Prva dramska premijera u okviru 119. kazališne sezone održat će se 13. studenoga u 20 sati, a riječ je o drami "Zavičaj, zaborav" u režiji Jasmina Novljakovića. Drama se temelji na istoimenom romanu Ludwiga Bauera o nostalgiji, djetinjstvu i nezaustavljivom kotaču povijesti.

Sudbina podunavskih Nijemaca, pojedinac nasuprot sustava te odnosi muškarca i žene u vremenu opterećenom poviješću – velike teme Ludwiga Bauera – duboko prožimaju roman. Glavni junak istinski je idealist, a odrastajući uz poočima i pomajku, tek kao mladić saznaje svoje pravo ime i podrijetlo. Kroz potragu pojedinca za svojim korijenima Bauer pripovijeda o neostvarivoj želji svakog čovjeka da pobjegne od samoga sebe, ali i potrebi suočavanja sa svojom prošlošću. Sve o nadolazećoj predstavi, ujedno i najzahtjevnijem dosadašnjem pothvatu, donosi ekskluzivno redatelj Jasmin Novljaković.

Roman se bavi temama identiteta, korijena, povijesti i sjećanja — univerzalnim motivima koji rezoniraju i s regionalnom publikom. Kako ste se odlučili za kazališnu adaptaciju?

- Ludwig Bauer poznat je po tematici svojih romana posvećenih podunavskim Švabama jer i sam potječe iz toga kruga. Ono što je posebno zanimljivo jest da je čak i svom glavnom junaku dao ime Ludwig Bauer, pa je roman dijelom i autobiografska priča, što ga čini još zanimljivijim. Roman je vrlo opsežan, izuzetno lijepo djelo prepuno događanja i predivnih likova, ali pretočiti ga u dramsku formu nije bilo nimalo lako. Prije otprilike godinu i pol dana započeli smo rad na dramatizaciji, Bauer i ja. On je želio da u dramatizaciji ostanu istaknute neke njemu važne teme, prije svega pojam identiteta. Radnja se zapravo vrti oko glavnog junaka koji, sve do svoje mladosti, živi u uvjerenju da su mu otac i majka biološki roditelji. No negdje u formativnim godinama, otprilike oko mature, saznaje da je usvojen. Dakle, cijeli svijet koji je do tada poznavao odjednom mu se ruši, i on kreće u potragu za onim što je autor vrlo lijepo nazvao zavičajem — prostorom u kojem doista osjećamo da pripadamo. Bilo zbog korijena koji nas vežu uz njega, bilo zbog obiteljskih ili prijateljskih veza, sve mu se to urušava i započinje njegovo putovanje u potrazi za vlastitim identitetom.

Koliko je zapravo djelo važno u povijesnom i aktualnom kontekstu?

- Važno je jer dobivamo svojevrsni pregled totalitarnih režima 20. stoljeća, što mi se činilo vrlo zanimljivim i na što je stavljen poseban naglasak. Danas se, nažalost, neke stvari vrlo brzo zaboravljaju. Primjerice, radim na Akademiji s mladim ljudima i predajem glumu. Kroz razgovore s njima vidim koliko zapravo malo informacija imaju o nekim pojmovima. Kada se spomene praško proljeće, možda su čuli da su postojali studentski nemiri u Parizu, ali što je točno bilo praško proljeće, ne znaju. Slično je i s pojmom Berlinskog zida. To im je, uglavnom, neki apstraktan pojam, a teško im je pojmiti da su članovi istih obitelji doista živjeli razdvojeni. Dakle, kroz tu priču govorimo o povijesti 20. stoljeća, ali i o temama koje su danas ponovno aktualne. Pitanje identiteta danas je veoma prisutno zbog velikih migracija. Ljudi odlaze, žive u potpuno drukčijim sredinama, djeca se rađaju negdje drugdje i postavlja se pitanje: komu oni zapravo pripadaju? I u današnjoj se politici ponovno javljaju vrlo jake struje koje narode zatvaraju unutar vlastitih granica, gdje onaj koji je drugačiji ili "drugi" postaje nepoželjan. Upravo to je ono što glavni junak romana osjeća cijeli život. Pa čak i kada je u Njemačkoj, nije do kraja Nijemac, a ovdje opet nije "naš". Te su nijanse pripadnosti i nepripadanja ono na što želim upozoriti i u ovoj predstavi.

