Film "Poluotok" u režiji Osječanina i studenta filmske i TV režije, Davida Gaše, doživjet će svjetsku premijeru na 78. Filmskom festivalu u Locarnu, koji se održava od 6. do 16. kolovoza. Kratkometražni igrani film redatelja i scenarista te producentica Marte Eve Mećave i Lucije Perić u produkciji Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu oduševit će švicarsku i širu publiku u sklopu Međunarodnog natjecateljskog programa Pardi di Domani.

Sekcija istražuje potencijalne pravce razvoja filma, s naglaskom na eksperimentalne i inovativne poetike, a program redovito predstavlja autore čiji radovi sugeriraju budućnost filmskog izričaja. "Poluotok" je nastao kao diplomski rad na Akademiji pod mentorstvom red. prof. art. Snježane Tribuson, a film u rasponu od dvadeset minuta prati nekolicinu muškaraca koji provode vrijeme na štajgi u srcu šume okružene kupalištem. Filmski festival u Locarnu jedan je od najdugovječnijih i najznačajnijih europskih festivala, prema FIAPF-ovoj listi stoji uz bok festivalima u Cannesu, Berlinu i Venciji te ga odlikuje otkrivanje nadolazećih filmskih talenata i trendova. Sve o prvim dojmovima, očekivanjima i nastanku filma iza kulisa, ekskluzivno za Glas Slavonije, donosi vam David Gašo.

Kakva je bila vaša reakcija kada ste saznali da će vaš film dobiti svjetsku premijeru na Locarno Film Festivalu? Kako su reagirali vaši prijatelji i obitelj te što za vas osobno znači takvo priznanje?

- Ovaj film nastao je kao diplomski film na Akademiji, ujedno i posljednji film koji ćemo kao ekipa snimiti na fakultetu. Naš prošli film postigao je velik uspjeh, tako da ovom filmu nismo pristupali s idejom da se mora "probiti" na neki veliki festival. Prioritet nam je bio da se zabavimo, da isprobamo režijske ideje i koncepte koje do sada nismo. Akademija je po meni savršeno mjesto za to jer kao student imaš pravo na pogrešku - svaki eksperiment podrazumijeva rizik da film možda neće uspjeti ili da će u konačnici biti neshvatljiv. Prolazak na Locarno nas je oduševio i za mene je osobno bio potvrda da smo uspjeli u svojim namjerama te da je film nekome na kraju bio dovoljno zanimljiv i uzbudljiv da ga uvrsti u selekciju.

O čemu se točno radi u Poluotoku, što vas je inspiriralo za ideju i koja je njegova pouka? Smatrate li da su queer teme dovoljno zastupljene u hrvatskom filmu?

- "Poluotok" je koncept film koji prati događanja na jednoj štajgi unutar jednog dugog opservacijskog kadra. Za ovaj film me posebno nadahnula fascinacija mjestima koja su istovremeno intimna i javna, što su u pravilu štajge. To su najčešće plaže, parkovi, teretane… Zanimljivo mi je što je tradicija cruisinga i štajgi toliko velika, ima ih svako mjesto, a istovremeno su tako nevidljive. Isto istraživanje već je prije rezultiralo dokumentarnim filmom "Šumica", koji sam snimio prije tri godine, a koji je imao premijeru na ZagrebDoxu. Ovaj put sam htio napraviti igranu inscenaciju koja će funkcionirati kao svojevrsni terarij - uvid u svijet muške queer seksualnosti u malom. Jedna od tema su prvi seksualni susreti koji su kod mladih queer muškaraca nerijetko traumatični te utječu na način kojim pristupaju seksu u budućnosti. Nedostatak razgovora o fizičkom i psihičkom seksualnom zdravlju velikim je dijelom tema koja je motivirala moj rad na ovom filmu. Volio bih da postoji više hrvatskih filmova, ali i općenito filmova koji se bave queer temama, pogotovo s obzirom na seksualno zdravlje.

Opišite nam proces rada na filmu koji je zapravo nastao kao diplomski rad na Akademiji. Kako ste mu pristupili, kako se razvijao scenarij i s kojim ste se problemima susreli?

- Dugo sam htio snimiti igrani film koji se bavi ovom temom, i dugo sam htio snimiti film koji je zapravo koreografija u jednom kadru. Kada sam pisao scenarij za "Poluotok", to je bio proces spajanja svih tih nasumično nakupljenih ideja. Veći problem bio je, primjerice, pronalazak savršene šume, odnosno kadra šume u kojem će se odvijati film. U teoriji sam mislio da su sve šume iste, ali ispalo je da to nije tako. Dugo smo tražili našu šumu koja je trebala biti specifična, pokriti pet-šest situacija u jednom kadru koje nisu smjele djelovati neautentično, a istovremeno imati specifičnu vegetaciju i biti logistički pristupačna. U konačnici smo ju našli, ali je onda idući izazov bio uskladiti glumce i statiste unutar kadra koji dugo traje… nakon toga trebalo je uskladiti ostale elemente, primjerice prirodne pojave koje smo proizvodili uz pomoć specijalnih efekata, poput jakog vjetra koji je važan dio scenarija itd. kako bi sve na kraju funkcioniralo savršeno. To su sve uzbudljivi "problemi" u stvaranju filma. Bilo je jako zabavno gledati kako sve što smo zamislili na kraju sjeda na svoje mjesto.

