Prvo poglavlje prvoga dijela knjige počinje citatom Ante Starčevića i to dakako nije slučajno, jer se Ante Starčević smatra ocem domovine, a otac je temelj, onaj koji stvara život. Citatnost koja duboko prožima cjelokupni roman dijelom je crpljena i iz političkih rasprava i nacrta dr. Franje Tuđmana.

Identitet

Tako je Franjo Tuđman svoje državotvorne ideje koje su okosnica i nit romana, u svim svojim varijacijama i mogućim čitanjima crpio na starčevićanskim nasadima, kako je pisano uostalom i u prvom programu Stranke, pri čemu autor likom Pisca opisuje hrvatsku političku stranku, koje je utemeljitelj dr. Franjo Tuđman i koja donosi pobjedu na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj. Tako autor oblikuje odnos Pisac - On - Stranka - Djelo, u kojemu se sreće cijeli panteon hrvatske pisane baštine iz koje On (lik Franje Tuđmana) crpi svoju najvišu i najplemenitiju ideju - ostvaraj suverene hrvatske države.

I kao što život čovjeka počinje rođenjem i djetinjstvom, tako i pripovjedačev narativ svoj iskon traži u eidetskim sjećanjima: "On se s tim hrvatskim pitanjem susreo još u djetinjstvu, kada pripovijesti oblikuju osjećaje i prve spoznaje, kada se u dušu usijecaju prva iskustva zavičajnog i narodnog mentaliteta i identiteta, kada neki događaji zauvijek uobliče doživljaj svijeta."

Eidetska sjećanja, odnosno eidetska imaginacija, svojstvena su samo djeci, a u odrasloj se dobi gube. Ipak, ona oblikuju djetetov doživljaj svijeta i mogu poslije, u odraslijoj dobi, utjecati na svijet odraslih.

U romanu se uočava istančano povijesno nijansiranje uz pozicioniranje nacionalnih ideja i vrijednosti, sve do najviših eshatoloških, teoloških, teleologijskih i aksiologijskih te književnih i filozofskih rasprava.

U tom integrativnom i spoznajnom dijalogu autor romana kroz lik pripovjedača romansirano pripovijeda hrvatsku povijest, koja je cijela vodila onomu što se u svojoj krajnosti nije moglo izbjeći, a to je Djelo - suverena Hrvatska. Autor navodi: "Jer... premalo ljubavi i previše ljubavi - isti učinak. Trebalo se između krajnosti ravnodušja i opsesije izboriti za normalno očitovanje bivstva nacionalnog bića svojega naroda i slijedom toga osmisliti i ovrhoviti realističnu hrvatsku politiku, postići ono što nisu uspjeli Starčević ni Radić, Supilo ni Trumbić, Maček ni Pavelić, Hebrang ni Savka, a što Tito nije htio niti smio."

Ta tragičnost hrvatskog nacionalnog bića i povijesne misli najviše se u romanu ocrtava kroz posljednju godinu Predsjednikova života, u koju staje cijeli njegov znanstveni i politički život. Poneke možda suhoparne ili javnosti teže razumljive poteze i stavove Predsjednika autor je opisao u romanu na način kako to možda više nitko nikada nakon njega neće učiniti, ali nije učinio ni dosad, prije njega. To su pitanja zašto je, primjerice, ZAVNOH uvršten u hrvatski Ustav, pitanje pomirbe i utjecaja sedamdesetprve, pitanje srpstva i velikosrpstva, uloge Stepinca u povijest Crkve u Hrvata, istarskoga samoproglasa 13. rujna, rasprava o Krleži, koji je "prešutio sve što nije smio prešutjeti, ali mu to nije smetalo da moralizira o svima i svemu", njegovoj književnoj i društvenoj ulozi i tomu slično. Jasno je da svako to pitanje samo po sebi može biti jedna knjiga, no autor se svjesno i namjerno koristi medijem književnosti kako bi publici odmjereno i pristupačno približio tako tešku tematiku.

U tom smislu cijela se Hrvatska, tj. Djelo, iščitava kao beskonačna citatnost i iterabilnost, Hrvatska s velikim D, kao ispunjenje sna o kojemu su pisali svi hrvatski književni velikani, promišljali povjesničari i političari, a Tuđman proveo u djelo jer Tito nije "htio niti smio".

