Ovogodišnje, sedmo izdanje Mediteranskog lutkarskog festivala Mediteraneo ugostilo je kazališta iz Španjolske, Ljubljane te niz domaćih produkcija. Uz bogat izvedbeni program, festival je ponudio i popratne sadržaje, među kojima se posebno istaknula radionica Kritički poligon – dvodnevna radionica kazališne kritike koju je vodio doc. dr. sc. Igor Tretinjak s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Štoviše, Kritički poligon pokrenut je prije godinu i pol dana u suradnji sa Sveučilištem u Zadru i s osječkom Akademijom, pod okriljem Društva kazališnih kritičara i teatrologa, a sve s ciljem da prvenstveno studentima, ali i otvorenoj široj javnosti, kroz gledanje konkretnih predstava i stručno mentorstvo, potaknu razvoj analitičkog gledanja te kritičkog promišljanja kazališta.

Ove godine radionica je bila usko povezana s festivalskim programom, a Tretinjak je uz vodstvo radionice predstavio i svoju knjigu "Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj", nastalu kao rezultat njegova doktorskog istraživanja, u kojoj prati razvoj ove specifične kazališne forme na domaćem terenu. U razgovoru za naš list, osim o radionicama i knjizi, Tretinjak je podijelio svoja razmišljanja o tome što čini dobrog kritičara, kakvo je trenutačno stanje na hrvatskoj lutkarskoj sceni te svoje osobne pozicije između pisanja, pedagogije i strasti prema lutkarstvu.

Brušenje stavova

– Prošle godine smo održali kratke radionice Kritički poligon u Zadru posvećene kazališnoj kritici dramskog i plesnog teatra. Ove godine odlučili smo to povezali s festivalom Mediteraneo. To je sjajno jer smo s jedne strane obogatili festivalski program dodatnim edukativnim sadržajem, a s druge strane imali konkretne predstave kao predloške za analizu i rad – što je cijelom procesu dalo dodatnu vrijednost, započeo je Tretinjak.

Iako su radionice prvenstveno namijenjene studentima, otvorene su i za sve ostale zainteresirane. Riječ je kratkim, dvodnevnim radionicama kazališne kritike, fokusiranim na različite izvedbene forme. Ove godine Tretinjak je dan prije radionica održao uvodno predavanje o suvremenom lutkarstvu, o animaciji i tome što se događa na sceni. Naglasak je bio, kaže, na tome kako se klasična animacija sve više napušta nauštrb stop-animaciji ili nekim drugih izvedbenim oblicima.

– Kroz to sam pripremao polaznike za predstavu koju smo gledali dan kasnije, "Transport: Polazak" Lutkovnog gledališča Ljubljana. Dan nakon predstave ponovno smo se našli u opuštenom, neformalnom tonu, i razgovarali o viđenom. Zatim smo se našli i sljedeći dan na kavi i nastavili razgovor, povezujući ono što sam im govorio prije predstave s onim što su oni sami doživjeli. Tako sam pokušao izbrusiti kritičke stavove polaznika o lutkarstvu, i ukazati im na ono nešto što se kod nas često zaboravlja, a to je da hrvatsko lutkarstvo vrlo često ne ide ukorak s europskim ili svjetskim trendovima. Suvremeno lutkarstvo se, naime, već odavno odmaknulo od klasične slike "lutke na sceni". To je danas izvedbeni izraz u stalnoj promjeni – traži nove forme, nove načine izražavanja, nove putove, objašnjava ovaj profesor dodavši kako kod nas, nažalost, sve prečesto ostaje više-manje isto.

Priznaje kako se pribojavao toga da se na radionicu neće nitko prijaviti, no ugodno se iznenadio, a kako govori dalje polaznici su bili dosta šaroliki.

