Na AUKOS-u, u sklopu intermedijalnog festivala književnosti PUnKt, održana je još jedna vrhunska filmska tribina. Riječ je o razgovoru s Kristianom Novakom, autorom romana "Črna mati zemla", i Nebojšom Slijepčevićem, redateljem ekranizacije u nastajanju.

Traumatična priča

Prema motivima Novakova romana, film će pratiti uspješnog mladog pisca Matiju Dolenčeca, koji stvaralačku i ljubavnu blokadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu potisnutu priču, onu koju je kompenzirao izmišljanjem drugih priča. Potisnuta u Dolenčecovu životu traumatična je priča o njegovu djetinjstvu u međimurskom selu, o smrti oca, otvorenom povijesnom prijelomu 1991., svakodnevnim lažima i složenim osjećajima - ubojicama života.

- Svi redateljski odnosi raspali su se kada su ljudi ozbiljno počeli razmišljati o tome kako knjigu prenijeti na film. Tada sam pomislio da je knjiga prokleta i da nikada neće doživjeti filmsku verziju. Onda mi se javio Nebojša, i rekao jednu od najpoštenijih rečenica koje sam čuo: "Taj ću film raditi samo ako ima smisla, a ima smisla ako u filmskom mediju mogu ući dublje od onoga što je napisano." I to je i uspio. Najvažnije mi je da ima onaj "udar" priče, onaj trenutak koji vas pogodi u trbuh, emociju. Neću se pretvarati da znam kako to točno izgleda u filmskom jeziku, jer ono što u književnosti funkcionira ne može se jednostavno prebaciti u film. Ova priča nastala je zahvaljujući ljudima koji su se s entuzijazmom uhvatili posla i zbog toga sam jako sretan - govori Novak.

  

Što se tiče kritika, autor priznaje da ima raznih, no to je nešto na što se čovjek mora priviknuti.

- Dobivam svakakve poruke. Mislim da redatelji, pogotovo mladi, moraju biti spremni ući u arenu i očekivati da će ih netko gađati blatom. Nitko od nas ne piše knjige ili ne snima filmove da bi se svidio svima. Uvijek postoji sloj ljudi kojima se to neće svidjeti. Strah od neuspjeha uvijek postoji jer na kraju si potpuno gol. U tvojoj glavi sve izgleda kao neko prekrasno, eterično biće, a onda to pokušaš prenijeti na papir i pomisliš da si idiot koji to ne zna izraziti. S tim se ograničenjima stalno sukobljavaš, pokušavajući iz njih izvući nešto autentično. Ipak, meni je važno da se bavim onim što me žulja. Ono čega se bojiš — tu leži tema tvog pisanja. Idem prema tom strahu i pokušavam ga razumjeti, kvantificirati, pretočiti u nešto konkretno. Na taj način preuzimam kontrolu nad njim - objašnjava Novak.

Priča je, kaže, namijenjena svima koji se mogu s njom povezati.

- Nema trivijalnih tema. Ono što je bilo važno našim predcima, važno je i nama danas: ljubav, smrt, izdaja. To će uvijek biti relevantno. Kao umjetnik možeš prikazati nešto novo, ali baviš se istim temeljnim stvarima. Kada nešto staviš na papir, želiš to komunicirati s nekim, pa makar bila i mala skupina ljudi. Obraćaš se onima koji žele slušati jer i ti kao autor želiš vidjeti kako su drugi proživjeli neko iskustvo. Tako se međusobno povezujete - zaključuje Novak.

Nagrađivanom redatelju Nebojši Slijepčeviću ovo je prvi dugometražni projekt. Suradnja se dogodila preko posrednika, no oduvijek je bio veliki fan Kristianovih djela.

Životni kontekst

- Kada se pružila prilika preko Antitalenta, rekao sam da ponovno moram pročitati roman i to čitanje bilo je puno intenzivnije. Osjetio sam neke stvari koje onda, prije osam godina, nisam. Moj životni kontekst danas je drukčiji jer imam sina istih godina kao i glavni lik. Suprotno svim mojim uvjerenjima o adaptaciji kvalitetnih romana, ovome jednostavno nisam mogao odoljeti. Svaka filmska adaptacija ima onu dimenziju u kojoj vizualni element donosi novu priču, ne nužno ilustrativnu, i zato će film sadržavati scene kojih u knjizi nema. Neki su likovi izbačeni, neki spojeni u jedan, a neki su potpuno novi. Film mora funkcionirati samostalno, i za one koji knjigu nisu pročitali. To vidim kao dopunu književnog djela, dva zasebna, ali povezana svijeta - govori Slijepčević.

Iako je scenarij pisan na standardnom hrvatskom jeziku, gledatelji ipak mogu očekivati dijelove međimurskog kajkavskog dijalekta, ali uz titlove.

- Budući da dolazim iz dokumentarističkog pristupa, izuzetno mi je važna autentičnost. Ti elementi u romanu zvuče fantastično na kajkavskom. Imaju posebnu melodiju, ritam i toplinu, ali su i izazovni. Što se tiče tematike, ključ svega je emocija. Filmovi se i rade zato da ljudi nešto osjete. Roman je dramatičan, pun nasilja i mračnih tonova, ali film će ipak biti nešto blaži jer mora biti. No, kao i svaka dobra drama, završava pozitivnom notom. Ne nužno sretnom, ali katarzičnom. Moramo sačuvati srce romana. Roman mi je polazišna točka za istraživanje teme, a zatim se iz tog materijala otvaraju novi rukavci, istraživanja stvarnog svijeta i ljudi, koji se onda destiliraju u film - objašnjava Slijepčević. n