Nakon nekoliko godina kreativne tišine i duhovnog putovanja koje ga je odvelo iz Hrvatske do Londona – kroz tišinu, sumnje, izgubljenost, strahove - pa sve do onog unutarnjeg oslobođenja – pijanist i skladatelj Zvjezdan Ružić vraća se s najintimnijim i najsmjelijim projektom dosad. Novi album orkestralne filmske glazbe »A Storm in a Teacup«, koji će premijerno uživo predstaviti 14. kolovoza na Ljetnoj pozornici u Opatiji, nastao je iz glazbene igre bez kalkulacija, iz čiste potrebe za istinom – onom osobnom, nesavršenom i sirovom. U razgovoru otkriva što znači kad se u tišini izgubiš pa nađeš novu verziju sebe, zašto je glazbu snimao u crkvama i zašto je svaki zvuk na albumu tu s razlogom.

Što stoji iza naziva »A Storm in a Teacup«?

- Oluja je počela još 2019. godine, zapravo. To je bio početak ovog putovanja, traženja sebe, traženja nekog dubljeg značaja za moj život. Kulminacija ove oluje bila je krajem 2021., kada sam doživio neka vrlo snažna, izuzetno duboka duhovna iskustva. I onda je tu bilo nekoliko godina tišine... Nastupao sam ja, držao koncerte. Ali, ono, iza zavjesa, bila je borba. Traženje. Preseljenje u London početkom 2024. predstavlja vrhunac ove oluje - mada toga nisam niti bio svjestan. Bogu hvala da se dogodilo to preseljenje, taj reset. Novi početak koji je donio i puno novih pitanja: tko sam, što zapravo želim reći, kome se obratiti? Krenuti iz nule u novom gradu nije uopće bilo lako. Istovremeno me je upravo taj novi život u Londonu vratio k onoj najčišćoj verziji moje duše. Biti u toj tišini, polako učiti neke nove korake, predstavljati se »iz nule« nekim novim ljudima iz industrije, reći tko si, kakvu glazbu stvaraš. Upravo ta tišina, taj reset, donio je oluju - onu najgoru, okom nevidljivu… Oluju iznutra. Prvih nekoliko mjeseci života u Londonu vježbao sam klavir u stanu, klasičnu glazbu: baš kao nekad davno, kad sam bio klinac. Svirao i u glavi maštao neke nove snove; baš kao što sam nekoć davno u staroj kući u Matuljima svirao u sobi i sanjao neki život koji danas živim. A snovi također traže svoj update.

Tako su se i moji snovi »presložili« u Londonu. Duži niz godina odmicao sam se od jazza, duša me vodila u filmsku glazbu. Zapravo, tu sam doma - kada stvaram note iz slika u mojoj glavi, nekih mojih priča. Ne zanimaju me virtuozna fasiciniranja publike. Zanima me stvaranje glazbe - koja ljude dira direktno u dušu, koja im šalje poruke, koja ih liječi. To je nešto bez čega ne mogu stvarati glazbu - ako iza skladbe ne postoji priča, film, važna poruka - za mene to su samo »prazne note«. A to nisam ja. Ono najvažnije - London i ta okolina podsjetili su me da je potpuno okej biti svoj, koliko god bio čudan svijetu, ići doista do kraja - a ne na 80 posto - dok se uvjeravaš da si dao čitavog sebe. Biti to što jesi, neovisno o tome hoće li te svijet vidjeti, čuti - ili neće. Jer, mogao bih živjeti s činjenicom da me svijet ne razumije, ne prepoznaje moju glazbu, moju dušu, da sam primoran u životu raditi nešto drugo u tom slučaju, mijenjati struku. Ali živjeti s činjenicom da me svijet prepoznaje i plješće mi, dok ja više ne prepoznajem sebe - to bi me »ubilo«.

SERGEJ DRECHSLER

Kako je tekao proces skladanja?