Koji vam je bio najzahtjevniji redateljski zadatak?

- Prilagoditi formu romana kazalištu. U filmu to nije problem jer u jednom kadru ste u sobi, a u sljedećem već u šumi. Roman to može opisati bez poteškoća, međutim, u kazalištu to treba zgusnuti, stvoriti prostore koji će gledatelju davati iluziju da se radnja doista odvija na različitim mjestima, a da pritom ne moramo pedeset puta spuštati zastor i mijenjati scenografiju. Cilj je bio da sve teče neprekinuto, prirodno i vizualno uvjerljivo. Ideja je bila da predstava započne onako kako završava roman i time se zatvara jedan simbolički krug. Onda je zapravo cijela koncepcija postavljena u formi sjećanja. Sjećanja su uvijek varljiva. Mi se nečega sjećamo, ali ne pamtimo, primjerice, koje su boje bili zidovi. Tako da zapravo imamo samo fragmente stvarnosti koji će, kao i u sjećanju, biti vidljivi, a ostatak će publika sama nadopunjavati - baš kao što i mi zamišljamo prizore dok čitamo roman. Pri scenografiji puno nam je pomogao naš velikan Zlatko Kauzlarić Atač. Cijela je predstava zamišljena tako da kazališni mehanizmi postanu dio same priče. Koristimo sve moguće cugove, pa se scenografije vrlo brzo mijenjaju, spuštaju se i podižu kulise, otvara se prostor prema zboru, a rotirajuća pozornica dodatno nam omogućuje dinamiku.

Kako ste pristupili kazališnoj adaptaciji?

- Roman ima to svojstvo da nikada ne ispriča priču do kraja. Kada čitamo, mi u svojoj mašti dopunjujemo ono što nam je autor dao. Ako nam je sve do kraja opisano, više nam nije toliko zanimljivo jer roman traži naš angažman. I intelektualni i emocionalni. Ovaj roman, naravno, ostavlja mnogo prostora, osobito u opisu likova. Likovi su, zapravo, osnova dramske forme jer moramo im udahnuti osobni život. Čak i ako se lik pojavi samo pet minuta na pozornici, on mora biti živo biće, sa svojom biografijom, problemima, unutarnjim svijetom. U romanu to često nije do kraja razrađeno pa je upravo tu bio izazov, izvući iz dijaloga i opisa materijal koji se može pretočiti u dramsku formu. Bilo je i situacija u kojima smo, tijekom inscenacije, morali domisliti određene stvari, dopuniti ih, osmisliti detalje koji nisu izravno navedeni u tekstu, ali su potrebni da bi likovi i situacije na sceni djelovali uvjerljivo. Zbog stalnih izmjena scena i prostora, djelo je zapravo bliže jeziku filma ili čak televizijske serije, ali pokušali smo to nekako prenijeti na kazališnu scenu.

Budući da predstava sadrži oko 25 glumaca na sceni, mnogi i u dvojnim ulogama, kako vam je bilo raditi s autorskom i glumačkom ekipom?

