U vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici predstavljene su dvije nove knjige iz radionice poznate vinkovačko-brodsko-osječke obitelji Rem - postapokaliptični roman "Kad se večernje sjene izdulje" Paule Rem i zbirka lirske, rokerski obojene poezije "Malo prije svega odavno smo", njezina oca, professora emeritusa, Gorana Rema.

Nije bilo boljeg povoda za razgovor s dvoje književnika kojima su Vinkovci u posebnom kutku srca. Te dvije nove knjige Removih u proteklih nekoliko mjeseci pozvane su u goste u desetak odredišta, nakon samostalnih nastupa u Osijeku, Zagrebu i Umagu, a zapažamo da se izdvojio, uz još jedan zajednički nastup u Rijeci i na "domaćem" terenu, panonsko-slavonskim ravnima, kako bi rekao Goran, ali i njegov otac, Vladimir Rem.

Kritika je do sada jako pozitivno reagirala, pa zapazila o estetici tih knjiga: Paulin roman "Kad se večernje sjene izdulje" piše sofisticiranu fantastiku, a Goranovi stihovi "Malo prije svega odavno smo" šalju rockersku emociju.

Vaša panonska turneja susreta s čitateljima obuhvaća Slavonski Brod, Našice, Đakovo, Viroviticu, Slatinu, Županju, Vinkovce, dakle - jesen-zima-proljeće - s vašim dvjema samostalnim autorskim knjigama. Ukupno je, čitamo u izvješćima, tom nizu programa, uključujući i samostalna autorska gostovanja u Umagu, na Panonskom festivalu, u cafeu Valentinu, na Akademiji za umjetnost i kulturu te u Zagrebu, nazočilo oko 900 posjetitelja. Kako je došlo do toga da prođete kroz sva ta mjesta? Otkud ideja?

GORAN REM - Prva je, početkom prosinca, "započela" brodska gradska knjižnica, koja je "dida-vladinska", tamo je ostavštinska zbirka Vladimira Rema, znači, jako topla i domaćinska, i tamo se uvijek, uz malu pomoć Mirka Ćurića i Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog, odlično osjećamo i izdružimo. A zatim se taj ton dalje pojačao, iste večeri, nastavkom druženja u knjižnici Babine Grede, gdje smo nastupili s još četvoricom kolega pred stotinu prosvjetara i mladih, i tada je očito magnet daljnjih knjižnica bio samo pitanje kilometraže. A osim toga... i Vinkovci su "krivi", jer smo nakon Broda i Babine Grede, dan poslije, bili došli u goste vinkovačkoj gimnaziji, nas šestero, uz Mirka i Branko Čegec, Sanjin Sorel i Igor Gajin, i "odsvirali" dvosatni književni koncert pred 150 pari gimnazijalskih očiju... Nakon toga više ništa nije bilo isto...

Vratimo se vašim knjigama! Zašto vam je bilo važno o njima razgovarati s čitateljstvom, zar knjiga ipak i sama ne uspijeva odoljeti "netovskom" svijetu?

PAULA REM: Da, knjiga se sve više prebacuje u neke digitalne formate, ali to je danas vrlo rizično, s tim plagijatorskim softverima koji kradu sadržaje..., a istovremeno svi internetski sadržaji dosta su nakrcani i nabacani te je teško naći nešto što vas uistinu zanima. Mislim da je baš ta interpersonalna dimenzija važna, razgovarati face-to-face, ili oči-u-oči, usta-u-usta, rječnikom knjige Jeremija, iz koja je preuzet naslov "Kad se večernje sjene izdulje". Možda se sada opet vrati u modu usmena predaja? S tim podcastima, ne bi bilo potpuno neočekivano. Uglavnom, kad ste izravno nečemu izloženi, onda ćete biti i više zainteresirani. Sjećam se, kad sam išla u osnovnu školu, neki izvjesni autor došao je predstavljati svoju knjigu, stručni priručnik koji uopće nije bio namijenjen mladima. Ali kako je čovjek entuzijastično govorio o svojoj knjizi! Jako me zainteresirala, iako ju nikad nisam pročitala, ali zapamtila sam naslov i ime autora, i nastavila me kopkati. Što to tamo piše, što sam to propustila? Zašto ju nisam prelistala kad sam imala priliku? Ako se ikad nađem u blizini te knjige, odmah ću ju uzeti u ruke, ha-ha. Ipak se sve negdje pamti, bar danas znamo to s internetom, da se ništa ne može uistinu obrisati, jer sve ostaje negdje zabilježeno. Zato je važno kojim se medijskim sadržajima izlažemo – jer utječu na nas svjesno i podsvjesno. Uglavnom, razgovor s autorom može biti važan korak prema voljnosti i želji za čitanjem. Zovimo književnike da nam gostuju, a ne tamo neke Utjecajnike. Uglavnom, da, mislim da treba pisati onako kako bismo mi sami željeli čitati. Prema tome, autor je sam sebi prvi čitatelj...