- Jednog dana, nakon mjeseci tišine i traženja sebe, svog puta, nakon još jednog treninga u teretani u nizu i trenerovih riječi »keep moving«, došla mi je melodija u glavu. Trčao sam u stan u Kensingtonu, čitavim putem pjevušio temu da je ne izgubim. Osjetio sam da je došao »taj trenutak«, da je inspiracija pokucala na vrata. Sjeo sam za klavir, uključio snimač na mobitelu i ostatak toga dana i polovinu drugog dana proveo za klavirom. Tako je nastala skladba »Keep Moving« - prva skladba na albumu. U ta dva dana inspiracije zapisao sam gotovo 100 skladbi. Od tih 100, napravio sam selekciju od meni najdražih - ispale su čak 33 skladbe. A skladbe na albumu su gotovo identične onima koje su tih popodneva nastale. Osjećao sam neku posebnu Božju prisutnost - a moje ruke samo su svirale. Kao da je On pisao kroz mene. Od njega su došle sve te note, sve te harmonije, melodije. Ja sam ih samo rukama zapisao. Ali, čitav proces bio je u potpunosti izvan moje kontrole. Nešto nevjerojatno, nikad nešto slično nisam doživio! Slike su prolazile kroz moju glavu, a svaka priča u »real timeu« dobivala je svoj soundtrack. Imena skladbi odmah su dolazila, nije bilo nikakvih kalkulacija - samo sam se vodio glazbom. Ona je pokazala put, a ja sam je samo pratio - koliko god sam mogao. Ježio sam se čitavim bićem, plakao, zahvalan Bogu na tom daru, daru inspiracije, daru glazbe, tom blagoslovu koji mi je dao. Toliko nešto snažno, duboko, zastrašujuće lijepo, zapravo. Ali i velika odgovornost. Itekako velika… To sam tek shvatio kada je započelo snimanje albuma. Mislio sam da je oluja završila, niti na kraju pameti mi nije bilo da oluja tek tada zapravo - dolazi.

A što se tiče snimanja? To je bio dugačak proces na neobičnim mjestima.

- Ovaj album sam htio napraviti tako da me glazba vodi, a ne ja nju. I kao što sam nebeski primio te note, tako mi je došla želja, neki poziv, da album snimim u Božjoj kući. Tako sam došao u kontakt sa svećenikom Zdenkom Lendlom iz Bakra i odlučio snimati u crkvi sv. Andrije u Bakru. To je predivna, ogromna, treća najveća crkva u Hrvatskoj, i ima savršenu akustiku. I to se sve »slučajno« poklopilo - premda ništa nije slučajno, to znam. Velečasni Zdenko prepoznao je moju umjetničku viziju i u želji da me maksimalno podrži prebacio je samo zbog mene sve svoje mise u malu crkvu - tako da sam imao ovu veliku crkvu na raspolaganju danonoćno. Zdenko Lendl i njegova desna ruka, gospođa Dara, dali su mi neizmjernu podršku, razumijevanje i jako puno strpljenja na putu stvaranja ovog albuma. U Bakru sam proveo više od tri tjedna, dana i noći, ja i moj tonski snimatelj Marin Kereša. U toj sam crkvi snimao sve velike orkestralne udaraljke, harmoniku, mellotron, zborske dionice, timpane, tubular bells, gongove, razne udaraljke. Sve osim orgulja - jer se u Bakru još uvijek restauriraju, tako da sam orgulje snimao u varaždinskoj katedrali.

Znači, sve ste vi snimali?

- Da, ali sve se odvilo spontano. Četrdesetak dana sam snimao album, i dana i noći - bolje rečeno, kada se sve zbroji. Klavir sam snimio u Beču, u velikom Yamaha Music Europe studiju, pošto sam ja njihov ekskluzivni piano artist. Tamo sam imao vrhunske uvjete; od predivnog klavira Yamaha CFX do savršene akustike dvorane u kojoj smo snimali. I tamo smo Marin i ja proveli tjedan dana i noći - doslovno. Kada smo usnimili klavir, kaže meni Marin: »Meni je ovo toliko lijepo, pa tu više ništa ne fali. Nemoj dodavati druge instrumente.« Ja mu na to kažem: »Pa i meni, ali možda bih samo malo dodao tih par orkestralnih udaraljki, tek toliko…« i tu kreće priča. Dolazimo u Bakar i odjednom je hrpa orkestralnih udaraljki u skladbama - timpani, tubular bells, gongovi, kamion udaraljki doslovno! Snimimo mi sve te zvukove i Marin, već vidno iscrpljen od danonoćnog snimanja i mog neiscrpnog tempa, kaže: »Pa super, to je to sad!« Ja mu kažem: »Čujem u glazbi još i mellotron.« Nikad u životu nisam snimao na pravom mellotronu, nego imam repliku. Replika je dobra - ali original ima poseban šmek - onaj raštimani zvuk, s toliko karaktera - nešto neopisivo.