Također, autor u središte romana postavlja pitanje vrijednosti i morala: "(...) i najbolje organizirana struktura vlasti uruši se pod teretom manjka morala (...) No samo racionalno obrazovanje i odgoj gubi podlogu ako ostaje bez etičkih i moralnih vrlina." Štoviše, autor daje i dijagnozu vremena, opisuje ulogu medija u psihološkoj dezorijentiranosti naroda zbog pomno pripremane promjene vlasti krajem 1999. godine, te navodi: "Nomenklatura se usidrila. To su besprizorni tipovi koji se prilijepe uz državu, a imaju pipke svuda." Etička svijest ključ je romana, kojemu se duhovna obnova Hrvatske nameće kao jedino razrješenje nedovršena Djela, jer "išlo se u širinu, a sada se treba ići u dubinu". Autor progovora kroz lik Predsjednika: "Zato nam, vidite, treba duhovna obnova jer moramo politički i javni život podignuti na jednu višu razinu moralno-etičkoga ponašanja i dosljednog ispunjavanja obveza prema državi i prema stanovništvu."

Sustav vrijednosti

Također, autor analitički precizno opisuje provođenje suptilnih metoda u svrhu da se stubokom poremeti sustav vrijednosti. A tada narod gubi svoju nit, ono što ga spaja, ali i svoju bit, ono što jest! Pa navodi: "Taktika je napadati njegove suradnike, unositi konfuziju, sijati sumnju, dovoditi ih u situaciju da idu jedni protiv drugih i da energiju troše na obranu. Neka se znoje i koprcaju! Nijedno područje ne smije ostati izvan kritike! Među građanima ove zemlje treba što više raširiti nezadovoljstvo. Naša su meta prije svega takozvani prosječni ljudi. (...) A to ćemo učiniti tako što ćemo do iritacije uznemiriti osjećaj pravde i poštenja. (...) moramo sijati sumnje, stvarati privid katastrofe ako ne bude promjene vlasti, ići na sentimente, da se ljudi osobno osjete pogođeni ako i nisu ničim pogođeni. Sentimenti su strašno oružje! (...) - I onda, napokon dolazi najvažnija snaga - onaj cement koji sve povezuje - stid od vlastita mišljenja! Treba postići da što više ljudi svoje misli nađe u našima i, dapače, da svoje i nemaju potrebu tražiti. (...) - Isto je tako važno pridobiti mlade pričom o ljudskim pravima i Evropi koja nudi nove velike prilike. (...) Moramo igrati na intelektualnu taštinu. Nevjerojatno je kako inteligentni ljudi mogu biti zaslijepljeni samoljubljem... (...) Ukratko, bitno je tako zamutiti horizont da ljudi od šume ne vide drvo."

Protuteža takvim smišljenim akcijama jedino je teleologija, a kako hrvatska povijest aksiomatski ima uporište u etičkim i metafizičnim vrijednostima, takve su zadaće i svakoga tko radi za društveno dobro u Hrvatskoj, odnosno bar bi takve trebale biti jer je snaga naroda snaga ujedinjene i cjelovite kolektivne psihe kondenzirane u odabranom pojedincu. I dok se roman upisuje kao svojevrsni dijalog tame i svjetla, antipod i polaritet, i dok je njegov treći dio prožet apsolutnom duhovnošću, autor nikako slučajno roman završava citatom iz pjesme "Čekanje" Ive Lendića: (...) i sve što sve čeka nešto što dolazi i što mora doć'... U neopisivoj žudnji šuti hrvatska zemlja spremnih stjegova, i ne sluša nikog do svog Boga. Naime, upravo je Ivo Lendić iz Rima otišao u Argentinu, gdje je i preminuo kao hrvatski emigrant, stoga ne iznenađuje analogija s Predsjednikom, koji svoje posljednje ovoživotno putovanje završava s Rimom, jer komu će Hrvati nego papi.

Knjiga je apsolutno remek-djelo autora, prof. dr. sc. Vladimira Lončarevića. I zaključno, kao što je svaka misao u svojoj biti iterabilna i beskonačno ponovljiva, nikada dovršena, takvim, nedovršenim ostaje i “Djelo” (Hrvatska), kao nikada do kraja u svojoj punini dovršen citat. Ostaje tek niz ideala koje nam je ispuniti za upisivanje u Vječnost, jer potpuno Djelo, kao i potpuni kontekst, ne može se apsolutno odrediti ni iscrpsti jer je integritet smisla iskaza, tj. pismo se izlaže neprestanoj rekontekstualizaciji, upisivanju, nadovezivanju i izmještanju kroz druge lance označitelja. No jedno je sigurno, a to je da imamo Djelo, imamo Hrvatsku... vivere est militare! Kakva će ona biti - ovisi samo o nama.