– Studenti su, moram priznati, već pomalo umorni, pa smo imali raznoliku skupinu – od lutkarica, amaterskih glumaca, pa do plesnih pedagoga. Prošle godine je, primjerice, sudjelovala Sanja Grgina – divna osoba, s ogromnim znanjem. Njezino prisustvo je zaista obogatilo razgovore o predstavama. S druge strane, ove godine je sudjelovala Sanja Petrovski iz Zadarskog plesnog ansambla, govori Tretinjak, kazujući kako, osim toga što im govori o lutkarstvu i teoriji, najvažnije je zapravo ono što se dogodi kada polaznici uzmu taj "kritički aparat" u ruke i počnu secirati predstave. Tada, ističe, shvate koliko je lutkarstvo bogat medij. Kad se jednom počneš spuštati u njegove slojeve – to je stvarno uzbudljivo i zabavno.

Tretinjak u svojoj knjizi "Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj" donosi vrlo opsežan pregled, no ne u smislu tema kojima su se predstave bavile, nego na temelju perspektive kako se samo lutkarstvo kroz vrijeme mijenjalo na našim područjima.

– Ako danas pitate jednog prosječnog prolaznika, pa čak i nekoga tko dobro poznaje kazalište, što je lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj, vjerojatno će vam reći da je to "nepostojeća životinja". No, istina je drugačija. Ako zaronite dublje, prokopate kroz zadnjih sto godina, shvatit ćete da je bilo stotinjak takvih predstava. Neke su se igrale češće, neke rjeđe, u nekim fazama bilo ih je više. Zadar je, primjerice, posebno zanimljiv u tom aspektu. Vrlo često te predstave nisu dugo bile na repertoaru – jednostavno jer ne postoji dovoljno razvijena odrasla publika za lutkarstvo. A ponekad bi se i "skrivalo" da je predstava lutkarska, ili da je za odrasle, samo da se privuče publika. I to je, zapravo, dosta tužno – da moramo skrivati ono što radimo. Publika bi u širokom luku izbjegavala lutkarske predstave za odrasle, što je meni osobno potpuno neshvatljivo. Jer kad jednom shvatite što sve lutka može, koliko je moćna i slojevita, onda vam bude jasno da lutkarstvo stvarno nije, i ne bi trebalo biti, samo za djecu, ističe ovaj kritičar.

Težina javne riječi

Na pitanje što misli zašto je to tako, prisjetio se kako je na jednom od prethodnih izdanja Mediteranea održan okrugli stol na kojem se raspravljalo baš na temu lutkarstva za odrasle.

– Tada smo svašta rekli, ali nismo došli ni do kakvog konkretnog zaključka. Razgovarao sam i sa Španjolcima koji su ove godine otvorili prvi festivalski dan, i ni oni nemaju odgovor. U Ljubljani, odnosno općenito u Sloveniji, lutkarstvo je puno razvijenije – svake godine rade tri do četiri predstave za odrasle. Stvorili su publiku, ulažu u to, ali i dalje imaju problem s istom. Jednostavno, lutka je odmalena vezana za djecu – i time je, s jedne strane, dobila svoju najvjerniju publiku. Ali s druge strane, udaljila se od odraslog pogleda, od odraslog svijeta, uviđa ovaj profesor.

Iako je petnaestak godina intenzivno pisao kritike, sada, priznaje, piše nešto manje. Naime, s obzirom na to da radi kao profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a većina njegovih studenata igra u predstavama, s vremenom je postao blaži. No, svejedno, istaknuo je kakav bi trebao biti jedan dobar kritičar.

– Prva stvar, dobar kritičar ne smije biti preblizak s ljudima o kojima piše, jer onda subjektivnost lako prevlada. Ili, ako već poznaje autore, mora imati sposobnost da se potpuno odmakne od imena i prezimena, i svede sve isključivo na rad, a ne na osobu koja ga radi. Ima i onih kritičara koji vole ići na probe, ali ja mislim da tu kritičaru nije mjesto. On je ipak gledatelj. Malo stručniji, istina – netko tko zna promišljati predstavu, pogledao je jako puno predstava, možda se i formalno školovao, ali to nije presudno. Važno je da ima kapacitet oblikovati i jasno iznijeti svoj stav u javnosti. U suvremenom lutkarstvu, svaki gledatelj je na neki način suautor predstave – jer je čita i doživljava na svoj način. A kritičar je onaj koji taj svoj doživljaj pretoči u tekst ili u neki drugi medij kojim komuniciramo javno. I upravo tako postaje javni suautor predstave, pojašnjava Tretinjak koji je, kako sâm navodi, bio dosta oštar kritičar, pa ga neka kazališta baš i ne vole. No, priznaje, kada dobije kritiku na vlastiti račun – jako se teško nosi s tim.

