Ovih je dana iz tiskare izišla najnovija knjiga Željka Draženovića, novinara Hine, dopisnika iz Vukovarsko-srijemske županije, koja govori o Vinkovačkim jesenima.

Rođen je 1966. u Vinkovcima, a odrastao u Rokovcima, kamo se otac doselio iz Like 1960-ih te upoznao Šokicu iz Cerne, Željkovu majku. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu pohađa srednju turističku u Vinkovcima, u tadašnjem Ekonomsko-upravnom školskom centru, danas Ekonomskoj i trgovačkoj školi Ivana Domca, a nakon tadašnje redovite i obvezatne vojske odlazi na studij u Sarajevo, gdje na Ekonomskom fakultetu završava višu turističku, a na Filozofskom fakultetu u Mostaru novinarstvo.

- U svijet novinarstva ušao sam kao dopisnik Glasa Slavonije iz Vinkovaca, nekoliko godina proveo sam i kao urednik Informativnog programa na Vinkovačkoj televiziji, a najveći dio profesionalne karijere kao dopisnik Hrvaske izvještajne novinske agencije (Hina), što sam i danas. Vezano uz novinarstvo, suosnivač sam i Centra za kulturu medija te festivala novinarstva Media In Time, koji se ove godine peti put održao u Vinkovcima i Vukovaru. U drugom mandatu član sam i Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva HND - kaže Željko Draženović.

Željko Draženović

O čemu govore vaše prve dvije objavljene knjige?

- Do sada sam objavio knjigu "Vinkovci, grad kakav pamtimo", izdanu 2023., koja je posvećena svima onima koji su Vinkovce učinili ovakvima kakvi su danas i kakvima ih pamte naši naraštaji. U knjizi, kroz dokumente i fotografije te svjedočenja starijih sugrađana, pratim razvoj Vinkovaca 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, gradnju željezničkog kolodvora, hotela Slavonija, gradskih blokova i naselja, razvoj željeznice i gospodarskih subjekata poput Kožare, Spačve, Vinteksa, Dilja, PIK-a Vinkovci, kojih mnogih danas više nema. Okosnicu knjige čini životna priča danas 80-godišnje Anice Hađinac, umirovljene medicinske sestre koja je u mladosti bila iznimno aktivna kao amaterska kazališna glumica i pjevačica. Život Anice Hađinac utkan je i u roman "Posljednja stanica Vinkovci", izdan 2024., koji je nastao na temelju sačuvanih pisama koja je Anica Hađinac kao mlada djevojka razmjenjivala sa svojim, sada pokojnim, suprugom dok je kao mladić bio u vojsci, početkom 60-ih prošlog stoljeća. Priča je slojevita jer osim autentičnih pisama koja svjdoče o načinu života u tadašnjim Vinkovima i načinu razmišljanja mladih, ali i starijih naraštaja, donosi i pogled na taj grad iz perspektive njegova razvoja, potkrijepljen tadašnjim novinskim izvještajima vinkovačkih Novosti o svemu što se tih godina događalo u Vinkovcima.

Najnovija knjiga je o Vinkovačkim jesenima, koliko ste radili na njoj, kako je teklo prikupljanje podataka, što je, prema vama, posebnost te knjige?

- Knjiga "Vinkovačke jeseni - hrvatski odgovor jugounitarizmu" priča je o Vinkovačkim jesenima u kojoj propitujem samu ideju nastanka te prestižne tradicijske i folklorne manifestacije, odnosno što je njezine osnivače nagnalo da ju osnuju.

Nemali broj bi rekao da je tomu razlog bio očuvanje folklorne baštine, što je, prema mome mišljenju, tek djelomično točno, a pravi su razlozi ipak drukčiji. U knjizi je puno dokumenata, fotografija, ali i svjedočenja sudionika stvaranja Vinkovačkih jeseni. Najveći problem s kojim sam se istražujući susreo jest činjenica da su s ovoga svijeta otišli idejni začetnici Jeseni poput Dragutina Žanića - Karle, akademika Vanje Radauša, Marcela Lončara, Grge Matakovića i drugih. Međutim, još uvijek je velik broj onih koji znaju puno i voljni su to znanje podijeliti. I zahvalan sam im na tome. Svima koji su pristali razgovarati i prisjetiti se početaka Vinkovačkih jeseni ili su mi pomogli dokumentacijomu ili fotografijama koje su sačuvali. Koristio sam se dakako i arhivskom građom te bogatom arhivom vinkovačkih Novosti i Večernjeg lista. Nadam se da sam ovom knjigom donio drukčiji pogled na Vinkovačke jeseni, koje ove godine slave 60. jubilej, a koju sam posvetio svima onima koji su na bilo koji način ugradili dio sebe u tu manifestaciju, od Vinkovčana do Rokovčana i Andrijaševčana, Otočana, Privlačana, Ivankovčana, Prkovčana, Đeletovčana i svih ostalih koji nisu žalili ni truda ni vremena da Vinkovačke jeseni uspiju. Iako vremena toj manifestaciji, sredinom 1960-ih, i nisu bila politički naklonjena. Ono što je meni bilo zanimljivo "otkriće", iako je to čovjeku poznato, ali ne razmišlja na taj način, jest činjenica koliko je ljudi pomoglo u nastanku Vinkovčakih jeseni a da nisu bili Vinkovčani. Uvjeren sam kako te manifestacije ne bi bilo da nije bilo podrške ljudi iz vinkovačkih okolnih sela, poput rokovačke braće Karabalić. Promocija knjige bit će 9. rujna u Matici hrvatskoj u Zagrebu, a u Vinkovcima, 20. rujna u Gradskoj knjižnici i čitaonici.

Ima li u ladici vašeg pisaćeg stola novih rukopisa, o čemu pišete?

- Ponukan dobrim prijmom prve knjige "Vinkovci, grad kakav pamtimo" i čestim upitima sugrađana zašto nisam spomenuo ovo ili ono, odlučio sam pisati knjigu o vinkovačkim gradskim četvrtima, odnosno o tome kako su nastali Vinkovci kao urbano gradsko područje. Ali ne od rimskih vremena, pa ni od srednjega vijeka, već od vremena prerastanja u zajednicu kakvu danas poznajemo, ali jako malo znamo o tome kako je nastao Radićev i Zagrebački blok i zašto ih tako zovemo, mladim naraštajima nepoznanica su mnogi nazivi nekadašnjih dijelova grada, poput Vašarišta, koji je gotovo nestao iz upotrebe. Vidjet ću kamo će me ta priča odvesti, ali me poprilično zaintrigirala, kao i rad na romanu radnog naziva "Izborna noć", o sprezi politike i medija u predizborno vrijeme. Opet jedna vinkovačka, ali i svehrvatska priča o dobrim i lošim političarima, urednicima i novinarima. Ali o tom - potom...