U Klubu knjižare Nova održano je predstavljanje knjige Brankice Damjanović “Leksikon uvida”. Šesta zbirka kratkih priča i refleksivnih tekstova potvrđuje autoričin dar za jednostavan, nenametljiv stil. Knjiga je zamišljena kao intimni leksikon sažetih spoznaja i mudrosti koje izviru iz svakodnevnog života, otvarajući prostor za duboko promišljanje o duhovnosti i čovjekovoj unutarnjoj istini. Kratki, ali snažni uvidi služe kao ogledalo čitatelju, potičući ga na prepoznavanje vlastite snage, ranjivosti i potrebe za blagošću, zbog čega je idealno štivo za trenutke osobne potrage i smirenja.

Čovjek “sredstvo”

- Mislim da je ovo moja najzrelija zbirka kratkih priča, iako ljudi najviše vole “Dobro je...”, valjda zato što taj naslov zvuči tako pozitivno. Zanimljivo je da je jedanaest godina razlike između prve zbirke “Dobro je...” i šeste, “Leksikon uvida”. U ovoj zbirci sam se posebno fokusirala na odnos među ljudima. Društvene mreže nam donose toliko toga dobrog, ali i mnogo lošega. Čitajući komentare, način na koji se obraćamo jedni drugima, poznatima i nepoznatima, ponekad osjećam i fizičku bol. Zato sam htjela naglasiti koliko je važno da budemo dobri jedni prema drugima. Mi smo suputnici, ali i supatnici u ovom životu. Sjetila sam se i scene iz “Braće Karamazovih”, kada se starac Zosima pokloni Dmitriju Karamazovu, a drugi se čude zašto to radi. On odgovori da se poklanja njegovim budućim stradanjima i mukama. Svatko od nas u životu ima i boli i lijepe trenutke, svi smo u neku ruku povezani. Žao mi je što danas prevladava stav da je drugi čovjek “sredstvo”, da postojiš samo zato da mi koristiš pa te se onda može odbaciti bez osjećaja. Upravo zato u “Leksikonu” nastojim usmjeriti pažnju na jezik i na to kako se odnosimo jedni prema drugima - govori Damjanović.

“Leksikon uvida” možda je i posljednja autoričina zbirka kratkih priča jer ima i druge planove. Nešto je već napisano i treba samo doraditi, a ako sve bude išlo kako treba, možda već do proljeća bude gotovo, dodaje. Damjanović je drugi put u Osijeku, no radovala se suretu jer su u međuvremenu neki njezini čitatelji postali i prijatelji. Mnogi u njoj, ali i u njezinim djelima, čini se, otkrivaju nove strane života.

- Netko me jednom upitao: “Kad bi trebala jednom riječju opisati sebe, svoj život i svoj odnos prema životu, koja bi to riječ bila?” – ta riječ je povjerenje. Kad kažem povjerenje, mislim na povjerenje u život, u ono što zovemo sudbinom. Povjerenje da je sve, baš sve, dobro. Danas često kažemo: “Dobro je što je danas tako.” ili “Dobro je čak i kad ništa nije dobro.”, a vrijeme onda pokaže da su i one bolne stvari ipak imale neki smisao, da su bile za neko naše više dobro. Znam da je to danas već pomalo izlizana fraza, ali imam dovoljno životnog iskustva da mogu reći da je doista istina - ističe.

Dvadeset godina Damjanović je radila kao novinarka i spikerica, no prijelomni trenutak okreta ka književnosti izniknuo je upravo iz novinarske znatiželje i strasti prema pisanju.

- Pišem odmalena, moje prve pjesme i priče nastale su kada sam imala osam godina. Talent su poslije prepoznali i razvijali moji roditelji i profesori. Međutim, otvorilo se novinarstvo na studiju književnosti. Moram reći, iako sam bila vrlo marljiva, nikada nisam voljela tu izloženost javnosti. Prošla sam cijeli put; bila sam spikerica, voditeljica, novinarka, urednica... i nekako sam s vremenom osjetila potrebu da se povučem. Kada se pojavila prilika da napustim televiziju i počnem raditi nešto drugo, osjetila sam snažnu potrebu da pišem. I to vrlo intenzivno. Taj novinar u meni i dalje je živio. Pomislila sam: “Pa dobro, sada više neću biti izložena javnosti, neću više stati pred kameru, neću se snimati.” Ali ubrzo su ljudi počeli zvati jer su, očito, moje knjige pronašle svoj put do čitatelja. Zvali su me da održavam književne večeri, susrete i razgovore. Onda sam shvatila da sam, iako sam pobjegla od kamere, opet završila u javnosti. Sada, međutim, gledam ljude uživo, razgovaram s njima - i shvatiš da ne možeš pobjeći od onoga što je tvoja sudbina. Nazovimo to misijom, pozivom, kako god. Sviđa li mi se to ili ne, idem dalje jer osjećam da trebam nešto dati, a ne samo razmišljati o tome što ću ja sama dobiti ili dopuniti u sebi - govori.

Mirnoća tišine

Rečenica koja i danas rezonira s autoricom misao je Vladana Desnice: “Podaj mi, Gospode, dnevni obrok samoće”, upravo zbog mirnoće koju joj tišina pruža.

- Zaista volim samoću, i ne znam ima li itko tko ju voli više od mene. Ali, s druge strane, koliko god se povlačim u tišinu, uvijek dođe trenutak kada shvatim da su mi potrebni ljudi. Čak i kada ja to sama ne shvatim, dogodi se ovakvo nešto; neki poziv koji jednostavno ne mogu odbiti i tada shvatim da mi je zapravo lijepo među ljudima, ali samo kada je to dozirano. Mislim da je samoća važna jer nam omogućuje da usmjerimo pogled sebi, da se zapitamo kako smo, zašto smo ovdje i kuda idemo. Danas nam se, čini mi se, nameće matrica prema kojoj je važno kako živimo, kako izgledamo, kamo putujemo, ali rijetko se pitamo zašto živimo. Ta horizontala “kako” stalno je prisutna, ali mene mnogo više zanima i ta vertikala “zašto”. Kada se to dvoje spoji, tada se, vjerujem, može pronaći neki smisao. Mislim da upravo onim što radim stalno pokušavam pronaći taj smisao. Možda ga i ne pronađem do kraja, ali i sam put prema njemu ima smisao. Vjerujem da je to Bog, mnogo puta u životu snažno sam osjetila Njegovu prisutnost - naglašava Damjanović.

Posebno je to bilo izraženo kada je pisala knjigu “Ne bih ovo mogla bez tebe”. Autorica otkriva da je njezin puni naziv zapravo trebao biti “Ne bih ovo mogla bez tebe, Bože”.

- Ta je inspiracija bila toliko snažna da sam jednostavno morala zastati i zapisati ono što se u meni rađalo. Osjećala sam kao da nešto protječe kroz mene, a ja sam samo bila tu, budna, da to zabilježim. Zato vjerujem da, kada te dotakne to “nešto”, tada sve ima smisla. Vjerujte mi, ja sam po naravi introvert i ne bih se usudila, pogotovo nakon svega što sam radila na televiziji, ponovno stati pred ljude i govoriti im o životu. No vjerujem da postoji nešto veće, pametnije i jače od mene što smatra da to mogu i zato sam i večeras tu - zaključuje.