– Nisam od onih koji će samo odmahnuti. Ako netko propituje moju kritiku, ja ću je propitivati još deset puta više. To je, kao i svaki posao izložen javnosti – teško. Studenti vole doći na radionice, pametni su, kreativni i zainteresirani, ali kada treba napisati tekst, tu nekako nestanu. Što, u krajnjoj liniji, i ne mora nužno biti problem. Radionica ne mora odmah proizvesti kritičare. Dovoljno je da stvori ljude koji razvijaju svijest o tome što gledaju, koji gledaju lutkarske predstave s razumijevanjem. A onda će, možda, s vremenom, osjetiti potrebu da o tome i pišu – bilo u formi kritika, statusa na društvenim mrežama, razgovora... bilo kako, samo da se uključe. Rekao bih da mi je možda čak važnije stvoriti publiku koja razumije, nego odmah "formirati" kritičare. Ljudi koji shvaćaju da lutkarstvo nije isključivo za djecu, već da je to jedan složen, višeslojan svijet, koji je i za odrasle – to je važno, dodaje.

Ako samo jedan od njih osjeti poriv da piše kritike – to je već ogromno bogatstvo za zadarsko, pa i hrvatsko lutkarstvo, ističe Tretinjak, te dodaje kako je jako važno probuditi gradove, poput Zadra, koji imaju iznimno jako lutkarstvo, ali nemaju kritičare.

– Svi su se kritičari sjatili u Zagreb, a Zagreb, paradoksalno, ima daleko najslabije lutkarstvo. U Zagrebu živimo, gledamo predstave koje su loše, i stalno ih kritiziramo, i to više nema smisla. Hajdemo, zato, stvoriti prave kritičare u Zadru, Rijeci, Splitu, Osijeku, pa neka oni uživaju u predstavama o kojima pišu, poručuje ovaj dugogodišnji kazališni kritičar.

Budući da nije ni redatelj, ni glumac, niti je zaposlen u ijednom kazalištu, donekle objektivno promatra scenu, pa ni tu ne izostaje kritika. Kako priča, ima dobar uvid u slovensko i europsko lutkarstvo kroz festivale, zna u kakvom je stanju hrvatsko te vidi da je trenutačno u fazi stagnacije ili čekanja da mladi studenti koji dolaze s osječke Akademije "eksplodiraju".

– Sada su ti naši studenti već popunili ansamble, ima ih nekoliko u Zadru, Osijeku, Rijeci, Zagrebu... To se u pogledu animacije itekako vidi. No, Akademija ti ne znači da ćeš odmah biti vrhunski – ona te izbrusi, da ti alate da se kasnije možeš igrati. Međutim, problem je u tome što nam nedostaje više redatelja i dramaturga specijaliziranih za lutkarstvo. To nam je najslabija točka. Naime, naši dramaturzi često uopće ne razumiju što je suvremeno lutkarstvo. Kada si dramaturg, i radiš lutkarsku predstavu, moraš poznavati suvremeni jezik lutkarstva. Inače ćeš završiti s dosadnom dramskom predstavom u kojoj se samo pojavljuju lutke, a to se prečesto događa. S druge strane, imamo jako puno talentiranih mladih ljudi koji, čini mi se, stoje na mjestu jer im nitko ne daje krila. A ta krila bi im možda ponajviše trebali dati redatelji, dramaturzi i ravnatelji. Trenutačno imamo ozbiljnu krizu ravnateljstva. Nedavno sam imao priliku razgovarati s novom ravnateljicom Kazališta lutaka Zadar, Ivanom Modrić, i mislim da nam upravo takvi ljudi trebaju – oni koji žele raditi, koji su hrabri. Na krilima takvih, vjerujem, i nije da hvalim bez pokrića, scena može ići naprijed, govori Trtinjak te dodaje kako je, paradoksalno, problem i sreća što su hrvatska kazališta puna.