- Autorska ekipa je pažljivo odabrana. Uz scenografa Zlatka Kauzlarića Atača, tu je i Jasminka Petek Krapljan zadužena za kostimografiju i scenski pokret te asistent kostimografkinje Bruno Osmanagić. Dramatizaciju supotpisuju autor Bauer, dramaturg Matej Sudarić i ja, asistent redatelja je Mirko Ilibašić, oblikovatelji svjetla su Zlatko Kauzlarić Atač i Tomislav Kobia, a glazbu koja je vrlo važan element ovdje potpisuje Ana Stanković. Drago mi je da uz Bauera, koji donosi iskustvo i mudrost, imamo i mladog dramaturga da vidimo kako oni razmišljaju o temi, kazalištu ili suvremenom pristupu. Matej se tu odlično uklopio, suradnja nam je jako lijepa i mislim da ima vrlo svijetlu budućnost u ovom poslu. Od glumačke ekipe imamo studente Akademije, nešto djece iz Dramskog studija Dječjeg kazališta, a jako nam je drago što je dio ansambla i Ivana Medić iz Opere. U predstavi glume Antonio Jakupčević, Luka Sarkanjac, Matko Duvnjak Jović, Ivan Ćaćić, Antonia Mrkonjić, Miroslav Čabraja i mnogi drugi. Bilo mi je jako lijepo raditi. Na sceni igraju i moji studenti treće godine glume, a starijima se poznajem već godinama tako da sam se od samog početka osjećao kao kod kuće. Mladi glumci su stvarno talentirani. Posljednjih godina sve više naših studenata počinje zauzimati vrlo ozbiljna mjesta i u zagrebačkim kazalištima, i televizijskim serijama, i filmovima. Mislim da se napokon vidi kako Osječka akademija daje rezultate.

Kako probe zasad teku i u kojoj ste fazi?

- Do sada smo dvaput bili na pozornici. Uvijek je to izazovno kada imate dramu jer se na pozornici stalno nešto događa i ne možete biti prisutni koliko biste htjeli. No imamo dvoranu za probe koja je dimenzijama gotovo jednaka kao pozornica, tako da smo veći dio rada i priprema odradili tamo. Od danas smo stalno na sceni. Svi su glumci dobro pripremljeni i mislim da smo s njima već obavili najveći dio posla. Sada nas još malo posla čeka u smislu koordinacije s tehnikom jer ima dosta tehnički zahtjevnih elemenata, ali vjerujem da ćemo tijekom ovog tjedna sve to uspješno posložiti i da ćemo mirno dočekati premijeru. Zapravo, jedva čekamo da publika dođe i vidi ono na čemu smo radili gotovo tri mjeseca.

Što osječki gledatelji mogu očekivati od predstave? Hoće li možda biti izvedena i u ostatku Hrvatske?

- Nadam se da hoće. Predstava je tehnički zahtjevna, ali postoji projekt razmjene hrvatskih narodnih kazališta pa bi, ako tehnički uvjeti to dopuste, bilo lijepo da gostujemo i drugdje. Kazališta bi, naravno, trebala imati odgovarajuću tehničku opremu da bi predstava mogla biti izvedena u punom obliku. Što se samog sadržaja tiče, mislim da gledatelji mogu očekivati lijepu, toplu priču o temama koje tište mnoge od nas. Mnogi će se, vjerujem, prepoznati u toj priči. Osobito starije generacije koje se sjećaju tog vremena. Radnja obuhvaća razdoblje od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do nove ratne situacije koju smo i sami itekako osjetili na ovim prostorima. U toj atmosferi zapravo se i zaokružuje cijela priča. Nadam se da će predstava potaknuti gledatelje da posegnu i za romanom jer je on mnogo opsežniji i doista ga je užitak čitati.

Što ova predstava znači za vas osobno? Po čemu je posebna?

- Ova predstava mi je posebna zato što je sigurno najambiciozniji projekt na kojem sam dosad radio. Budući da se ja u kazalištu bavim prije svega glumcem, moje predstave najčešće nisu bogato opremljene u smislu scenografije i kostima. Ovdje je, međutim, riječ o potpuno drugoj razini. Imamo gotovo 200 kostima, što je golem broj jer uz tih 25 glumaca mnogi igraju po četiri-pet različitih likova. Radnja je vrlo dinamična, s mnogo događanja, pa su i glumci tijekom cijele predstave izrazito angažirani. Do sada se nisam okušao u tako velikom i zahtjevnom projektu i baš mi je drago što se pokazalo da i takav format može funkcionirati. Unatoč velikom broju glumaca, kompleksnoj scenografiji i svim tehničkim elementima, projekcijama, svjetlima, raznim “čudima” na sceni – nismo izgubili glumca iz fokusa. Mislim da je glavni naglasak ipak ostao na glumačkoj igri i radu s glumcima, i vjerujem da će publika to prepoznati.