Nakon što je godinama u svom književnom radu spajala činjenice i maštu, sjajna hrvatska književnica Ivana Bodrožić u svojoj je novoj zbirci pripovijedaka nazvanoj "Fikcija" naglasak stavila baš na taj spoj nastojeći, na jedan način, pokazati kako je granica između mašte i stvarnosti, točnije onog što književnici (i svi ostali umjetnici) proživljavaju u stvarnosti i onoga što maštaju i "izmišljaju", vrlo tanka, ponekad i nevidljiva, nekad i ne postoji.

Sličice iz života

Bodrožić je u ovoj zbirci raznovrsnim temama pristupila u svom poznatom iskrenom i bespoštednom stilu polazeći ponajprije sa stajališta žene (djevojčice, djevojke, kćeri, majke, samohrane majke, feministkinje, intelektualke...), nastojeći pritom svoje stavove, koje okolina često ne podržava, poduprijeti čvrstim argumentima i jasno izgrađenim stavovima. Pa tako, primjerice, u priči "Kad čujem Vukovar" kroz niz epizoda svjedoči o svom odnosu prema zavičaju i gradu u kojem je mnogi ne vole, ponajprije stoga što, kaže na jednom mjestu, umjesto mržnje bira život, potvrđujući time još jednom svoje poznate antiratne stavove te protivljenje svakom obliku nasilja, netolerancije i nejednakosti.

Ivana Bodrožić zna progovoriti i o tome kako svijet srlja u propast, što je uočljivo u klimatskim promjenama ("Na balkonu"), a u nizu priča u središtu pažnje su njezina djeca i njezina velika ljubav prema njima, od dana njihova rođenja do postpubertetskog razdoblja i doba mladenaštva. Vrlo su moćne i one pripovijetke – pogotovo zaista sjajna "Vremenska crta" – koje obrađuju temu različitih oblika nasilja i kontrole u braku, od čisto psihičkih pritisaka do brutalne fizičke surovosti koja dovodi i do ubojstva, odnosno femicida te potom i suicida.

Ivana Bodrožić

Prenoseći nam te sličice iz života autorica puno pažnje posvećuje i glazbi pa su tako u "Outdoor Fitness" soundtrack pripovijetke brojne pjesme Brucea Springsteena, a u priči "Srbin" - koja govori o za mnoge nepoželjnoj ljubavi između Hrvatice i Srbina - citira se sjajna nekadašnja beogradska rock grupa Ekatarina Velika. Uz često spajanje zvuka i riječi, Ivana Bodrožić zna stvoriti i prave male esejističke pasaže ("Na zidu" s temom komunikacije internetom), ali u najvećem broju slučajeva nastoji, što je i temeljni cilj ove zbirke, pokazati pretapanje fikcije i fakata, mašte i stvarnosti. Tako "Sjaj u travi" s isječkom egzibicionističkog ponašanja jednog mladića završava fikcijom, a slično je i s "Vikendicom", odličnom pričom o nasilju. No, s druge strane, gdje su nam dokazi da je to zaista fikcija. Jer, mogla bi biti i istina!

Baš to "mogla bi biti i istina" jedan je od temelja ove zbirke koja je, kako kaže u jednom trenutku završne priče "Za stolom", "isključivo pokušaj da ispričaš priču o svijetu koji te okružuje, onakvu kakva je za tebe istinita". Pritom su načini i postupci stvar izbora onog koji pripovijeda, pa tako u već spomenutoj "Vremenskoj crti" autorica odabire propovijedanje "po fazama" nastojeći kombinirati gotovo pa novinarski stil s klasičnim pripovijedanjem i sociološkim istraživanjima vezanim uz kriminalna djela femicida. U "Na marginama" ide korak dalje u originalnosti pa o trudnoći piše u prvom licu muškog roda (!), a u ženstvenošću i tjelesnošću bez muškaraca određenoj priči "Šipka" uz zvukove davnog Springsteenovog megahita "Dancing in the Dark" lako uočavamo i tehniku tijeka svijesti kojom se služio i proslavio je američki nobelovac William Faulkner u svom remek-djelu "Krik i bijes".

Literarno kompetentno

Razigrano i zanimljivo, literarno kompetentno i uvjerljivo, intelektualno provokativno te društveno vrlo angažirano samo su neke od odrednica koje se mogu vezati uz ovu zbirku sačinjenu od šesnaest zanimljivih "ženskih" priča koje još jednom potvrđuju nadarenost i sposobnost Ivane Bodrožić kao književnice i intelektualke koja je u stanju skrenuti pažnju na dio muka, problema i nesavršenosti našeg (i ne samo našeg) društva. Ovog puta to čini fikcijom koja i nije fikcija jer se toliko puta u različitim oblicima i na različite načine dogodila da je jednostavno moramo priznati kao stvarnost. Lošu i ružnu stvarnost. Stvarnost koju treba mijenjati. Baš to pokušava "Fikcija". Baš to, iznova, nastoji učiniti Ivana Bodrožić. I uspijeva.

U razgovoru s Katarinom Luketić za “Kritika h,d,p,” pojašnjavajući neke od ciljeva ove zbirke pripovijedaka Ivana Bodrožić kaže: “Ako, naprimjer, prekid trudnoće nije književna tema, a nije jer se u najvećoj mjeri tiče ženskog iskustva koje je tek odnedavno literarno relevantno, onda mi ne možemo znati kakvo je to iskustvo, kako ono utječe na pojedince i društvo, a posebno to ne može znati desetak muškaraca nekog ustavnog suda koji trebaju donijeti odluku o tome ima li žena pravo na izbor. Međutim, ako mi to iskustvo dijelimo i ono postane dio umjetničkog, društvenog, civilizacijskog korpusa kao mnoge teme obrađene u književnosti, tada će se i stvarnost pisati drukčije. Ja mislim da ništa u društvu nema veću snagu od priče, ona možda nije vidljiva tako jasno, ali svaka naša odluka rezultat je priče koju pričamo o sebi da se ne bismo dezintegrirali kao ličnosti, kao društva, države, zajednice”, rekla je Ivana Bodrožić.