- Ružno je reći da je problem što su puna, ali za nas gledatelje to ipak jest problem, jer to ravnateljima poručuje da rade dobar posao. A samo zato što, primjerice, imaš devedeset posto popunjenosti, jer ti dolaze škole na uvijek iste bajke i naslove – to ne znači da radiš dobar posao, to samo znači da si djeci podvalio tekst koji je tražen u školi, vrtiću ili kod učitelja i roditelja. Treba se baciti u vatru, biti hrabar, istraživati. Odlično je rekao moj kolega iz Ljubljane, Benjamin Zajc, kako oni u Ljubljani ne postavljaju na scenu ono što je već lektira, nego postavljaju tekstove koji nakon predstave postaju lektira. E, to bi nam trebala biti vodilja, jasan je Tretinjak.

Festival s dušom

No, kad je riječ o Mediteraneu, čini se kako ima samo riječi hvale. Podijelio je tako svoje dojmove o predstavama koje su igrale. Naime, prvu predstavu, "Papirnato kazalište", pod okriljem katalonske kazališne skupine Rauxa, gledao je još prije Zadra, u Ljubljani – već je tamo igrala na Festivalu lutke, što je bio odličan pokazatelj njezine kvalitete, budući da je riječ o jednom od najjačih lutkarskih festivala u Europi.

– To jasno pokazuje da festival djeluje vrlo ozbiljno i da ozbiljno pokušava promovirati lutkarstvo za odrasle. Na neki način "zavarava" publiku – dovodi ih u kazalište i pokazuje im da nešto može biti zabavno, a da nije namijenjeno isključivo djeci. I zaista, na toj prvoj predstavi bila je publika svih uzrasta – od male djece do odraslih – i svi su doslovno umirali od smijeha. Predstava koristi klaunovske forme, uz animaciju, i ide u smjeru klaunovskog kaosa i šarma – sve djeluje kao da će se raspasti, a onda se u zadnji trenutak sve nekako spasi. Rekao bih da je to bila odlična predstava za početak festivala; razigrala je publiku i otvorila apetite za ostatak programa. Što se tiče predstave "Transport: Polazak", riječ je o jednoj od šest u sklopu velikog europskog projekta koji tematizira transport i život na putu, što je danas, na neki način, svakodnevica svih nas. Zanimljivo je da je redatelj Tim Grabner odlučio to putovanje prikazati kroz usitnjeni narativ, bez klasične animacije i bez kontinuiranog kretanja. Sve se lomi u niz pojedinačnih prizora, gotovo kao stop-animacija. Poruka je jasna – život na putu nije linearna crta, već niz zamrznutih trenutaka, kratkih slika koje ostaju i koje su važne. Predstava je vizualno izuzetno dojmljiva i potiče na razmišljanje, pa mi je jako drago da smo upravo nju odabrali kao predložak za radionicu kritike, podijelio je Tretinjak.

Dio programa bila je i predstava "Gdje je ritam?" njegove nekadašnje izvrsne studentice Matilde Fatur, pa je govoreći o njoj kazao kako je donijela nešto vrlo zanimljivo – jer inače u lutkarstvu nije baš čest izravan susret glumca i lutke na sceni, što je ranije radila, primjerice, Irena Bausović Tomljanović iz zadarskog Kazališta lutaka.

– Osim toga, kao kontrabasistica, u predstavu je vješto uplela i glazbu. Velika je čast za nju da nastupi na Mediteraneu, a odličan je potez organizatora što su u program uključili mladu autoricu na početku karijere, istaknuo je ponosni profesor Tretinjak te zaključno otkrio kako je posljednju predstavu "Crni mačak", u produkciji Kazališta lutaka Zadar, gledao prvi put, što ga je jako zanimalo jer, kako ističe, Zadar jer jedan od najjačih hrvatskih kazališta, pa su i njegova očekivanja bila visoka, zaključuje Tretinjak.