S Nastjom Kulović, autoricom knjige "Mi se ne grlimo", razgovor počinjemo pitanjem vezanim uz rečenicu koju je u pogovoru ovom romanu napisala urednica Ilina Cenov napomenuvši kako je ova knjiga "zadnji dio trilogije stvarnosne proze".

Znači li to da više ovakvih romana iz vašeg pera neće biti?

- Na predstavljanju moje druge knjige "Nešto drugo" u knjižnici u Veloj Luci, kad sam najavila treću knjigu, netko iz publike je pitao hoće li to biti trilogija. Još nisam bila sigurna u kojem će smjeru ići treća knjiga pa mi se jako svidjela ideja da imam knjige povezane u cjelinu i temom i likovima. Istovremeno, to mi je donijelo izlaznu strategiju – trilogijom mogu zaokružiti priču o odnosima unutar moje obitelji, odmaknuti se od stvarnosne proze i okušati se u novim izazovima, ali ne vjerujem da ću se odmaknuti od tema koje me zaokupljaju: odnosa, izgovaranja, istine, promjena koje kao pojedinci možemo učiniti, a kojima i društvo u kojem živimo postaje mrvu bolje.

Što je bio motiv za stvaranje ovog djela? Što je potaknulo još jednu obiteljsku priču, još jednu pomalo bergmanovsku analizu obiteljskih odnosa?

- Kad sam napisala "Kud si krenula?" moj tata je komentirao kako sam neke stvari napisala netočno, da je neke rečenice izgovorio on, a ne mama i da njega nema dovoljno u romanu. Budući da je "Kud si krenula?" bila knjiga koju sam imala potrebu napisati i izašla je neplanirano prva na scenu, a da je zapravo priča koju sam željela napisati bila ona o tragičnoj ljubavnoj priči moje bake i djeda, tatinih roditelja, odlučila sam u "Nešto drugo" pisati o tome, pa sam na kraju u šali rekla tati: "Evo ti, sad si dobio cijelu knjigu." Trilogiju je trebalo završiti, a bez knjige je bila još jedino mama, tako da sam se za Lalin lik u "Mi se ne grlimo" iskoristila nju. Zvuči kao da se nisam puno odmaknula od zadovoljavanja drugih (neka svaki član obitelji ima svoju knjigu). Šalu na stranu, u trećoj knjizi sam se oslonila na našu obiteljsku dinamiku, ali sam se najviše odmaknula od stvarnih događaja i likova. I to je dio izlazne strategije. Zapravo sam htjela provjeriti funkcionira li i u književnosti ono što neumorno ponavljam u životu – da je svačija priča važna: jesu li stvarni ljudi dovoljno inspirativni da budu likovi u romanu s kojima se drugi mogu poistovjetiti i kroz osjećaje likova proživjeti svoje.

Zanimljiv je do sada vaš najraznovrsniji pristup pripovijedanju. U jednom romanu imamo pripovijedanje u prvom licu, pismo, snimljene govorne poruke, rođendansku videočestitku, e-mail dopise.... Kako ste došli na ideju o tim različitim pristupima?

- Volim si postavljati izazove, u pisanju. Sam život će se pobrinuti za ostale izazove pa se u to ne guram. Imati različite likove mi omogućuje više onih do kojih mogu doprijeti, jer se ne moraju vezati uz jedan lik, nego mogu izabrati tko im je najdraži. Izazov je bio u tome da svaka od njih četiri ima svoj glas, a da to ne prikažem samo različitim fontovima. Različite forme su mi došle u promišljanju kako knjigu učiniti dinamičnijom, a glasove što više istaknuti i omogućile su mi da kroz različite medije uronim u svaku od njih i dođem do autentičnih glasova. Tako da kad god otvorite knjigu i nasumično počnete čitati tekst, odmah znate o kojem je liku riječ, da se osjeti ta različitost. Kao čitateljici mi se učinilo da je to onima koji pišu često zahtjevno pa sam htjela vidjeti hoće li to meni uspjeti. Koliko čujem, uspjelo je.

Koliko je dugo roman nastajao?

