U hotelu Osijek predstavljen je deseti roman uglednog psihijatra Veljka Đorđevića. "Pietrov san" knjiga je o djetetu koje je pronađeno pred katedralnim vratima, napušteno, i odgajano u vrtiću koji su vodile časne sestre.

Doživjelo je niz traumatskih iskustava, a psihijatar govori o onim situacijama kada dolaze roditelji koji nemaju djecu kako bi odabrali dijete, pa se uvijek pitaju ima li ono genetske bolesti i kakva je njegova povijest, jer često ne znamo ništa o biološkim roditeljima takve djece. Suorganizator događaja je Udruga hrvatskih braniteljica, a uzvanike su pozdravili predstavnik Grada Vlatko Kopić i Marela Đurić, izaslanica županice Nataše Tramišak.

- Taj dječak bio je najbolji učenik, trudio se, odlazio na brojne razgovore i na kraju, kao najbolji učenik, upisao medicinu. S njegovih 15-16 godina posvojila ga je jedna obitelj, koja je učinila mnogo kako bi mu pomogla da prevlada sve traume koje život takve djece nosi. A onda dolaze i njegove prve ljubavi, njegovo odrastanje i sreća kada upoznaje svoju biološku majku. Konačno se javlja i biološki otac, negdje iz Italije, i sve završava sretnim krajem, koji sam napisao u romantičnom raspoloženju, jer stvarnost je često sasvim drukčija od onoga što sam ja opisao. Život jednog ovakvog djeteta zapravo je poruka svima nama kakvi bismo trebali biti i prema svojoj djeci i prema napuštenoj djeci. Na neki način to je i putokaz za empatiju i ljubav prema svima koji žive u našoj zajednici - govori autor.

E.LUKIĆ

Đorđević je ponosan što je upravo s desetim romanom otvorio jedno novo područje, o kojem prije nije razmišljao, iako je kao psihijatar u svojoj 50-godišnjoj liječničkoj praksi doživio mnoge slične slučajeve. Nažalost, ne sretne i idilične kao što je Pietrov život.

- Imao sam brojne susrete s djecom koja su odrastala u domovima, bila napuštena ili koja su bila oduzeta disfunkcionalnim obiteljima, a poslije su učinila pozitivan pomak u svom životu. Htio bih zapravo reći da svi mi imamo šansu, ako je zaista želimo iskoristiti u društvu, koje bi trebalo biti humano, civilizirano, čovječno, s mnogo empatije, i negdje je to poruka svima nama da se okrenemo jedni drugima kako bismo sretno i uspješno rasli. Te formativne godine o kojima govorim najvažnije su za našu budućnost i kasniji sretan život. Ovaj roman posvećen je svoj djeci. Dakle, i djeci koja su napuštena, i djeci koja odrastaju u obiteljima, i djeci koja su oduzeta disfunkcionalnim obiteljima. Posvećen je zapravo svima nama - kakvi bismo trebali biti i kako bismo se trebali ponašati, okrenuti jedni drugima. U ovom stoljeću uma trebao bi prevladati zdrav razum, i nadam se da i ovim romanom pridonosimo upravo tom zdravom razumu 21. stoljeća. Volio bih da takvih snova ima što više za djecu koja su napuštena, zaboravljena, ali koja, na svu sreću, žive u humanoj i civiliziranoj zemlji, gdje imaju priliku za normalno djetinjstvo i odrastanje - ističe.

Iz prakse, Đorđević objašnjava da djeca odrastaju na različite načine. Ne postoje dvije iste osobe, stoga ne postoje ni dva djeteta koja su prošla isto odrastanje kao glavni junak romana.

- Ovo je apel svima nama u društvu da svojim donacijama, volonterskim radom i pružanjem sebe drugima pomognemo toj djeci da njezino odrastanje bude što bezbolnije i sretnije. Jer nekako mi se čini da što više mislimo, to smo manje sretni, a što manje negativnog mišljenja i što više pozitivnog unesemo u njihove živote, to će nam život biti i ugodniji i plemenitiji. Tako će možda pronaći i svoju obitelj, a dok je ne pronađu, cijeli dom i svi u tom domu bit će njihova obitelj. Nadam se da ćemo ovim romanom potaknuti upravo tu čovječnost u nama, da promislimo o tome kako oko nas postoje drugi i drugačiji koji trebaju našu pomoć - zaključuje.

Autor je već napisao novo djelo, koje bi trebalo izići tijekom godine, a riječ je o našoj bremenitoj prošlosti, o traumama kroz koje su mnogi ljudi prolazili. Piše o jednom vremenu koje nismo kreirali, ali kojem smo postali svjedoci. O tim strahotama čuo je od mnogih, no to je zavjet šutnje iz nekih olovnih vremena, otkriva.