sam htio. Ja na izdavačke kuće gledam samo kao na opciju u situaciji da nemam dovoljno vremena i volje da se sam posvetim knjigama - no, na sreću, ja živim za njih i to nije slučaj. S knjižarama ću vrlo rado surađivati, ali ne vidim nikakvu potrebu raditi išta vezano uz knjige preko nekog posrednika, ako to nešto mogu sam učiniti.

Tko su ti književni uzori?

- Od stotinjak knjiga koje sam pročitao izdvojio bih ruske književnike, zbog nekoliko razloga. Prvi je sam jezik: naši slavenski jezici imaju divan fleksibilitet zahvaljujući mnogobrojnim padežima, glagolskim vremenima i načinima, što drugi jezici nemaju. Drugi razlog je mentalitet i ugođaj ruskih realističkih i romantističkih knjiga: ti ljudi su živjeli u jadu i mizeriji uz ogromnu količinu drame i tragedije, a upravo to meni godi - surova realnost našeg života, bez šminke. Najveći uzori su mi Gogolj i Dostojevski: Gogolj po stilu pisanja i spletu događaja, a Dostojevski po dugim paragrafnim naracijama i dijalozima. No volio bih spomenuti i Miroslava Krležu, s kojim su me neki moji kolege znali usporediti zbog mojih "krležijanskih rečenica – dugih i kompleksnih".

Kakvi su planovi za budućnost?

- Plan mi je specijalizirati se za međunarodne odnose i diplomaciju, pa zato učim četiri strana jezika - engleski, njemački, talijanski i francuski. Uz studij imam i vlastiti obrt, tako da imam vrlo malo slobodnog vremena, ali kada ga uspijem uhvatiti, rado čitam, pišem, učim, istražujem i razgovaram s ljudima, ponekad i izlazim, kao i svatko.