GORAN REM: Ja sam se desetljećima kleo da me Čitatelj ne zanima, a zapravo je to značilo da ne namjeravam pisati "razumljivo", "stvarnosno", ni patosno, nego eci-peci-pecno, "slabe" referencije, uz "jake" samo neke zekalice, bliske, recimo, onom što bubnjari rade jazzerskom metlicom... šum ritma i nuspojava buke..., a sada, kad sam u novoj knjizi izravno aktivirao i emocijski motivski kod, upravo bih to sve htio ispričati onima koji budu htjeli – čuti, jer i dalje radije nešto zvrčkaju, ti stihovi, negoli pričaju...

Paula je u jednom intervjuu rekla da je uz pisanje romana slušala album grupe Film "Sva čuda svijeta". Zašto to i je li ta faza našeg novog vala i Goranu neka orijentacija?

PAULA REM: Taj album cijeli se bavi temom postapokalipse. Pjesme govore o postapokaliptičnoj stvarnosti, u kojoj se Djevojčica, odnosno ženski protagonist, jednog dana iznenada probudi u pustom svijetu, gradovi su prazni i spaljeni iznenadnom vatrom ili eksplozijom, koja se dogodila dok je ona spavala. Ona ne zna kako je došlo do apokalipse i pokušava pronaći ostale preživjele. Dakako, pronalazi Juru, ili muški lirski subjekti pod tim imenom, da kažemo to štreberski, koji želi za nju iznova podići sedam svjetskih čuda. Pjesma Sva čuda svijeta također se referira na Jeremiju i Pjesmu nad pjesmama, rečenicom "Požuri, sjene su duge". Uglavnom, to je bila početna točka za roman – Djevojčica je zapravo Znanstvenica iz Europe Inc., koja traži uzroke apokalipse, odnosno širenja toksičnog korova koji je iskorijenio stanovništvo i spalio druge biljke, pokušavajući locirati druge preživjele na teritoriju Zone.

GORAN REM: Osječko-brodska grupa autorske progresive – Had, zatim Milky Way – Vinkovčani iz 1970-ih – masno su mi pojačali osjećaj ritma i nakon nepoznatog demobenda Azra, koji 1978. svira na vinkovačkom norijadnom programu na Lokosima, spreman sam za novi val, za Film, Majke, EKV, Sexu itd...

I, za kraj, kako je došlo do toga da zajedno nastupate, eto, ne samo jednom i s posvetom djedu nego i dalje?

PAULA REM: Pa eto, to je ekskluzivna ponuda 2-u-1... ha-ha... nekako su te dvije knjige izišle u slično vrijeme pa je tako bilo praktičnije nego da se organiziraju zasebna gostovanja u jednom te istom mjestu. Čini se da ovaj niz programa, koji je započeo u Brodu, završava u Vinkovcima. To je zgodno, jer sam upravo tamo objavila svoju prvu knjigu Četiri dimenzije pobune 2009. godine, kod izdavača Grafiti, specijaliziranog za omladinsku književnost (i u doslovnom smislu, ha-ha). Moj djed tada je dao dio novca od svoje knjige za tiskanje mog romana (jer se meni tada, dakako, nije dalo čekati regularna sredstva, što može potrajati i godinama). Tako da zapravo i početak i kraj turneje nosi posvetu djedu Vladimiru.

GORAN REM: Ja kao predgrupa na ovim našim zajedničkim nastupima samo mogu biti zahvalan Pauli na prilici da nastupim i izvedem neke rockerske standarde, onako dok je publika još svježa i trpi da netko dođe i viče hey-ho...