- Najduže od svih do sada: duže od dvije godine. Ideja se nadograđivala, mijenjala se, bilo je probijanja. Prvo je bila samo Lala koja priprema proslavu 60. rođendana i radi inventuru života. Onda sam se pitala gdje je tu konflikt, što će gurati priču naprijed? Učinilo mi se zgodno dodati i unuku koja je tek na početku života kao suprotnost, ali nije bilo dovoljno za napetost. Što ako Lala ne želi raditi životnu inventuru, pitala sam se. Tad mi se javila starija kći, najsličnija meni, koja bi mogla biti svojevrstan negativan lik, da publiku iziritira taman dovoljno da se u njima nešto probudi, a da im je i dalje draga. S Marom je knjiga dobila i napetost, jer ona gura Lalu da se suoči s prošlošću, a Lala ne želi trošiti vrijeme na osvrtanja. Kroz taj sukob sam dobila prostor da prikažem napetost koja između njih tinja i raste već duže vrijeme, ali bez Nike i njezinog glasa to ne bi bilo potpuno. Jer i njih dvije kao sestre su te koje su se udaljile, koje se više "ne grle". Lalu sam prvo pisala u trećem licu pa sam s urednicom donijela odluku da probam u prvom i tad se posložilo. Ali to tako i ide: pisanjem zaranjamo po priču i iznosimo je na svjetlo dana, tek se uređivanjem ona poslaguje.

Sjajan je lik Eli čiji dio teksta sve čini ljepšim, pozitivnijim... Očigledno postoji nadarenost vezana uz pristup likovima mladih. Može li se onda od vas očekivati književnost okrenuta i mlađim uzrastima?

- Eli je bilo jako lijepo pisati. Imala sam dobru suradnicu koja mi je pomogla da taj glas bude autentičniji i koja mi je na kraju rekla da sam uspjela ne poglupiti dijete. To mi je zazvučalo kao važna stvar. Hm, ovo bi sad mogao biti začetak nove ideje, kao s trilogijom na Korčuli.

Kakve su reakcije nakon pojave romana? Posebno s obzirom na činjenicu da sami brinete o izdavanju i promociji.

- Valjda je to što je puno ljudi u ovih malo više od mjesec dana koliko knjiga živi poželjelo imati knjigu i pročitati je, što je prije znak da sam s prve dvije nešto napravila dobro. Oni koji su je pročitali kažu da je dobra, da je najbolja dosad, da im je najdraža, da se vidi kondicija u pisanju… Doduše, komentari više govore o onima koji komentare daju: što se njima sviđa, što je njima dobro ili potrebno, nego o univerzalnoj istini o nečijem radu. To što se mogu izraziti i svojim se pisanjem uvući u život neke osobe i potaknuti je na osobnu promjenu ili bar promišljanje o vlastitoj priči važnije mi je od bilo koje pohvale ili kritike.

Što je u planu dalje? Radite li već na nečemu novom?

- Imam pravilo da nikad ne pišem novu knjigu dok promoviram onu koju sam tek napisala. Knjizi je još neko vrijeme potrebna moja podrška. Veliki izdavači su dugo živjeli u uvjerenju da će se knjiga sama pobrinuti za sebe. Na tržištu na kojem je puno knjiga, a malo ljudi čita, to ne može biti održivo. Možda je za strane knjige koje su vani hitovi pa dobiju hrvatsko izdanje, a marketing i promociju su već obavili drugi. To da ljudi čuju za knjigu, da je požele pročitati, da mogu doći do nje, to je poseban posao i nije svatko nadaren za njega i u redu je da se posao dijeli na one koji pišu i one koji se o knjigama brinu. Ali o knjizi se treba brinuti. Primjećujem da i veliki taj stav polako usvajaju. U meni je živ poduzetnički duh, volim pričati s ljudima i pred ljudima koliko i pisati pa se volim prebacivati iz uloge u ulogu. Zahtjevno je, ali ide s lakoćom. Na kraju knjige sam ostavila Lalin mail da joj i drugi mogu poslati čestitku pa ću neko vrijeme i pisati odgovore u Lalino ime. Ideja i naslov za četvrtu knjigu su tu, bit će dosta istraživanja, jer planiram iskoristiti istinitu priču, ali prvo ću malo ići okolo s “Mi se ne grlimo”. Sve ima svoje vrijeme.