Mellotron je prvi elektromehanički uređaj koji je bio preteča sintesajzera. I ja sam upravo taj originalni pronašao za ovaj album - baš onaj originalni model iz šezdesetih godina - onaj na kojem su Beatlesi snimali svoje legendarne albume! A zvuk je prava bajka. Njega smo snimali kroz gitarska pojačala, dodavali različite distorzije na pojačalu - jer, cilj mi je bio sve snimiti organski: raditi produkciju »na licu mjesta«, u trenutku inspiracije, uz minimalno razmišljanja, s puno emocije i odvažnosti.

A zašto niste na svojoj replici htjeli svirati?

- S obzirom na to da sam odlučio prvi put doista dati svojih milijun posto u svaki komadić stvaranja ovog albuma - htio sam da bude najstvarniji što može biti. A tu nikakve simulacije i replike, dodatni efekti i slično nisu dolazili u obzir. Htio sam da svaki instrument, zvuk koji odsviram, bude ostvarenje misije moje duše - želje da budem stvaran, da stvaram slobodno i kreativno, bez kompromisa - bez »oponašanja zvukova, prostora«, već da budem u tom prostoru, da ja stvorim sve što želim glazbom reći. Da ispoljim tu svoju dušu, dozvolim joj da pleše, da se izrazi… Kao nikad do sad. Onako kako su to radili oni najveći umjetnici, kojima sam se divio, zbog kojih sam zavolio glazbu, koji su zapisali povijest - oni koji su bili hrabri, odvažni, drski, neshvaćeni - ali prije i nakon svega - svoji. Osim toga, u vrijeme umjetne inteligencije, želja mi je bila napraviti nešto sto posto organski, nesavršeno, prljavo, zvučno, potpuno drukčije, nešto što niti jedna umjetna inteligencija neće nikad moći na taj način zapisati. Neću se natjecati s UI-jem i pokušati raditi savršenstvo, nego ću probati biti još više... čovjek. Svoj. Zvjezdan.

Nakon što smo snimili mellotron, Marin je ponovo rekao: »Super, to je to«, ali mene su vukle orgulje. Pa smo otišli do varaždinske katedrale i tamo snimili i orgulje. I tamo sam proveo gotovo tjedan dana. Samo me vodilo - igrao sam se - »Idem još ovo dodati, idem još ovo…« i odjednom su orgulje dobile toliko značajnu ulogu na albumu. Harmonika je isto dobila svoje mjesto, a ona je inače moj prvi instrument. I to je bilo vrlo znakovito na ovom albumu moje emocionalne, duhovne, umjetničke katarze. Harmoniku nisam svirao od mladosti, a sada se sama pojavila na putu tog mog umjetničkog, duhovnog oslobođenja - prihvaćanja sebe u potpunosti. Onda sam se zbog te harmonike opet vraćao u Bakar na još tjedan dana snimanja. Pa me vuklo na albumu imati još i zvuk marimbe i vibrafona na pojedinim skladbama. Bila su to još dva izleta - u glazbenu školu »Ivan Matetić Ronjgov« u Rijeci i u Glazbenu školu u Varaždinu. A onda sam na kraju, nekoliko dana prije miksanja u Londonu, otišao još do crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, gdje sam čitavu noć usnimavao dodatne instrumente, atmosfere. Uglavnom, bilo je to jedno jako ludo putovanje. Kreativno, emocionalno nabijeno, puno uspona i padova, svakakvih emocija, ali najljepše putovanje ikad na koje sam kročio.

