Sve je u debitantskom romanu Gabrijele Rukelj Kraškovič »U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća« puno cvijeća, ali je osjećaja ugode i nježnosti koju obično nude ti mirisni slapovi boja jako malo. Neka vas ne zavara ni naslov. To što je i u kući i u vrtu bilo mnogo cvijeća, ni slučajno ne znači da ćete čitati neku blago zašećerenu ljubavnu priču. Naprotiv, ovaj roman podužeg naslova daleko je od bilo kakve patetike i sladunjavosti. Ovo je roman o osamljenosti, nesreći, bolesti, tuzi, nerazumijevanju, uskogrudnosti, malograđanštini, nedostatku ljubavi...

Temelj je život same autorice, pri čemu ona taj autobiografski element ni u kojem trenutku ne sakriva i to ne samo time što pripovijeda u prvom licu (što nužno i ne mora značiti autobiografski prikaz), već i tako što koristi inicijale vlastitog imena, kao i imena nekih ljudi iz svoje okoline, a uz to govori i o svom umjetničkom radu slikarice. Štoviše, ovoj je knjizi prethodila likovna izložba istog naziva postavljena u Memorijalnoj kući Marije Jurić Zagorke. I iz te je izložbe, na jedan način, proizašla ova knjiga.

Iskonska književnica

Kraškovič, dakle, piše o sebi. A to u onim zaista najosnovnijim crtama znači da je rođena 1980. i do 23. godine živjela je u »kući od cvijeća«, potom je otišla, osamostalila se i afirmirala kao slikarica, a pred koju godinu joj je dijagnosticirana opaka i u velikom broju slučajeva smrtonosna bolest. I o tome je napisala roman. Naravno, puno je više toga od ovih temeljnih natuknica rečeno u ovoj sjajnoj knjizi, ali prepričavati što se zbilo apsolutno nema smisla i to ne samo zbog pasioniranim čitateljima nikad dragog otkrivanja pojedinosti, već i zbog činjenice da na stotoj stranici (od njih 228) doživljavamo veliki obrat. Zato je dovoljno reći da Kraškovič piše o svom životu – realno, iskreno, bespoštedno i krajnje dojmljivo.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Zasluge za tu literarnu gozbu svakako su u načinu na koji je autorica ispričala svoju priču. Roman je sastavljen od 120 manjih cjelina, možemo ih zvati i mini epizodama, ali bi bolji naziv možda bio stakalaca literarnog mozaika. U svakoj od tih cjelina autorica oživljava jedan trenutak iz svoje prošlosti slažući tako svoj cvjetni mozaik. Pri tome je iznimno bitno da je na koncu sve ne samo uspješno složeno i usklađeno u jednu začudnu i gorko oporu cjelinu, već i svaki mali izvadak tog mozaika, čitamo li ga izdvojeno, ima određenu snagu, odnosno može stajati samostalno. Ali je ipak jači kad je u cjelini. Načini na koje su »izbrušeni« ti djelići mozaika su različiti. Pojedine su cjeline prave male lirske pjesme, neke su epizode pjesme u prozi, neke crtice, druge pripovijetke, treće opisi i refleksije, a neki, poput »Dvije rečenice« imaju samo četiri riječi, ili, kao »Sve bilo je muzika« ne nude ni jednu jedinu riječ ispod naslova.

Kad treba, autorica posegne i za hladnim administrativnim jezikom otpusnog pisma iz bolnice, a bliski su joj crni humor i ironija pa u »Zadovoljni klijenti« kaže: »Na web-stranici jedne pogrebne agencije postoji rubrika 'riječi zadovoljnih klijenata'. I zaista, svi odreda su zadovoljni.« Kraškovič zna citirati i web ocjene kafića, prenosi isječke dijaloga iz bolničke čekaonice, navodi popis svega što će joj trebati za bolnicu, prepisuje pjesmu koju je napisao njezin prijatelj, skida zapise s Facebooka... Dakle, stilski i izražajno Kraškovič napravila je jednu začudnu i divnu kombinaciju tekstova koja svjedoči kako je izvrsna i iskonska književnica.

Što će ljudi reći

Svijet koji nam oslikava doba je u kojem je današnja Hrvatska bila dio nekadašnje Jugoslavije, doba socijalizma i komunizma, besparice i redova za kavu ili benzin, ali i doba nadanja da će biti bolje. Iako rođena na početku osamdesetih, Kraškovič nam, zahvaljujući odrastanju u građanskoj obitelji, nudi i daške života iz šezdesetih i sedamdesetih citirajući, primjerice, brojne autore i stihove nekadašnjih šlagera (Arsen Dedić, Gabi Novak, Zvonko Špišić...), ali sjećajući se i navodeći godine izdanja svojedobno popularnih knjiga (»Knjiga za svaku ženu«) ili za to doba YU socijalizma tipičnih proizvoda (Marles kuhinje, Iskrini telefoni, gitare Melodija...) čije proizvođače spominje, prisjeća se nekih radijskih i TV emisija, nekadašnjih novinskih izdanja... To će, naravno, kod dijela čitatelja opravdano pobuditi nostalgiju, možda čak i čežnju, ali to nije namjera autorice. Jer, sve su te, nazovimo ih dokumentarističke pojedinosti i fakti, u službi građenja slike svijeta malograđanštine, svijeta koji Kraškovič nikad nije prihvatila.

Podnaslov romana je »Iz arhive ili dok je život bio cvijeće«, pri čemu je već za čitanja jasno kako po njezinom sudu život nikad nije bio cvijeće. Konstatira to na različite načine i sama autorica koja je na zaista dojmljiv način izgradila priču o klasičnoj katoličkoj malograđanštini u kojoj sve mora biti čisto, ispolirano, uredno i puno cvijeća, odnosno kako kaže njezina majka iz kuće od cvijeća, »kako priliči« jer treba paziti »što će ljudi reći«. No, iza sve te glume, svog tog prikrivanja pod slapovima cvijeća stanje je bitno drukčije jer, kako kaže autorici draga i nesretna A. J.: »Ali, život ipak nije cvijeće«. No, zato ovaj roman to svakako jest.