Jeste li imali podršku fakulteta i kakve su bile njihove reakcije na premijeru u Locarnu?

- Jesmo. Od ureda produkcije na ADU smo imali veliku podršku tijekom pripreme snimanja, a prisutna je i sada.

Koje su to "nove režijske ideje i eksperimenti" koje isprobavate u filmu? Zašto ste odabrali upravo taj spoj igre i istraživanja?

- To su nove ideje i eksperimenti za nas. Nešto što ima svoju tradiciju unutar filma, ali za nas je bilo izazov i nešto što nismo do sada radili. Prije svega je to bilo snimiti film u jednom kadru, ali uz to smo htjeli i prikazati dva koegzistirajuća svijeta, jedan u zvuku (posjetitelji parka i glazbeni festival u pozadini) i jedan u slici (štajga). Također je moja velika želja bila imati vremensku promjenu unutar jednog kontinuiranog kadra, iako je to djelovalo nemoguće. Na kraju nam je pomogla i prava vremenska promjena na setu. Rekao bih da je istraživanje filmskog jezika polazna točka svih filmova koje smo radili na Akademiji, pogotovo onih nastalih u suradnji s Tinom Ostrošićem, koji je bio direktor fotografije i na ovom filmu. Puno istraživanja se događa i u postprodukciji zvuka, koju je ovdje opet radio Dino Ljuban u suradnji s Tihomirom Vrbancem. Dino je sav zvuk Poluotoka izgradio iz temelja. Nijedna dijaloška replika, šum koraka ili lišća nije snimljen na setu zbog specifičnih okolnosti i bučnog ambijenta. Ta naknadna rekonstrukcija i nadogradnja zvuka bila je posebno zanimljiv (i dug) proces. To je sve za nas najuzbudljiviji dio, a mene će uvijek malo više zanimati filmski jezik od priče. Iako mi je jako drago kad dobra priča nađe uzbudljivu filmsku formu.

Gdje ste i koliko dugo snimali te tko vam je sve pomogao? Postoje li neke zanimljive anegdote sa seta koje biste voljeli podijeliti?

- Snimali smo u jednoj šumici na Jankomiru u kojoj se inače održavaju rejvovi. Jedan dan smo posvetili uvježbavanju koreografije i probama, a jedan dan smo snimali film. Bio je veći studentski set - producentice Marta Eva Mećava i Lucija Perić, direktor fotografije Tin Ostrošić, snimatelji zvuka Dino Ljuban i Ema Veseljak, kostimografkinja Paula Čule, scenograf Jan Herenčić, majstorice maske Ivana Pralija i Marta Krapanić, i brojni drugi… mislim da nas je ukupno bilo tridesetak, uključujući sve glumce i statiste, i vatrogasce koji su bili s nama na setu. U manjem sastavu smo kasnije snimali puža koji je jedna od glavnih uloga u filmu, koji se pojavi u kadru negdje prije sredine filma. Možda je anegdota to da je u scenariju izvorno puž trebao biti specifična gusjenica koju nikako nismo mogli pronaći. Kad smo ju napokon našli, snimili smo isti dan i nju i puža, međutim golać je odmah zasjenio i zamijenio gusjenicu, koju smo tražili mjesecima.

Jeste li zadovoljni suradnjom s producenticama Lucijom Perić i Martom Evom Mećavom? Kako je uopće izgledao vaš timski rad na filmu?

- Bez Marte i Lucije nema filma! S Martom sam do sada surađivao na šest kratkih filmova, a "Niska trava", koji smo snimali u Osijeku, bio je naš zajednički završni film na trećoj godini. Sada radimo i na našem prvom dugometražnom filmu zajedno. S Lucijom sam do sada surađivao na tri filma i mislim da su ona i Marta iznimne producentice koje scenariju i filmu pristupaciju s puno strpljenja i razumijevanja, a u interesu im je doista da film bude što bolji. Ne mogu zamisliti snimanje bez njih i njihov doprinos svakom filmu je velik. S producenticama sam najduže u svakom filmu, od prve verzije scenarija do prijava na festivale i planiranja budućnosti filma. S njima dijelim sve. Mislim da bi tako trebalo biti uvijek.

Vaš prethodni film "Niska trava" prikazan je na nizu svjetskih i domaćih festivala poput Međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu, Sarajevo Film Festivala, Zagreb Film Festivala i mnogih drugih, gdje je osvojio brojne nagrade u raznim kategorijama. Vjerujete li i da "Poluotok" očekuje svijetla budućnost u Locarnu i nakon?

- Mislim da smo jako zahvalni na svim prilikama za prikazivanje "Niske trave" - to iskustvo je nadmašilo sva naša očekivanja i jako sam ponosan na taj film. Što se "Poluotoka" tiče, već sama premijera na Locarnu je velika stvar. Volio bih da film vidi što više ljudi, ali festivalski put je uvijek nepredvidljiv. Nadamo se!