Bilo je i toliko tih detalja koji su se događali putem kao naručeni, kao kada nam je na skladbi »Lost in the Storm« po krovu katedrale lupala jaka kiša, udaralo po krovu... Prava oluja. Ili crkvena zvona koja su se pojavila baš »u pravom trenutku« jedne skladbe… Sve je samo dolazilo, a ja sam bio milijun posto prepušten stvaranju bez ikakvih kočnica, ideja, pravila. Marin je imao naredbu da nikad ne prestane snimati, dok god mu ja ne dam znak. A ja sam samo slijedio sve te Božje znakove i uživao u svakoj novoj teksturi, boji, koje su se sponatano upisivale na to moje glazbeno platno. Tako sam došao do 1.000 usnimljenih traka, koje smo miksali u Londonu, u legendarnom Westpoint Studios - u studiju gdje su svoje snimke producirali glazbenici poput Adele, Kanyeja Westa itd. I miks smo radili kompletno analogno - Doka Kaitner i ja. Doka je producirao snimke Brucea Dickinsona, Deep Purplea i brojnih drugih velikana, tako da je moja glazba bila u sigurnim rukama. Bila je to prava avantura. Devet dana u jednom od najboljih studija u Londonu. A onda sam album poslao na mastering u Los Angeles - kod legendarnog mastering inženjera Roberta Vosgiena (Capitol Studios), koji je radio mastering za snimke Davida Bowieja, Queen te brojnih drugih legendarnih umjetnika.

Ali mislim da je čitav ovaj proces stvaranja albuma bio prije svega jedno moje duhovno oslobođenje. Prije je uvijek bilo puno neke želje, ideja iz ega - kako bi trebalo biti, zvučati... Pa divljenje uratku, pa očekivanja… A ovaj put sam samo rekao: »Želim samo da bude od prvog do zadnjeg takta, zadnje sekunde, igra.« Samo mi je bilo važno da na putu kreacije ne izgubim sebe. A to uopće nije lako. Jer, svaki suradnik uvijek vam želi dati svoje viđenje. I svatko od njih zna puno. Ponosan sam na sebe jer sam uspio uz sve »savjete« sa strane ostati svoj, ne pristati na ništa što bi mijenjalo onu esenciju, onaj izvorni zapis. Ja sam samo slijedio trag. Prvi put u životu nemam potrebe za odobrenjem svijeta za moju glazbu, nemam potrebe da me shvate. Jer, znam da sam to bio ja - od prve do posljednje skladbe.

Što nam priča album?

- Priča o putovanju izvan zone komfora, putovanju kroz oluju misli, strahova, boli, nesigurnosti, izgubljenosti, oluje pitanja, usamljenosti… Album također govori i o pronalasku one istinske verzije sebe, pomirenja sa samim sobom, svijetom, pobjede nad starim traumama, svim tim krivim uvjerenjima, strahovima, i ono najvažnije - sjedinjenja s Bogom, još snažnije vjere u Boga i život - u konačnici u sebe, u svoj put. Prvi put ikad imam album koji priča moju priču. Nema posveta drugima, nema inspiracije tuđim životnim pričama. Ovaj album moja je oluja, a sada je ta oluja spremna da se obrati onima koji je trebaju čuti - možda dobiti kroz nju ohrabrenje, neku važnu poruku za njihova putovanja.

A kako završava, u kojim bojama?

- Album vodi k jednom duhovnom sjedinjenju, oslobođenju, još jačoj vjeri u Boga i život. Završava skladbom »A Storm in a Teacup«, jer je to točno ta priča: koliko god da je putovanje od svih tih godina tišine bilo za mene teško i bolno, zapravo je bilo samo jedna oluja u šalici čaja - koju na kraju možeš zagledati i reći: »Aha, tu sam, živ sam i sve je okej!« Samo, to ne možemo vidjeti onda dok se radnja događa - jer smo usred te oluje, a ona tada djeluje ogromno, ti nas valovi zapljuskuju sa svih strana. I djeluje kao da je kraj, kao da smo gotovi. Dok zapravo - ta oluja bila je samo Božja priprema, da nas ojača za ono što tek dolazi. Ipak je ovaj život duhovno putovanje - prije svega i nakon svega. n